Sjećate li se onih vremena kad samo na izbore odlazili "svečano" da "glasamo" za jedinog kandidata!? Onda smo nakon toga napredovali, pa smo opet odlazili "svečano" da glasamo za jednog od dvojice kandidata pri čemu nam nije bilo čudno što glasajući biramo - isto. Izbori, kaže sama riječ, postoje da se neko ili nešto izabere ili, što smo tada zaboravljali, i da se nešto - ne izabere.
U nedjelju će Rusija izabrati Dimitrija Medvedeva za novog ruskog predsjednika i niko u Rusiji nema nikakve sumnje da će se to dogoditi. Niti sam Medvedev koji na krilima državne propagande izjavljuje da neće učestvovati u debatama sa svojim protivnicima - Zuganovim, koji je prvi čovjek Komunističke stranke, Žirinovskim koji je lider Liberala i Bogdanovim koji je kandidat Demokratske stranke, koji ima podršku Kremljina i koji se pojavio niotkuda. Pravi protivnici Medvedeva su mogli biti Gari Kasparov koji u Moskvi nije mogao naći običnu salu za svoju kandidaturu (svi su ga odbili) ili bivši premijer Kasjanov, na čijoj listi gradjana koji su pomogli njegovu kandidaturu ima navodno više od 15% lažnih potpisa. Medjunarodni promatrači neće stići na ruske predsjedničke izbore kao što ih nije ni bilo na parlamentarnim izborima, medije kontroilira država.
"Učitelji su djeci u školama dali transparente sa porukom "Putinov plan" i rekli su im da utječu na roditelje da za taj plan glasaju. Neki su učitelji čak prijetili djeci sa slabim ocjenama ako se ne pojave na "dječjem referendumu" koji se organizirao na glasačkim mjestima i koji je trebao osigurati da im roditelji izadju na glasanje i galasaju za vladajuću stranku u prosincu na parlamentarnim izborima." Ovaj citat je iz teksta koji je New York Times objavio u nedjelju, 24-g veljače. Primjer je iz grada Nizhny Novgorod, oko 400 kilometara daleko od Moskve. Jedan je učitelj američkom novinaru rekao da je isti scenario bio u svim školama: "Sve je došlo od gradonačelnika, direktori škola su dobili instrukcije i oni su ta uputsva jednostavno sproveli!" Istovremeno, članovi ili aktivisti opozicione stranke su redovno počeli dobijati prijeteće telefonske pozive da prekinu sa podrškom oporbi jer im "članovi obitelji mogu biti povrijedjeni".
Vlada je zabranila jedne novine u St. Petersburgu, a druge dvije u Nizhny Novgorodu, policija ulazi u prostorije opozicionih stranaka u Sibiru. U gradu Samara, uoči parlamentarnih izbora je lokalni oporbeni lider optužen za korupciju i policija je zamrznula bankovne račune njegove oporbene stranke. Kada je u Nizhny Novgorodu, poznati oporbeni lider Boris Nemcov pokušao organizirati skupove lokalni mediji su izvijestili da se on zalaže za prava homoseksualaca i zapošljavanje ljudi sa AIDS'om!! Na ulici su o njegovoj stranci osvanuli plakati o "pederskoj stranci!"
Primjera ovakvih ili sličnih - stotinu. Ali, zašto to vlast radi i zašto spriječava svaku moguću oporbu ako je jasno da čak i kad bi svim oporbeni liderima bilo dozvoljeno da se kandidiraju na izborima - oni bi izgubili. Velika većina Rusa podržava onoga koga predlaže Putin jer je sadašnji predsjednik za njih oličenje uspjeha. I Putin ima čime da se pohvali. Za vrijeme njegovog predsjednikovanja plaće su porasle, živi se bolje, penzije stižu na vrijeme, Rusija se vratila na političku scenu u svijetu i nije više ponižavana.
Odgovor možda leži u izbornim pravilima koja kažu da svaki registrirani kandidat ima pravo da učestvuje u televizijskim debatama, da predstavi svoj program i slično. Spriječavanje protivnika da se kandidiraju je, dakle, možda manje spriječavanje protivnika, a mnogo više spriječavanje da se na televiziji pojave informacije koje bi ti protivnici imali i njima kompromitirali vlast!
Tokom posljednjih osam godina Rusija je sa Putinom prešla dug put od slobodnih izbora do potpuno kontroliranih. On i njegov tim kontroliraju medije, ekonomiju, važne industrijske grane su nacionalizirane, oporba je marginizirana a tajna policija izvršava naloge Kremlja. U Rusiji je na vlasti nova vrsta autokracije koja je sposobnija od komunista, organiziranija, ima neuporedivo više novaca. i koristi moderne metode vladavine.
Gradjani Rusije to znaju i spremni su žrtvovati slobodu i demokraciju za stabilnost i mir. Baš kao i mi onih komunističkih dana u bivšoj Jugoslaviji kada smo "svečano glasali", kad smo mislili da biramo, a nismo imali nikakvog izbora, kad nam je bilo rečeno da su nam i zemlja i sistem idealni, a mi u to vjerovali.
Problem počinje kad se shvati da je svako svjesno žrtvovanje slobode i demokracije u korist "stabilnosti" uvijek vodilo da diktaturi i nestabilnosti. Jedan od najpoznatijih sovjetskih disidenata, Natan Sharanski, je jednom napisao slijedeće: "Niko se ne može prisiliti da živi u slobodi ali se može prisiliti da živi u diktaturi!"