Dostupni linkovi

Hrana je u Hrvatskoj najskuplja u Vukovaru. Prema podacima Nezavisnih hrvatskih sindikata, ako četveročlana porodica u Zagrebu ili Rijeci za hranu mjesečno mora izdvojiti nešto više od 300 eura, u Vukovaru toj svoti mora dodati još 100 eura.

Ekonomski savjetnik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Goran Bakula, to objašnjava činjenicom da je Vukovar skup zato što su ga zaobišli veliki trgovački centri i stoga što nema konkurencije u trgovini. Dakle, jednostavnije rečeno, Vukovar je skup zato što je siromašan.

Je li i Hrvatska u situaciji Vukovara? U prosincu prošle godine je doživjela prasak cijena prehrambenih proizvoda, što je Ivu Sanadera, nakon novog ustoličenja za premijera, navelo na akciju koja je mirisala na davna doba dogovorne ekonomije:

"Ako netko ostvaruje profit u hrvatskom društvu, onda je dužan u ovakvoj ekonomskoj situaciji dio tog profita vratiti natrag onima na kojima zarađuje, a to su građani. Na koji način vratiti? Tako što smanji cijene i profit."

U prosincu je inflacija bila 5,8 posto, a udio prehrane u njoj je bio veći od polovice. Cijene ulja i masti skočile su skoro 25 posto, voća 18 posto, povrća 23 posto, mlijeka, sira i jaja po 10 posto. Politički pritisak je donekle urodio plodom. S velikim trgovcima i proizvođačima vlada je dogovorila smanjenje cijena kruha, svježeg mlijeka i ulja, s čime je mjesečna sindikalna košarica prosječno pojeftinila, u odnosu na siječanj, za sedamdesetak kuna. Potpredsjednik Vlade, Damir Polančec:

"Smanjenje cijena će se postići tako što će 50 posto tog tereta na sebe preuzeti proizvođači, 50 posto trgovci, ali isto tako je jasno da u nekim manjim trgovinama neće doći do takve korekcije."

Veliki proizvođači su zauzvrat dobili obećanje:

"Naravno da smo i njih umirili na neki način činjenicom da smo jasno rekli da neće biti rasta cijena struje i da neće biti rasta cijene plina do ljeta ove godine, a onda ćemo svi zajedno opet vidjeti gdje smo i kako se kreće rast ostalih cijena u Hrvatskoj."

Kako je potrošač prošao nakon razgovora vlade, trgovaca i proizvođača, pitali smo jednu Splićanku:

"Čim se ide u trgovinu, ispod 50 kuna se ne može potrošiti, a da donesete dvije-tri najosnovnije stvarčice koje vam trebaju. Ali se uvijek vraćate nazad jer uvijek još nešto treba dodavati. I nikada dovoljno tog novca za pokriti najosnovnije i najbanalnije potrebe."

Split spada među jeftinije gradove, što se tiče prehrane, a našu sugovornicu smo pitali koliko treba njenoj četveročlanoj obitelji:

"Ovisi o tome kakva je familija. Imate članova porodice, kao što je kod mene, koji su vegetarijanci. Ako hoću njima dati kompletnu ishranu, sa svim onim što im je potrebno za normalnu funkciju organizma, onda bi to minimalno bilo 200 kuna dnevno. Sada to pomnožimo sa 30 i dobijemo sumu od 6.000 kuna mjesečno. Primanja su takva da ne možemo to pokriti. Treba pokriti i režijske troškove. A gdje je higijena, a da ne govorim o malim, sitnim radostima. Izgleda da se toga stvarno moramo početi odricati, i to debelo."

Ova Splićanka smatra da je prije četiri-pet godina bilo lakše prehraniti obitelj:

"Tada se ipak moglo sa nešto manje novca doći na tržnicu u onim kasnim satima pa dobiti nešto jeftinije. Klimatske okolnosti, nepovoljna godina i kompletan rast troškova učinili su sada da više ne možete niti doći do jeftinijeg povrća. Voće je drastično poskupilo. Znači da se maksimalno uvozi, a svoga nemamo. Mi smo svakodnevno navikli imati voće na raspolaganju. Sada već preskačem dane kada ga kupujem. Biram što ću, uzimam ono manje kvalitetno i na sniženjima. Na sto čuda se dovijam kako bih se mogla izvući sa ovim primanjima koja su stalno ista. Nisu se ni malo promijenila."

Split spada među jeftinije gradove i zato što ima jedan veliki prehrambeni i socijalni ventil, a to je splitska ribarnica, na kojoj se oko podne, ako je ponuda bogata, može vrlo jeftino kupiti zdrava plava riba:

"Friški inćuni po 10 kuna."

No, hrvatski problem nije samo to što ne može pod pritiscima Europske unije kontrolirati svoje ribolovno područje, nego i to što prosječni Hrvat godišnje pojede svega sedam kilograma ribe. Istodobno se dvostruko više, više od 14 kilograma po osobi, pojede sušenoga i dimljenog mesa. A za razumijevanje stanja proizvodnje, pa onda i cijene hrane u Hrvatskoj, treba dodati još i podatak da je u natapanju poljoprivrednih površina, s manje od jedan posto, ona na dnu europske ljestvice, iza Albanije. Tako su u začaranom krugu ovog nesavršenog "prehrambenog lanca" i proizvođači:

"Nema cijene."

I trgovci, barem oni mali:

"Dužnika je sto - puno, puno."

Na koncu začaranog kruga su potrošači:

"Mađioničari smo postali u spajanju kraja s krajem. Ide to jako teško, ali uspijevamo nekako pomoću kredita, zaduživanja na kartice, čekove i slično."

XS
SM
MD
LG