Barba Vicko Maroević živi na petom katu u zgradi bez lifta:
"Dvije godine ne izlazim iz kuće, ali svako jutro učinim 50 skalina gore-dole. Moram se malo kretati."
"E, ne dam mira životu. Moram se malo kretat."
Recept za dugovječnost je i svaki dan jedna višnjevača, te decilitar vina - zimi plavca, ljeti bogdanuše - ali i ne samo to:
"Živio sam umjereno, normalno sam se hranio, odmarao, spavao, radio."
Život, kojemu barba Vicko ne da mira, započeo je davno:
"Rodio sam se u Starom Gradu 22. 3. 1908. godine. Do 19. godine sam se bavio poljoprivredom. Išao sam u polje i radio. Sa 20 godina sam otišao u Vojnu muziku bivše Jugoslavije, u 11. puk u Split. Tu sam služio dvije godine, pa su me mobilizirali. Vratio sam se kuću. U Drugom ratu su me mobilizirali u partizane."
Dok su drugi partizani ratovali s puškom, barba Vicko je umjesto nje imao:
"Trubu."
Bilo je to na Visu:
"Osnovali su glazbu i skupili su muzičare. Bilo nas je četrdesetak. Pripali smo 26. udarnoj diviziji."
Svirao je barba Vicko od Visa do Monfalconea, gdje ga je zatekao završetak rata. Svirao je i na povijesnim događajima, na sastanku Josipa Broza Tita i šefa izbjegličke vlade u Londonu, Ivana Šubašića:
"Svirali smo im postrojeni za vrijeme večere. Kada su završili, mi smo nastavili sa večerom. Bilo je voća i svega."
Na Visu mu se dogodio i najružniji događaj u životu:
"Kada smo bili u Komiži, bombardirali su nas Nijemci, baš smo večerali. Poginula je jedna bolničarka i magarac."
Poslije rata je Vicko Maroević demobiliziran, a onda slijedi poziv u mornaričku glazbu:
"Našao me kapelnike Mornarice i pozvao me da dođem. Rekao mi je da ću imati metar drva na mjesec i platu 3000. Otišao sam u Split."
I kad danas pitate barba Vicka što mu je bilo najljepše u životu, poslije dugog razmišljanja odgovorit će:
"Putovanja sa Maršalom, na Galebu."
Ovo je itinerer Titovog trubača:
"Prvo London, gdje smo ostali 10 dana. Poslije smo išli u Grčku, pa Indiju, Burmu, Indoneziju, Aleksandriju. Svuda. Kuda je išao Tito s Galebom, tu smo išli i mi sa njim."
Svirao bi Mornarički orkestar himne i koncerte:
"Najviše smo svirali Verdija - Rigoleto i Aidu."
Bilo je na tim putovanjima i zanimljivih slušatelja:
"Bio je Naser, Nehru, car Selasije."
Vicko Maroević je bio Titov muzičar, ali nikad nije bio član Partije:
"Na putovanje su izabrali mene, kao nepartijca, a jednog partijca nisu. Rekao je da će dati ostavku na Partiju."
Vi ste bolje svirali.
"Ma nije do toga. Bio sam ozbiljniji, oženjen, a ovaj je bio momak, pa su se bojali da ne pobjegne."
Barba Vicko je proživio tri rata. Već je 45 godina u mirovini. Prije šest godina je postao udovac. Ima dvije kćeri, dvoje unuka i dvoje praunučadi. I bi li, da se opet rodi, išta promijenio u svom životu:
"Ne bih ništa promijenio. Šta bih promijenio? Živio bih kao i sada, uredno."
Barba Vicko je pun interesa, živi s radijom na uhu. Neke vijesti ga vesele:
"Sinoć je Hajduk dobro prošao."
A ima, naravno, i vijesti koje ga žaloste:
"Grozno mi je kada čujem da su pokrali banku, da je neko poginuo."
Rekosmo, stogodišnjak Vicko Maroević voli slušati radio, ali ne baš i govoriti za nj:
"Hvala Bogu dobro je prošlo, ali već mi je dosta."
