Dostupni linkovi

Gdje smo mi u američkoj izbornoj priči? Osim, srećom samo fiktivne, “snajperske vatre” – ne treba očekivati bitnije promjene: Sjedinjene Države će nastaviti da podržavaju mir i stabilnost i evropsku budućnost balkanskih država ostavljajući njihovim građanima da u demokratskom ambijentu za koji su sami najodgovorniji sami i odlučuju kakva će ta budućnost biti.

Nevolje u kojima se ovih dana našla bivša prva dama, a sada jedan od tri kandidata za budućeg predsjednika Sjedinjenih Država, Hilary Klinton (Clinton), zbog naknadne dramatizacije svog “slijetanja pod snajperskom vatrom” u Tuzli 25. marta 1996. godine iznenada su – na žalost, u povodu koji ni najmanje neće doprinijeti novom interesovanju u vrhovima američke politike za sadašnje prilike ili dugoročne perspektive zaboravljene “ničije zemlje” – učinile Bosnu (i nešto rjeđe Hercegovinu) najčešće spominjanom državom ove nedjelje u američkim medijima. Za razliku od minhauzenovskih opisa senatorke iz Njujorka o opasnom slijetanju u Tuzlu u kojoj “zbog snajperske vatre” nije mogla da se održi planirana ceremonija svečanog dočeka jer je valjalo što brže pretrčati pistu, sve televizije prikazuju kako gospođa Klinton sa kćerkom Čelsi (Chelsea) nasmijana izlazi iz aviona, kako je nasmijano dočekuju lokalni zvaničnici predvođeni tadašnjim potpredsjednikom bosanskog predsjedništva Ejupom Ganićem i kako joj tada osmogodišnja djevojčica – bilježi se i njeno ime: Emina Bičakčić – na engleskom recituje poemu dobrodošlice. Kandidatkinja za predsjednika, koja je epizodu s “opasnim slijetanjem u ratnu zonu” koristila da pojača utisak o iskustvu koje je kvalifikuje za vrhovnog komandanta, sada je u prilici da objašnjava kako je “pogriješila” jer je preumorna od duge predsjedničke kampanje. O toj kampanji, i o tome koliko je za Bosnu i Hercegovinu i njeno balkansko okruženje zaista značajno ko će biti budući predsjednik, nešto više kasnije, ali za razliku od podsmijeha ili otvorenog ruganja kojima ravnodušni posmatrači prate senatorkine nevolje s pretjerivanjima oko snajperske vatre, svako ko je iskusio opsadu Sarajeva i na sam spomen snajpera vratiće se iskustvu u kojem je među nebrojenimn žrtvama rata sistematski ubijana i sama ljudskost.

Vidio sam žrtve snajperske vatre; s ranjenima dijelio sobu u ratnoj koševskoj bolnici; u mom neposrednom susjedstvu snajperisti s vrha najviših zgrada na Grbavici i s Hrasno Brda ubili su desetine ljudi – među njima i mog prijatelja Javora Butinu dok je pretrčavao most na Dolac malti i komšinicu Hajru Dizdarević: stariju gospođu koja je pogođena dok je iza zatvorenog kuhinjskog prozora tri sprata iznad mog stana izvirivala na ulicu – ali sam najstrašniju sliku bezdušnosti snajperiste vidio tek kad sam u školskoj 1994.-95. godini bio na akademskom gostovanju na Harvard Univerzitetu. Tada je, u novembru 1994, ubijen Nermin Divović: 7-godišnji dječak išao je ulicom u centru grada držeći majku za ruku, snajper je gađao majku i dijete i jednim hicem pogodio ženu u stomak i dječaka u glavu. Gledajući sliku tog zločina u američkim novinama, s užasavanjem sam objašnjavao nekim harvardskim prijetljima, među kojima je bio i jedan od najcjenjenijih kolumnista “Njujork tajmsa” (The New York Times) Entoni Luis (Anthony Louis), kako Nermin nije bio nikakva slučajna žrtva rata. On nije poginuo od krhotina neke nasumične granate; niti je stradao u unakrsnoj vatri; niti ga je pogodio kakav zalutali metak.

Snajper hladno odabira žrtvu: on vidi koga će gađati – u ovom slučaju dijete s majkom – i onda fokusira teleskop i poteže okidač. Jedan tek započeti život manje, jedna “žrtva rata” više i tako iz dana u dan: pune tri i po godine.

Sjećam se iz tih dugih dana opsade sarajevskih grafita s upozorenjem: Pazi, snajper! Nekad smo se podsmijavali naivnim pričama o tome kako se nekome može spasiti život upozorenjem na dolazeći metak (Mirko, pazi metak! – Hvala, Slavko) ali taj “Pazi, snajper!” grafit najčešće je ispisivan tamo gdje je snajperska vatra bila najčešća. Svakodnevno sam prolazio takva mjesta – u mom susjedstvu u Hrasnom duž ulice koja je tada nosila ime Ivana Krndelja a kasnije je u patriotskom preimenovanju ulica dobila ime Azize Šaćirbegović; preko mosta na Dolac malti, gdje sam i doživio tipično ratni saobraćajni udes u prelijetanju te raskrsnice sa 160 km na sat da bi se smanjila preciznost dežurnog snajperiste; pored “maršalke”, kasarne iz koje je prvih dana opsade pored mnogih mojih sugrađana ubijena doktorica hitne pomoći Silva Rizvanbegović; pa na brisanom prostoru oko zgrade “Oslobođenja” u Nedžarićima – sve do tog najzločinačkijeg od svih ubistva malog Nermina Divovića.

Sada se, eto, kao moguća politička žrtva pretjerivanja sa “snajperskom vatrom” pojavljuje i sama pretendentkinja na povratak u Bijelu kuću Hilari Klinton. Niko ne može sa siguirnošću reći koliko će ta epizoda umanjiti njene izglede za demokratsku nominaciju, ali ona – uvodeći Bosnu u predsjedničku kampanju makar i najmanje poželjnim povodom – podsjeća i na legitimno pitanje u vezi sa svakim američkim predsjedničkim izborima: šta bi njihov ishod mogao značiti za nas, u ovom slučaju za BiH i za Balkan u cjelini.

Oba demokratska kandidata okružena su savjetnicima koji imaju bogato balkansko iskustvo iz devedesetih. Među najbližim saradnicima gospođe Klinton su državni sekretar u administraciji njenog muža Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright) i komandant vojnih operacija na Balkanu general Vesli Klark (Wesley Clark). Najiskusniji spoljnopolitički savjetnik u kampanji Baraka (Barack) Obame je bivši Klintonov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Entoni Lejk (Anthony Lake) a Obamina najbliža savjetnica donedavno je bila Samanta Pauer (Samantha Power) koja sama za sebe kaže da je “dijete Bosne” onako kako su najistaknutiji američki hroničari šezdestih bili “djeca Vijetnama”: ona je sa 23 godine radeći u visoko cijenjenoj akademskoj ustanovi u Vašingtonu osjetila da se tamo na Balkanu događa nešto strašno, napustila je posao i zaputila se u ratnu Bosnu da o tome piše za američke novine a nakon rata napisala je knjigu “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida” za koju je dobila i prestižnu Pulizerovu (Pulitzer) nagradu. Pauerova je nedavno podnijela ostavku u Obaminoj kampanji zato što je u britanskim novinama izjavila kako je Hilari Klinton “čudovište koje bi učinilo sve da bude izabrana”. Republikanski kandidat Džon Mekejn (John McCain) čvrsto je vezan za politiku sadašnje administracije, uključujući i njegovu spremnost da se ostane u Iraku “ako treba i sto godina”, i gotovo je sigurno da ni u vezi s Bosnom ili Balkanom neće značajnije odstupati od sadašnje linije. Mekejn, istina, najavljuje američki povratak multilateralizmu u svjetskim poslovima ali je svojevremeno snažno podržao američku ako treba i samovoljnu intervenciju na Kosovu.

Pa, gdje smo onda mi u američkoj izbornoj priči? Osim, srećom samo fiktivne, “snajperske vatre” – ne treba očekivati bitnije promjene: Sjedinjene Države će nastaviti da podržavaju mir i stabilnost i evropsku budućnost balkanskih država ostavljajući njihovim građanima da u demokratskom ambijentu za koji su sami najodgovorniji sami i odlučuju kakva će ta budućnost biti.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG