Dostupni linkovi

Titov trubač ne da mira životu


Vicko Maroević, Foto: Goran Vežić

U Hrvatskoj, prema podacima Sindikata umirovljenika, na tri tisuće ljudi dolazi jedan stogodišnjak. Ukupno ima 1.461 osoba starija od 100 godina. Najmlađi među njima je Vicko Maroević, stanovnik Splita, porijeklom iz Starog Grada na Hvaru. On je nedavno napunio stotu godinu i privukao je pažnju medija, kaže on, kao da je sam Bush.

Barba Vicko Maroević živi na petom katu u zgradi bez lifta:

"Dvije godine ne izlazim iz kuće, ali svako jutro učinim 50 skalina gore-dole. Moram se malo kretati."

I to je jedan od recepata za zdravlja i dug život.

"E, ne dam mira životu. Moram se malo kretat."


Recept za dugovječnost je i svaki dan jedna višnjevača, te decilitar vina - zimi plavca, ljeti bogdanuše - ali i ne samo to:

"Živio sam umjereno, normalno sam se hranio, odmarao, spavao, radio."

Život, kojemu barba Vicko ne da mira, započeo je davno:

"Rodio sam se u Starom Gradu 22. 3. 1908. godine. Do 19. godine sam se bavio poljoprivredom. Išao sam u polje i radio. Sa 20 godina sam otišao u Vojnu muziku bivše Jugoslavije, u 11. puk u Split. Tu sam služio dvije godine, pa su me mobilizirali. Vratio sam se kuću. U Drugom ratu su me mobilizirali u partizane."

Dok su drugi partizani ratovali s puškom, barba Vicko je umjesto nje imao:

"Trubu."

Bilo je to na Visu:

"Osnovali su glazbu i skupili su muzičare. Bilo nas je četrdesetak. Pripali smo 26. udarnoj diviziji."

Svirao je barba Vicko od Visa do Monfalconea, gdje ga je zatekao završetak rata. Svirao je i na povijesnim događajima, na sastanku Josipa Broza Tita i šefa izbjegličke vlade u Londonu, Ivana Šubašića:

"Svirali smo im postrojeni za vrijeme večere. Kada su završili, mi smo nastavili sa večerom. Bilo je voća i svega."

Na Visu mu se dogodio i najružniji događaj u životu:

"Kada smo bili u Komiži, bombardirali su nas Nijemci, baš smo večerali. Poginula je jedna bolničarka i magarac."


Poslije rata je Vicko Maroević demobiliziran, a onda slijedi poziv u mornaričku glazbu:

"Našao me kapelnike Mornarice i pozvao me da dođem. Rekao mi je da ću imati metar drva na mjesec i platu 3000. Otišao sam u Split."

I kad danas pitate barba Vicka što mu je bilo najljepše u životu, poslije dugog razmišljanja odgovorit će:

"Putovanja sa Maršalom, na Galebu."

Ovo je itinerer Titovog trubača:

"Prvo London, gdje smo ostali 10 dana. Poslije smo išli u Grčku, pa Indiju, Burmu, Indoneziju, Aleksandriju. Svuda. Kuda je išao Tito s Galebom, tu smo išli i mi sa njim."

Svirao bi Mornarički orkestar himne i koncerte:

"Najviše smo svirali Verdija - Rigoleto i Aidu."

Bilo je na tim putovanjima i zanimljivih slušatelja:

"Bio je Naser, Nehru, car Selasije."

Vicko Maroević je bio Titov muzičar, ali nikad nije bio član Partije:

"Na putovanje su izabrali mene, kao nepartijca, a jednog partijca nisu. Rekao je da će dati ostavku na Partiju."

Vi ste bolje svirali.

"Ma nije do toga. Bio sam ozbiljniji, oženjen, a ovaj je bio momak, pa su se bojali da ne pobjegne."

Barba Vicko je proživio tri rata. Već je 45 godina u mirovini. Prije šest godina je postao udovac. Ima dvije kćeri, dvoje unuka i dvoje praunučadi. I bi li, da se opet rodi, išta promijenio u svom životu:

"Ne bih ništa promijenio. Šta bih promijenio? Živio bih kao i sada, uredno."

Barba Vicko je pun interesa, živi s radijom na uhu. Neke vijesti ga vesele:

"Sinoć je Hajduk dobro prošao."

A ima, naravno, i vijesti koje ga žaloste:

"Grozno mi je kada čujem da su pokrali banku, da je neko poginuo."

Rekosmo, stogodišnjak Vicko Maroević voli slušati radio, ali ne baš i govoriti za nj:

"Hvala Bogu dobro je prošlo, ali već mi je dosta."

XS
SM
MD
LG