Kad se izjave političara uporede sa stvarnošću i suoče sa logikom vrlo često izjave zvuče na jedan način, a znače u stvari nešto sasvim suprotno. Jedna od tih izjava je krilatica premijera Srbije, Vojislava Koštunice, da će Srbija “u Evropu samo sa Kosovom.” Kad se stvari raščlane to u stvari znači da će - Srbija u Rusiju bez Kosova.
Premijer Srbije je prekjučer podnio ostavku i novi izbori će vjerojatno biti zakazani. Radikalna stranka već najavljuje da je spremna u koaliciju za sastavljanje vlade pa se već sad prepoznaje mogućnost Koštuničine koalicije sa radikalima. Demokratskoj stranci Srbije je i mjesto u toj koaliciji i ona se čini prirodnijom od koalicije sa Demokratskom strankom predsjednika Borisa Tadića.
Tako će naredni mjeseci ponovo biti izgubljeni beskrajnim raspravama o Kosovu i prošlosti. Koštunica će nametati Kosovo i mitove kao temu sa tezom da njegova pobjeda znači sačuvati Kosovo, Tadić će pokušati nametnuti Evropu kao temu tvrdeći da ovo nisu izbori za ili protiv Kosova nego za ili protiv Evrope. Koštunica će iz prošlosti koketirati sa budućnošću (Evropom), iako mu se ona ovakva ne dopada, Tadić će iz budućnosti (Evropa) koketirati sa prošlošću jer se ni Srbija niti njen predsjednik od prošlosti ne umiju rastaviti.
Srbija može pokušavati zadržati Kosovo otvorenim pitanjem svjetske politike. Podrška Rusije se svela na sazivanje sjednice Savjeta sigurnosti, diplomati se mogu povlačiti, može se bojkotirati roba iz tih zemalja, može se prijetiti susjedima koji priznaju Kosovo, može se pokrenuti tužba ali ništa od svega toga neće imati nikakav ozbiljniji efekat. Jelica Minić, član Spoljnopolitičkog savjeta Ministarstva inozemnih poslova u Beogradu, kaže za naš radio: "Tako da će se naša nastojanja kretati jednom linijom, a život, faktički drugom linijom. Moguće je da je dio strategije da se u perspektivi odvoji sjever Kosova, da se što više odloži puna medjunarodna saglasnost oko neovisnosti Kosova. Može se imati razumijevanja za ove pokušaje Vlade, ali sumnjam da će efekti biti posebno uspješni."
Svijet je svoje odluke već donio, Srbija je propustila da nešto uradi oko Kosova dok je to još bila stvar racionalnosti: Srbija je bila protiv Rezolucije 1244 UN-a, bila je protiv privremenog Ustava na Kosovu, bila je protiv Ahtisarijevog plana, bila je protiv dogovora u Rambueu. Kada je usvojena Rezolucija 1244, svi su htjeli Rambue, kada je stigao Ahtisarijev plan, Srbija je htjela Rezoluciju 1244. Ne treba ni napominjati da su svi ti dokumenti, za Srbiju, bili bolji od neovisnosti Kosova. Srbija je, dakle, gubila kad je mogla mijenjati i utjecati i kad je to bilo racionalno,a sada u svojoj reakciji ve' postaje iracionalna.
Premijer i oni koji ga podržavaju vrlo dobro znaju da parola “u Evropu samo sa Kosovom” znači da se Srbija odriče Evrope. Odricati se od Evrope znači pripadati nečem drugom. Odreći se Evrope za Srbiju znači pristati da se bude ostrvo okruženo NATO paktom i Evropskom Unijom. To, takodjer, znači da će to ostrvo morati jačati ekonomske, političke i vojne veze sa Rusijom jer će samo tako moći preživjeti. To dalje znači da će jačati i ekonomska i politička i vojna suradnja sa Rusijom. Ekonomska suradnja sa Rusijom znači prihvatiti tehnologiju koja je još daleko da dostigne zapadnu tehnologiju, politički pripadati pod kišobran jednog autoritarnog režima kao što je Rusija je katastrofa sama po sebi (Srbija je, naprimjer, demokratskija država od Rusije), vojna suradnja znači kupovinu oružja koje se pokazalo inferiorno u odnosu na oružje sa zapada.
Srbija ima pravo da bira pa i ako bira Rusiju. Ali, javnosti se mora objasniti šta taj izbor znači i reći vrlo jasno da taj izbor znači - ulazak Srbije pod ruski ekonomski, politički i vojni kišobran. I to Srbije - bez Kosova. Kosovo će tako biti nepovratno izgubljeno. Jer, dopadalo se to Beogradu ili ne Kosovo će se kretati u suprotnom pravcu - ka Evropskoj uniji. Tako parola “u Evropu samo sa Kosovom” vodi u suprotnom pravcu - u Rusiju bez Kosova.
Biljana Kovačević-Vučo, predsjednica Komiteta pravnika za ljudska prava iz Beograda kaže za naš radio govoreći o Kosovu da to “pitanje postaje do te mjere iracionalno da o njemu nema diskusije. Kosovo je postalo zabranjena tema, a evropske integracije su postale linija razgraničenja na izdajnike i patriote!”
I tako je apsurd dostigao svoj vrhunac. Zemlja se dijeli na one koji su za Evropu (to su kao izdajnici) i one koji su za Kosovo (to su kao patrioti). Apsurd je još gori kad se shvati da patrioti (koji su za Kosovo) svojom politikom vode zemlju u zagrljaj Rusiji bez Kosova, dakle oni gube svaku šansu da Srbija ima neku utjecaj na Kosovo, a oni koji su izdajnici (dakle za Evropu) hoće da vode zemlju tamo gdje je moguć utjecaj na Kosovo i tamo gdje će sa Kosovom biti u jednoj državi (Evropskoj uniji).
Jedini način da se Srbija bori za Kosovo nije u jakim vezama sa Rusijom nego sasvim obrnuto u jakim vezama sa Evropskom unijom. Mudra bi politika u Beogradu morala shvatiti da bi brz ulazak u Evropsku uniju značio veliku prednost nad Kosovom, značio bi ovisnost Kosova od srbijanskog tržišta, Kosovo bi tada bilo teško ekonomski održivo bez takve evropske Srbije i ono bi, ekonomski, bilo ovisno od takve evropske Srbije. Kad Kosovo udje u Evropsku uniju bilo bi u jednoj državi sa Srbijom, bez granica, sa jedinstvenim tržištem, sa nespornim vezama sa srpskom manjinom na Kosovu, slobodnim kretanjem i čime sve ne. Sa ovom parolom “u Evropu samo sa Kosovom” Srbija ide u izolaciju, a Kosovo će, ekonomski, osvajati neko drugi.
Kao što su mnogi predvidjeli još prije početka ratova na Balkanu, tamo krajem osamdesetih godina, kriza koja je izvezena iz Srbije se vraća tamo odakle je krenula. I tu će okončati. Onog trenutka kad se patriozam i izdajstvo bude definiralo sasvim suprotno od onoga kako se definiral u posljednjih 20 godina!