Dostupni linkovi

*Upravni odbor Centralne banke BiH saopštio da ne može biti fiskalni agent u procesu izdavanja državnih obveznica za rješavanje pitanja stare devizne štednje za dio zemlje – za Federaciju i Brčko Distrikt. *Republika Srpska počela s emitovanjem obveznica, u skladu s entitetskim zakonom o unutrašnjem dugu. *Savez udruženja/udruga izbjeglih i raseljenih, počeo realizaciju projekta „Monitoring održivog povratka“, kojeg, umjesto državnih institucija, financira švicarska Vlada. *Težak život povratnika u Pridvorici i Kotor Varoši.

Upravni odbor Centralne banke BiH je donio odluku da ova banka ne može biti fiskalni agent u procesu izdavanja državnih obveznica za rješavanje pitanja stare devizne štednje za dio zemlje, nego samo za cijelu BiH, izjavio je guverner Centralne banke Kemal Kozarić:


„Prema Zakonu o rješavanju unutarnjeg duga BiH, Ministarstvo finansija i trezora BiH izdaje obveznice za cijelu BiH. U međuvremenu je Republika Srpska izdala obveznice, a Ministarstvo finansija i trezora BiH je pokrenulo ustavni spor o ovom pitanju. To je prvi pravni problem u ovom procesu, a drugi je, da je Ministarstvo finansija i trezora odlučilo da izda obveznice za Federaciju BiH i Brčko Distrikt BiH.“


Prema Kozarićevim riječima, Upravni odbor je donio ovu odluku shodno odredbama zakona:


„Banka je aktivno učestvovala u priprema za ovoj proces i upozoravali smo na moguće probleme, ali Ministarstvo finansija i trezora BiH nije reagovalo na naša upozorenja. Ako bi se Ustavni sud BiH izjasnio da se RS vrati u ovaj proces, Centralna banka je spremna da preuzme ulogu fiskalnog agenta za BiH. Ova banka je institucija svih građana BiH i želimo da njeni građani budu ravnopravni. Bilo kakvo djelimično rješenje nije prava stvar i ne želimo da budemo dio te igre. Također, ne želimo da nas Ministarstvo finansija i trezora BiH svede na to da budemo banka samo jednog entiteta.“


Na pitanje o tome da li će građani Federacije BiH dobiti obveznice po osnovu verifikovane devizne štednje zbog nastale situacije, guverner je kazao da postoji pravna mogućnost da država u ime jednog entiteta izda obveznice, ali je potrebno da se o tome izjasni entitet, odnosno da je saglasan da država BiH u njegovo ime izda obveznice. Ministarstvo finansija i trezora BiH, inače je 28. marta trebalo početi emisiju obveznica, koje dospijevaju tek nakon šest mjeseci, prema amortizacionom planu Federacije.

Guverner je takođe objasnio da su Federacija i Brčko Distrikt dostavili Ministarstvu finansija i trezora verifikovanu štednju, koja se konvertuje u obveznice i koje izdaje, u njihovo ime, ovo državno ministarstvo. Verifikovana štednja u Federaciji BiH iznosi 383,5 miliona konvertbilnih maraka, a Brčko Distrikta BiH 43,5 miliona konvertibilnih maraka.


Izbjeglice kod ministra Kebe

Mirhunisa Zukić


Delegacija Saveza udruženja/udruga izbjeglica, raseljenih i povratnika u BiH posjetila je potpredsjednika Federacije BiH Mirsada Kebu, s kojim je razgovarala o rješavanju pitanja izbjeglica. Sagovornici su se složili da se u posljednje vrijeme neka druga pitanja stavljaju u drugi plan rješavanje problema izbjeglica u BiH, odnosno potpune provedbe Aneksa VII Dejtonskog sporazuma, saopćeno je iz Kebinog kabineta:

„Za definitivno rješavanje pitanja izbjeglica u ovom trenutku postoje adekvatna ustavna i zakonska rješenja, koja samo treba do kraja provesti. Ništa nas ne sprječava da, sukladno Odluci o konstitutivnosti naroda, imamo pravedniju politiku zapošljavanja izbjegličke populacije na čitavom prostoru BiH. No, izgleda da još uvijek određeni političari upotrebljavaju izbjeglice i raseljene za ostvarivanje svojih političkih ciljeva“, kazao je Kebo.

Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić je informirala potpredsjednika Federacije da su u Savezu počeli s realizacijom projekta „Monitoring održivog povratka“, kojeg, umjesto državnih institucija, financira švicarska vlada. Savez uskoro počinje i veliku kampanju, tokom koje će animirati ljude da se prijavljuju u mjesta povratka.


Apel Fonda PIO RS


Fond penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske uputio je apel Kantonalnom sudu u Mostaru da hitno riješi tužbu protiv Zavoda penzijsko-invalidskog osiguranja FBiH, kako slučaj ne bi bio upućen Evropskom sudu za ljudska prava.

Fond PIO RS podnio je tužbu 2005. godine sa zahtjevom da Zavod FBiH preuzme isplate penzija za 35.411 korisnika koji su penzijska prava ostvarili na području FBiH. Riječ je o osobama koje su se tokom i poslije rata preselili na područje RS i tu su nastavili dobijati penzije iz Fonda RS. Tužbu je prošle godine odbacio mostarski Opštinski sud, a o žalbi na presuda treba da se izjasni Kantonalni sud.

Uz apel, Fond PIO RS se poziva i na presudu Evropskog suda po istovjetnoj tužbi Duška Karanovića iz Sarajeva, kojom je prihvaćena tužba, i Zavod PIO je već počeo isplaćivati penzije Karanoviću.


Želja za povratkom se istopila


U Pridvoricu, selo bliže Olovu u Federaciji BiH, a koje zvanično pripada opštini Sokolac u Republici Srpskoj i o čijim povratnicima ne brine niko iz brojne i složene strukture bosanskohercegovačke države, vodi nas reporter Kadir Plećan:


Priča o povratnicima u selo Pridvorica u opštini Sokolac, još je jedna potvrda neophodnosti hitne provedbe strategije održivog povratka. U ovo pitomo mjesto, podno romanijskog platoa, vratilo se 10 od 22 prijeratne porodice. Iako se nalaze u blizini regionalnog puta Sokolac-Olovo, nemaju prevoza, a lokalnim putem do sela, gotovo je nemoguće proći. Nije onda ni čudo da u selu žive mahom stariji stanovnici, koji i sami razmišljaju o ponovnom odlasku sa kućnog praga. Fehim Išerić:

Ovo je neodrživo. Ja ću ovdje biti možda još ovu godinu. Ostaviću kuću, i ja odlazim.
„Narod se vratio u ovo 10 kuća. Ne znam ni ja kako živi. Ovdje su samo stari. Čovjeka ispod 50 godina nema. Ovo je neodrživo. Ja ću ovdje biti možda još ovu godinu. Ostaviću kuću, i ja odlazim. Opština Olovo i opština Sokolac su jedine dvije opštine u BiH koje nisu povezane saobraćajem, ni dan danas. Putevi nikakvi, zimi niko ne dolazi, putevi se ne čiste. Ne daj Bože bolesti. Za mene ovaj povratak nije nikakav povratak.“


Nakon povratka i života u kolibama, donirani građevinski materijal ugradili su u rekordnom roku. No, želja za povratkom brzo se istopila u moru problema. Mujo Išerić:


„Čovjeka vuče da dođe na svoje, ali niko o ničemu ne brine. Dali su nam samo materijal, kuće smo popravili svojim sredstvima. Niko te ne pita možeš li živjeti. Negdje daju poneku mašinu, ali su i dalje kolica kod nas glavno sredstvo.“


Na prazna obećanja o podršci povratnike iz sela Pridvorica sada podsjećaju rate kredita utrošenih na izgradnju kuća. Hajra Išerić:


„Obećavali su nam sve živo. UNHCR nam je obećavao da će nam dati i stoku i mašine i sve ako budemo pravi povratnici. Od toga nikad ništa. Da su makar došli da vide gdje smo, šta smo i šta radimo. Dizali smo kredite i sad ih nemamo od čega da vraćamo.“


Vjerujući u stočarsku tradiciju ovog kraja, Zahir Pačariz, iako stopostotni invalid, obnovio je stado vlastitim trudom, pokušavajući opstati u ovim, vrlo teškim uslovima:


„Imam jednu kravu i obnavljam stado. Sve sam sám kupio, nisam dobio ni kokoš.“


Pridvorica nije ono što je nekad bila. Nekada plodne livade, danas zjape neobrađene, a loši putevi blokiraju pristup selu:


„Nije bilo tih para kojima je neko prije rata ovdje mogao platiti komad zemlje. Ovdje je zemlja plodna k‘o u Posavini. Odavde se nikud nije išlo, nije se selilo. Ovdje je fino, pitom kraj.“


Sve dok se nešto konkretno ne učini, povratnici se ovakvim putevima ne vraćaju. A ovakvi primjeri obeshrabruju još uvijek golemu armiju raseljenih.

Ovo je moj Kotor Varoš

Fra Petar Karajica, Foto: Erduan Katana

U Kotor Varoši župnik poziva Hrvate da se vrate. Prenosi Erduan Katana:
Kada bi se povratak svodio samo na dobru volju političara, pitanje je da li bi se iko ikada u Bosni i Hercegovini vratio u svoj rodni kraj. Život povratnika je težak, pogotovo u malim sredinama kakva je Kotor Varoš. Bez ljudi dobre volje, poput katoličkog sveštenika Fra Petra Karajice, život onih koji su ostali ili se vratili na svoje ognjište, bio bi nepodnošljiv.
Iz progonstva i izbjeglištva u Italiji, fra Pero – kako ga svi zovu – vratio se u rodni Kotor Varoš neposredno po okončanju rata. Zatekao je uništenu Crkvu Rođenja blažene djevice Marije, koja je minirana još 1992. godina, a potom i spaljena, te župni dvor, u kojem su živjele izbjeglice:
„Da se to nije dogodilo, sve bi se – po meni – drugačije odvijalo. Ali, dogodilo se. Crkva u sokolinama je također srušena. Sve do 2000. godine je služila jednom ovčaru za štalu. U župnoj kući je stanovao, iako nije bila pokrivena. Kad smo 2000. godine došli kolega i ja, on se iselio. Ovdje je djelovao pokojni fra Ivan Franjić, jedan od rijetkih svećenika koji je bio na terenu a da nije bio ubijen. Kada mu se zaprijetilo smrću i savjetovalo da ,nestane‘, otišao je u kolovozu 19995. godine, njegova kuća je bila na raspolaganju općini i tu su se uselile izbjeglice. Ali, s druge strane, također je jedna od prvih župnih kuća u ovom području koja je vraćena crkvi, u desetom mjesecu 1998. godine.“
No, najstrašnije od svega – kaže fra Pero – bila je činjenica da je od 11.000 katolika, uglavnom Hrvata, koliko ih je živjelo do 1992. godine na području opštine Kotor Varoš, do kraja rata ostalo tek 56:
„Povratak je krenuo već 1995. godine, odmah poslije svih onih događaja. Neke kuće su se obnavljale 1997. godine preko CRS-a. Polako se stvarala pogodna klima. Računam da sada na području opštine Kotor Varoš živi oko 360 ljudi odnosno nekih stotinjak obitelji. Uglavnom se radi o starijim ljudima.“
Jedan od onih koji su čitav rat, a i nakon njega, ostali u Kotor Varoši je i sedamdesetogodišnji Ante Petrišić. On i supruga su sami i provode dane čekajući da sin s porodicom navrati iz Austrije:
„Imam dvoje djece. Sin je bio jesenas, kad sam pekao rakiju.“
Međutim, iako se ljudi danas manje boje, zabrinjava što je posljednjih nekolikog godina proces povratka stao, kaže fra Pero:
„Što je razlog tome, ja ne znam. S druge strane me raduje da je protok ljudi veći, ljudi su slobodniji. Jučer sam bio kod čovjeka na ručku, koji mi je rekao da još prošle godine nije smio doći ovdje iz straha. Valja razbijati tu neku fobiju, strah. Ali, po meni, to treba raditi država. Ova podjela države nepravedna, te podjele na neke zone. Rekao sam – ovo nije srpski Kotor Varoš, ovo je moj Kotor Varoš, ja sam tu rođen. Hrvatska sela nemaju struje. Nije normalno da čovjek dođe ovdje iz Beča i da živi u kući bez struje. Općina je dužna da ljudima osigura barem infrastrukturu. To su basnoslovne cifre kada se govori samo o jednom kilometru struje. O putevima da ne govorimo; tu smo skroz zapušteni.“
Trudim se da život ljudima učinim podnošljivijim i pokušavam ih podstaći da se vrate. Zbog toga putujem širom svijet gdje god ima mojih Kotorvarošana i razgovaram s njima da ih potaknem da se ovamo vrate, kaže Fra Petar:
„Ova naša župna kuća može da primi 20 ljudi. Imamo 20 spremnih kreveta. Rekao sam ljudima, tko god hoće, u bilo koje doba dana i noći, može doći i tu spavati ako nema svoje. A ako nema gdje jer je svoje prodao, onda nek‘ mi ne dolazi. Prodao je i mene. Iako, svako je slobodan da radi što hoće. Potičem Kotorvarošane da se vrate. Bio sam i u Kanadi i u Australiji, gdje god sam išao, širio sam pozitivne impulse o Kotor Varoši. Poticao sam ljude i još uvijek ih potičem da se radi, da se obnavlja, da se ugrađuje, pa makar se tu i ne živjelo, da se čiste ruševine.“
Vlast k‘o vlast, nju ljudi ne zanimaju, pogotovo kad od njih nema nekakvu korist. Tako se i ono malo Hrvata u Kotor Varošu uglavnom oslanja na sveštenike, pa su crkva i župna kuća centar socijalnog života u ovom kraju. Da se progovori, pomogne i potraži pomoć. Jer, to je sve što je i preostalo u kraju gdje su svadbe i rođenja rijetka svečanost, a starost i samoća svakodnevnica:
„Ove godine nismo imali još nijedno rođenje. Jedino krstimo one koji nam dođu sa strane. Rađanja nema.“
XS
SM
MD
LG