Dostupni linkovi

Ne treba da čudi što su najbespoštedniji pozivi na političke likvidacije uslijedili kad su za rasprodaju dospjeli bosanski energetski potencijali. Tek tada se, iznad svih velikih patriotskih riječi i principa iz protekle dvije decenije “nacionalnog buđenja” – transparetno da ne može transparentnije - razvio barjak ratnoprofiterskog interesa povezujući mafiju s obje strane Drine (i šire).

Strani diplomata s dugim iskustvom na Balkanu kaže kako je u jednom razgovoru s predsjednikom Stranke demokratske akcije Sulejmanom Tihićem pitao zašto se on – iako još predsjedava nad najuticajnijom bošnjačkom strankom – u retorici sve više izjednačava sa svojim protivnikom iz izgubljenih izbora 2006. godine Harisom Silajdžićem. Tvrdi da je dobio iznenađujući odgovor: “Dodajem mu konopac da se sam objesi” – navodno je rekao Tihić. Pa kad će se to desiti? – pitao je stranac kojem očito takav ishod ne bi bio nepoželjan. “2010. godine” – navodno je rekao Tihić, misleći na sljedeće izbore za Predsjedništvo BiH. Zaključak mog sagovornika: bošnjačke vođe se ponašaju kao da imaju vremena na pretek i kao da nisu ni zapazili da odgađanje približavanja Evropi izaziva sve dublju apatiju, ako već ne i dramatičnije izraženo nezadovoljstvo, u deprimiranoj bosanskoj javnosti a njihova “politika” rukovođena je ličnim sujetama i jeftinim sakupljanjem patriotskih poena umjesto dobrobiti građana koje predstavljaju.

Stranci imaju svojih vrlo ozbiljnih nesporazuma i s političkim predstavnicima Republike Srpske, oličenim u premijeru Miloradu Dodiku, što je pokazala i najnovija odluka američke vlade da obustavi potporu njegovoj stranci, ali sve su brojniji međunarodni diplomati koji i nakon najžešćih nesporazuma zaključuju kako su srpski predstavnici uspješniji u artikulaciji svojih političkih ciljeva: u Dodikovim pozivanjima na “pravo na samoopredjeljenje” i “referendum” i njegovim najavama “disolucije” Bosne i Hercegovine oni vide sračunato podizanje temperature kako bi se isposlovala povoljnija pozicija u pregovorima o budućim reformama.

Poštovaoci likova i djela bošnjačkih reprezentativaca, što Silajdžića-što Tihića, vjerovatno se neće složiti s ocjenom stranaca koji vjeruju kako su Dodik – a sa njim i neki drugi politički predstavnici srpskog entiteta – jednostavno talentovaniji od njihovih izabranika u artikulaciji “vitalnog nacionalnog interesa” ali i površan uvid u evoluciju pregovora o policijskoj reformi od gotovo već postignutog sporazuma koji je ispunjavao tadašnje “evropske kriterije i standarde” do sadašnje kozmetičke verzije navodno istih tih kriterija i standarda pokazuje kako se čak i tako radikalne izjave poput Dodikove - da će ako mora birati između srpske policije i Evrope uvijek izabrati policiju – na kraju isplate u vidu međunarodnog popuštanja. Sličan postupak je uveliko na djelu i u vezi s ustavnim reformama. Nakon Silajdžićevog zaustavljanja postepenog napredovanja u osposobljavanju državnih institucija za eurokompatibilnost taj proces je već dvije godine potpuno paralisan i čak je nazadovao.

Dobar američki poznavalac balkanskih prilika kaže mi kako se njemu čini da je Dodikov politički uzor Milo Đukanović: “Zamijenio je nekadašnje socrealističko odijelo odijelom iste italijanske dizajnerske kuće i od svih opcija najdraža bi mu bila nezavisna Republika Srpska, poput Đukanovićeve Crne Gore, u kojoj ne bi morao utapati svoj ego u veliku Srbiju u kojoj nikada ne bi imao status kakav danas ima u ‘svom’ entitetu” – kaže mi taj analitičar.

Njegov zaključak: Dodikova retorika sračunata je na utvrđivanje entitetske podjele i uglavnom doprinosi tako postavljenom cilju jer je nakon mahanja radikalnim “prijetnjama” otcjepljenjem manje vjerovatno da će nedosljedna “međunarodna zajednica” insistirati na vlastitim ranijim “kriterijima” i “principima”.

Ali – prihvatajući tu ocjenu o nepostojanju dosljedne međunarodne strategije u BiH – sagovornik kaže kako je očito da “reaktivna retorika” bošnjačkog političkog vrha proizvodi uglavnom negativne efekte. Što oni više propovijedaju ukidanje entiteta, podjela je sve dublja a države sve manje, upravo onako kako to traži Dodik.

Stranac u tome vidi potpuno odsustvo bilo kakve državne politike u Bošnjaka.

Međunarodnim analitičarima najnovijih sukobljavanja u vrhovima bošnjačke politike nije, naime, promaklo kako razlike među njima nisu eskalirale ni zbog kakvih velikih ciljeva ili principa – pa čak ni povodom svojevremenog “patriotskog” obustavljanja procesa kojima je postepeno jačala država – nego povodom otimačine ostataka nacionalnog bogatstva: tikva je, naime, pukla na sporenjima o tome koja će od dvije vladajuće bošnjačke partije imenovati svoje ljude na mjesta na kojima se dijeli i rasprodaje energetsko i prirodno blago nakon što su vec raskrčmljene sve donacije i lokacije, javna preduzeća i građevinske dozvole, imenovanja najlojalnijih na atraktivne javne poslove u zemlji i svijetu. Krvožednost tog obračuna, čak i kad je zaodjenuta u ruho bošnjačkog patriotizma, nekako je upadljivo srazmjerna materijalnoj vrijednosti dobara povodom kojih se taj sukob rasplamsava.

Ne treba, dakle, da čudi što su najbespoštedniji pozivi na političke likvidacije uslijedili kad su za rasprodaju dospjeli bosanski energetski potencijali. Tek tada se, iznad svih velikih patriotskih riječi i principa iz protekle dvije decenije “nacionalnog buđenja” – transparetno da ne može transparentnije - razvio barjak ratnoprofiterskog interesa povezujući mafiju s obje strane Drine (i šire).

Stranci to takođe vide ali oni, u svom pojednostavljivanju balkanskih prilika - u kojima je sve mnogo razumljivije ako se lijepo podijeli na “srpsko”, “hrvatsko” i “bošnjačko” – radije zapažaju odsustvo bilo kakve bošnjačke nego za sve tri grupe mnogo poraznije odsustvo bosanske politike. Pošto je svijet i najnovijim briselskim saopštenjima jasno potvrdio trajnost bosanske države i pošto čak i učestalo predskazivanje njene disolucije može voditi u međunarodnu izolaciju i sankcije bilo bi krajnje vrijeme da se, evo makar u trinaestoj godini nakon Dejtona, pristupi artikulaciji bosanskog državnog interesa. Za početak, okupljanjem oko onoga o čemu bi nakon kompromitacije obećanja o “stopostotnoj Bosni” i “referendumu za otcjepljenje” valjda morala da postoji saglanost: recimo – eurokompatibilnosti.

Onaj ko u tome pretenduje da predstavlja bošnjačke interese moraće, za početak, da se oslobodi neprimjerenog uticaja, sponzorstva i naročito nadzora nesrazmjerno uticajna “dva R” na bošnjačkoj sceni, reisa i Radončića, ostavljajući im da se onako kako znaju bave vlastitim poslovima – vjere i proizvodnje novina – a da odlučivanje o tome ko će artikulisati i predstavljati nacionalne interese vrate onima koji su jedino pozvani da o tome odlučuju bilo gdje u demokratskom svijetu: građanima biračke dobi i zrelosti.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG