Dostupni linkovi

Miro Lazović, bivši predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine: "Sa ove vremenske distance može se reći da sam često bio u poziciji da budem iskorišten. Međutim, to je bio period kada zaista nisam razmišljao o tim stvarima. Mene je nosila jedna iskrena ideja borbe za Bosnu i Hercegovinu i, bez obzira na to šta se sve dešavalo sa Bosnom i Hercegovinom, zaista nikada nisam izgubio nadu da je to što nam se dešava, pa i političke opcije koje su na vlasti, nešto prolazno".

Poslušati [ 25:21 min ]

Lazović: Ja sam tada bio predsjednik kluba poslanika Socijaldemokratske partije i morao sam mnogo toga kao mlad čovjek, tada sam imao 34 godine, da preuzmem na svoja pleća. Pogotovo da preuzmem to neko političko obračunavanje sa politikom SDS-a. Ja sam kao bosanski Srbin uvijek smatrao da u tim vremenima treba voditi političku bitku sa jednom anahronom, nazadnom politikom koju je SDS ispoljavao. Imao sam najviše kontakta sa Aleksom Buhom, koji je tada bio predsjednik kluba SDS-a. Moram reći da smo u početku tih 90. godina našeg zajedničkog poslaničkog rada imali dosta korektan odnos, s tim što je gospodin Buha tada ispoljavao jednu, ipak, nadmenost u odnosu i na mene i na moju partiju, jer je smatrao da smo mi poražena strana i da je ono što on i njegova partija govore za budućnost srpskog naroda u Bosni i Hercegovini prava stvar. Međutim, ja sam imao popuno drugačije viđenje rješavanja problema na prostoru bivše Jugoslavije, a pogotovo na prostoru Bosne i Hercegovine. često sam istupao braneći potrebu zajedničkog života u Bosni i Hercegovini na način građenja, kako sam to često govorio, jednog civilnog, građanskog društva - i da Bosna i Hercegovina može opstati samo kao građanska država. I upravo ta riječ "građanska" je posebno njega iritirala i on je meni često govorio da sam utopista, da Bosna i Hercegovina neće moći opstati kao građanska država, da je pitanje da li uopšte Jugoslavija može biti ta država u kojoj srpski narod treba graditi svoju budućnost i tako dalje, tu se nismo slagali. I kako je vrijeme odmicalo, sve češće sam dolazio u sukob sa njim na tim krupnim, krucijalnim, političkim, sudbonosnim pitanjima kad je Bosna i Hercegovina bila u pitanju. Sjećam se, 1993. godine, kada su pregovori u Ženevi već krenuli, na jednom od tih pregovora sreo sam gospodina Buhu koji me je upitao, dok smo bili u holu, šta ja uopšte radim u Ženevi? Ja sam onako nonšalantno rekao, jer me je iznenadio taj susret: "Evo, pijem kafu." Kaže on: "Dobro, vidim da piješ kafu, ali iz kojih političkih razloga si ovdje?" I znajući da ću ga iznervirati, ja sam tada rekao: "Evo, kako vidiš, ja se nastavljam dalje boriti za građansku Bosnu i Hercegovinu." Na šta mi je on rekao: "Miro, ti si uvijek bio utopista i ostao si utopista." Nisam se libio da mu kažem: "Gospodine Buha, možda sa ja utopista, ali vidjećemo ko će se prije utopiti, ja ili vi." I , evo, kao što vidite, vrijeme je pokazalo da je Miro Lazović i dalje na političkoj sceni sa svojom partijom i svojom idejom, a gospodin Buha se, čini mi se, utopio u nekim svojim iluzijama, u nekim svojim pogrešnim procjenama.
RSE: Ne znate gdje je trenutno profesor Buha? Imate li kakvih informacija? Za njega se rijetko čuje, gotovo nikako.
Lazović: Ne znam, ja sam ga zadnji put vidio u Daytonu kada smo pravili taj konačni sporazum o Bosni i Hercegovini. Tada već nismo govorili, on nije htio sa mnom da komunicira.
RSE: To je, dakle, bio predratni period kad je, da uprošteno kažem, vaš najveći politički neprijatelj bio SDS. Dolazi rat, vi preuzimate predsjedanje Skupštinom Bosne i Hercegovine. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa koji je dala Biljana Plavšić u februaru ove godine, ona kaže da je prvi sumnjiv znak da se nešto dešava njoj bio to što se u staroj zgradi Predsjedništva Bosne i Hercegovine i u Skupštini u podrume počeli unositi zamrzivači, frižideri, kreveti, počeli da se pojavljuju neki drugi ljudi gotovo šest mjeseci prije nego je rat počeo. Šta vi znate o tome?
Lazović: Zaista ne znam puno. Nisam imao mogućnosti ni da to vidim. Ko je unosio te kuhinje, krevete, zaista ne znam. Međutim, bio sam u mnogim prilikama svjedok da su predstavnici nacionalnih stranaka, konkretno u ovom slučaju SDS-a, jasno vidjeli da će doći do sukoba i nisu bježali od tog sukoba. Ja sam tada definitivno vidio da je sve što mi pokušavamo ispred građanske partije, ispred SDP-a da uradimo iluzija i da od toga nema ništa, već da su neke radikalne opcije na sceni. Poslanici SDS-a su često meni zamjerali da ja kao Srbin ne branim srpsku stvar, da govorim u ime nekih drugih političkih opcija. Tako da sam doživljavao i određene prijetenje koje su bile direktno upućene i meni i mojoj porodici. Sjećam se da sam nakon jednog od tih zasjedanja imao razgovor sa Brđaninom koji je sada u Hagu, tada je bio poslanik u SDS-u. On je meni tada doslovno rekao: "Miro, tu ništa ne vidiš. Ne vidiš da mora biti rata. Da su Srbi najjači, jer je jugoslovenska armija iza njih." Tu je bio prisutan i Novaković koji sada više nije na političkoj sceni, on je iz Bijeljine i čini mi se da je doktor. I on je doslovno rekao: "Miro, mi smo najjači", misleći na Srbe i tako dalje. To je za mene bio kraj. Predsjednik kluba tadašnjih reformista je bio Dragan Kalinić. Moram reći da smo imali u početku, 1990. godina, dosta dobru, korektnu saradnju kao dva predsjednika kluba i često smo dogovarali neke zajedničke aktivnosti. Međutim, kako je vrijeme više odmicalo, on je sve više postajao na neki način šutljiviji, da bi me na jednoj od tih sjednica predsjednika klubova oštro, ali dobronamjerno upozorio da šutim, jer ću izgubiti glavu. Pamtim i prigovore Nenada Kecmanovića koji je tada bio na čelu reformista, koji mi je prilikom zasjedanja Skupštine Republike Bosne i Hercegovine i usvajanja tadašnje odluke o raspisivanju referenduma u holu nakon odlaska SDS-a, uputio jednu žaoku u smislu da ću ja izgleda biti jedini Srbin koji će ući u salu i glasati za taj referendum.
RSE: Od svih njih zapravo je Miodrag Simović, potpredsjednik vlade, najduže ostao u Sarajevu i u vlastima tadašnje Republike Bosne i Hercegovine u vrijeme kada su se svi ostali već povukli na Pale.
Lazović: Ja sam Miodraga Simovića upoznao tek kad je rat krenuo, u onom periodu kada je ostao u Sarajevu i tada smo se družili u prostorijama Socijaldemokratske partije, u prostorijama gdje sada zasjeda federalna vlada. Vidio sam da je čovjek normalan, da po svojim političkim opcijama ne pripada toj radikalnoj struji unutar SDS-a i da je i ostao u Sarajevu zato što se u tom krajnjem periodu, 1992. godine, pred sam rat, razišao sa tim radikalnim opcijama. Često smo pričali o tom periodu, jer je on, ipak, prisustvovao tim sjednicama SDS-a i jednom prilikom mi je rekao da je bio iznenađen količinom agresivnosti koju su pojedini poslanici SDS-a ispoljavali neposredno pred sam rat i da su jednostavno bili željni, na neki način, određenog sukoba. Čak je na tim sjednicama jedan od njih, zaboravio sam ime tog poslanika, rekao: "Moramo zapucati makar jedan dan, jer je narod", misli se na srpski, "pripremljen na rat" i tako dalje. Hoću da kažem da je to zaista bilo vrijeme kada su iracionalni elementi vladali glavama pojedinih ljudi, ali, nažalost, onih ljudi koji su usmjeravali političke tokove na prostoru bivše Jugoslavije, pa i pojedinaca unutar nacionalnih stranaka. Tako da se, posmatrano sada sa ove vremenske distance, sukob teško mogao izbjeći. Nažalost, taj sukob je trajao duže nego što su mnogi očekivali, pa i taj poslanik je rekao: "Moramo zapucati makar jedan dan."

Ikebana
RSE: Dolazimo do ratnog perioda, preuzimate predsjedavanje Skupštinom Bosne i Hercegovine. Zašto ste to učinili?
Lazović: Ja sam 19. septembra 1992. godine izabran da budem član delegacije Bosne i Hercegovine na mirovnim pregovorima u Ženevi. Tada sam izašao zajedno sa ostalim članovima delegacije iz Sarajeva u transporteru uz pomoć tadašnjeg UNPROFOR-a. Išli smo iz Sarajeva do Splita, ne asfaltiranim putem, već preko Igmana, Širokog Brijega i tako dalje, sad možete misliti kakav je to put. 25. decembra 1992. godine na sjednici Predsjedništva, ja tada nisam bio u Sarajevu, donesena je odluka da ja kao bosanski Srbin zamijenim na funkciji predsjednika Skupštine Republike Bosne i Hercegovine tada odbjeglog Momčila Krajišnika. Tada su u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ušli neki novi ljudi, kao Tatjana Ljujić - Mijatović, odnosno Miro Lasić. To je bilo zaista sudbonosno vrijeme za Bosnu i Hercegovinu, u kojem su se sudbina Bosne i Hercegovine i njen opstanak branili preko legitimnosti institucija koje su tada predstavljale Bosnu i Hercegovinu, a to su bile institucije Predsjedništva i Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. I ja se nisam uopšte ni dvoumio ni kolebao kada sam u Ženevi čuo tu odluku da je Predsjedništvo mene predvidjelo za predsjednika Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Smatrao sam da s te pozicije mogu više uticati na neke političke opcije, svoje i svoje partije, ali i opcije za koje sam smatrao da su u interesu Bosne i Hercegovine.
RSE: Jeste li se ikada tokom tog perioda osjetili iskorištenim od strane većinskog dijela muslimanskih političara?
Lazović: Pa, sada sa ove vremenske distance može se reći da sam često bio u poziciji da budem iskorišten. Međutim, to je bio period kada zaista nisam razmišljao o tim stvarima. Mene je nosila jedna iskrena ideja borbe za Bosnu i Hercegovinu i bez obzira na to šta se sve dešavalo sa Bosnom i Hercegovinom, zaista nikada nisam izgubio nadu da je to što nam se dešava, pa i političke opcije koje su na vlasti, nešto prolazno. Ja sam uvijek ima tu neku optimističku viziju da ovo mora stati, da ove opcije moraju otići sa scene i, evo, konačno dolazi vrijeme njihovog silaska sa političke scene. Tako da nisam razmišljao o tome da li sam iskorišten ili ne. Očigledno da su neki ljudi, neki političari koji su tada bili u vodstvu nacionalnih stranaka, konkretno u ovom slučaju SDA, i mene i Tatjanu i Mirka Pejanovića, Ivu Komšića i tako dalje, doživljavali kao neko nužno zlo. Mislim da će vrijeme pokazati da je upravo naša pozicija, ovih ljudi koje sam maloprije nabrojao, od istorijskog značaja za Bosnu i Hercegovinu i to je nešto što je puno vrijednije od toga da li smo u određenom trenutku bili izmanipulisani ili ne i da li smo služili nekome kao ikebana.
RSE: Vi ste, gospodine Lazoviću, uz još neke Hrvate i Srbe - pomenuli ste Tatjanu Ljujić - Mijatović, Mirka Pejanovića, ja ću pomenuti Šibera i Divjaka, koji su bili u vojnom vrhu Bosne i Hercegovine - davali legitimitet ne samo državi nego i predsjedniku Izetbegoviću. S njim ste najčešće bili na pregovorima u raznim "ženevama". Kakav je vaš odnos bio prema Aliji Izetbegoviću i kakva je bila uzvratna relacija?
Lazović: Što se tiče nekih mojih kontakata sa gospodinom Izetbegovićem, moram reći da sam njega upoznao još početkom rata 1992. godine i mnogo toga smo zajedno, mislim u političkom smislu, preživjeli. S obzirom da sam ja bio član bosanskohercegovačke delegacije gotovo u svim mirovnim pregovorima od Ženeve 1992. do Daytona 1995. godine. Izetbegović iz 1992. i Izetbegović iz 1995. godine nije ista politička osoba. 1992. je, čini mi se, bio zatečen ratnim stanjem, politički je lutao, nije imao jasnu viziju Bosne i Hercegovine kao države. Sjećam se Daytona 1995. godine. Gospodin Izetbegović kao šef naše delegacije je pozivao svakog od nas ponaosob i pitao da li smo za sporazum ili ne. Ja sam tokom svih tih sporazuma pokušavao zastupati uglavnom jedan generalan stav opstanka Bosne i Hercegovine i ustavnih principa preko kojih bi se mogla izvršiti brža reintegracija Bosne i Hercegovine. Ja sam tada rekao: "Zar nije logično da što više bošnjačkih sela ostane u Republici Srpskoj, srpskih u Federaciji, da bi se Bosna poslije u miru mogla brže reintegrisati?" Na šta je meni Izetbegović rekao: "Miro, ja sam primijetio da ti stalno zastupaš stavove opstanka Bosne i Hercegovine, granice države Bosne i Hercegovine i da zastupaš te ustavne principe, ali, shvati me, ja sam stariji čovjek, ja ne znam gdje će ovo sve otići i ja hoću za svog života da pokušam naći neko rješenje u kojem će se bošnjački narod osjećati najsigurnijim." Ja sam ga tada zaista shvatio i nakon tih njegovih riječi nisam imao ni pravo da govorim nešto drugo.

Ne smije faliti nijedna dlaka nijednom Srbinu ili Hrvatu u Sarajevu
RSE: Kolika je krivica Alije Izetbegovića za podjelu Bosne, ovakve kakva je danas?
Lazović: Republika Srpska je priznata u Ženevi, da li u avgustu ili septembru 1995. godine, od strane gospodina Šaćirbegovića. Kako je došlo do toga da se ta odluka formuliše, u kojem organu, koji su ljudi glasali za tu Republiku Srpsku, bilo je i tokom Daytonskih pregovora nekih malih čarki o tome kako je i na koji način do toga došlo. Ja nisam bio na sjednici Predsjedništva koja je odlučila o tome. Ne znam da li je uopšte Predsjedništvo odlučilo o tome da se prihvati taj naziv "Republika Srpska". Međutim, on je u Ženevi, kažem, prihvaćen i onda je Daytonski sporazum samo sankcionisao tu podjelu. Znam da je Ivo Komšić isto tako burno reagovao u Daytonu da on nije kao član Predsjedništva glasao za to i da se ne sjeća da je Predsjedništvo glasalo za to. Gdje je donesena odluka da se to prihvati, ja zaista ne znam.
RSE: Niste mi odgovorili na pitanje. Kolika je Izetbegovićeva krivica za podjelu Bosne?
Lazović: Pa, ja sam pokušao reći svoje mišljenje kad je u pitanju entitetska podjela Bosne i Hercegovine.Vidite, ako bi sada analizirali odgovornost i Izetbegovića i svih značajnijih političara u tom periodu za podjelu Bosne i Hercegovine, onda bi se, sa mog stanovišta, odgovornost Izetbegovića i nekih drugih političara mogla ogledati u tome što su principi i vrijednosti Platforme Predsjedništva iz 1992. godine tokom ratnog perioda polako napuštani.
RSE: Da li mislite da je gospodin Izetbegović nacionalista?
Lazović: Zavisi šta se podrazumijeva pod riječju "nacionalista". Ja mislim da je gospodin Izetbegović prije svega Bošnjak, koji je to i svo vrijeme pokazivao, i da mu je prioritet briga za bošnjački narod. Druga je stvar da li se ta njegova briga kroz ovaj period pokazala efikasnom ili ne. Ali, u svakom slučaju, ne smatram ga nacionalistom koji preferira interese Bošnjaka kao naroda na uštrb interesa druga dva naroda u Bosni i Hercegovini. Ja moram biti iskren i ispričati jedan period koji pokazuje tu pozitivnu dimenziju gospodina Izetbegovića na način zaštite drugih naroda koji su tada u ratu bili u Sarajevu. To je bio period kada je padala Žepa, padala Srebrenica. Mi smo tada primili jedno prijeteće pismo od grupe Žepljaka i Srebreničanam, koji su tada živjeli u Sarajevu, da će stradati srpski narod u Sarajevu ukoliko padne Žepa, ukoliko padne Srebrenica. I Mirko Pejanović i ja smo primili to pismo i zabrinuti za situaciju i Srebrenice i Žepe i za ono što bi se moglo desiti u Sarajevu, konsultovali smo Izetbegovića, upoznali ga sa sadržajem tog pisma i moram reći da je on tada na tom skupu predstavnika Žepljaka i Srebreničana jasno rekao da ne smije faliti nijedna dlaka nijednom Srbinu, niti Hrvatu u Sarajevu. On je tu, zaista, bio dosta rezolutan i moram reći da je nakon toga to nezadovoljstvo koje su te grupe tada ispoljavale, splasnulo. Tako da sam taj čin govori o gospodinu Izetbegoviću i njegovim osjećajima prema drugim narodima.
RSE: Kojih se pregovora sjećate kao najdramatičnijih?
Lazović: Za mene su najdramatičniji bili pregovori oko Vance - Owenovog plana i to je taj period 1993. godine. Sjećam se da je kompletno Predsjedništvo zajedno sa predsjednikom Skupštine tada bilo u Ženevi i sa Robertom Owenom razmatralo neke mirovne opcije, neka rješenja, međutim na kraju do rješenja nismo došli i svi smo se vratili u Zagreb. Tadašnje Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine su sačinjavali Alija Izetbegović kao predsjednik, Ejup Ganić, Fikret Abdić, Tatjana Ljujić - Mijatović, Mirko Pejanović, Miro Lasić, Franjo Boras, predsjednik vlade je bio Mile Akmadžić i ja kao predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. I na putu za Sarajevo, samo što smo krenuli ka aerodromu, dolazi telegram od Owena da se ponovo vratimo u Ženevu, jer su iskrsli neki novi momenti radi kojih vrijedi ponovo sjesti i razgovarati i tako dalje, a tiču se mirovnog rješenja i zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini. Gospodin Izetbegović je rekao da on ne želi da se vraća u Ženevu, jer misli da se ništa neće moći postići i da je važnije da on bude u Sarajevu. Mi smo donijeli odluku da ipak krenemo ponovo u Ženevu. Međutim, Ejup Ganić tada nije htio, i pored odluke Predsjedništva da krene sa nama, već se pridružio Izetbegoviću i njih dvojica su otišli za Sarajevo, a mi smo otišli u Ženevu na te dodatne pregovore. Imali smo jedan iscrpljujući, maratonski razgovor sa Owenom od jutarnih do kasnih večernjih sati oko nekih ne toliko bitnih stvari, da bi nam on negdje kasno naveče ponudio jednu verziju koju sam ja prvi uzeo, jer sam tako sjedio, na čelu stola, i vidio da prvi član te verzije sporazuma govori o tome da je Bosna i Hercegovina država tri republike - bošnjačke, hrvatske i srpske, a kasnije se ta osnovna premisa, osnovna teza razrađuje. Ja sam ljutito bacio taj papir i rekao: "Ako ste nas radi ovoga zvali u Ženevu, onda nas niste trebali ni zvati." Nastala je mučna situacija. Svi su shvatili da je ozbiljna stvar na stolu. Mirku Pejanoviću je, naprimjer, pozlilo, a ja sam zbog te mučne situacije odjednom postao smiren. Owen je rekao: "Nemojte se ljutiti na mene. Ovo nije moj plan, ovo nije moj prijedlog, ovo je prijedlog gospode Tuđmana i Miloševića koji vas čekaju 15 kilometara odavde u jednoj vili. Očekuju vas da dođete i da razgovarate o tom planu." I tek tada smo shvatili ozbiljnost situacije, svu opasnost koja nam je prijetila. Kažem, ja sam tada od jedne mučne i jedne naelektrisane atmosfere odjednom postao smiren, prebrojao članove Predsjedništva, znao sam šta misli i Tatjana, šta misli i Pejanović, ostao mi je sporan jedino Fikret Abdić. On je stajao u ćošku, povukao se, ja mu priđem i kažem: "Fićo, za šta si ti?" On mi je rekao ovim riječima: "Miro, ja ovaj put moram biti s vama Srbima." Ja sam se vratio za sto i rekao: "Mirko, idemo." Kaže on: "Pa, sad si rekao da ne idemo." "Mirko", rekoh, "idemo, bolje da taj plan odbijemo pred tim glavnim akterima nego da se on povlači dalje. Jednostavno da ga eliminišemo." Sjeli smo u već pripremljn kombi sa više sjedišta i tada sam počeo zadirkivati hrvatske predstavnike u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine na način da sad idemo pred "očeve nacija", da vidimo ko će biti hrabriji pred tim očevima i tako dalje, a oni su samo ćutali. Došli smo u tu vilu i vidjeli da je sve bilo pripremljeno: jedan veliki ovalni sto na kojem su bile cedulje sa imenima članova Predsjedništva, učesnika tog nekog mini samita. Mi smo sjeli, a iz nekih sporednih prostorija su izašli Milošević i Tuđman. Moja stolica je bila do Miloševićeve, do njega je sjedio Tuđman. Pregovori su krenuli. Owen je održao uvodno slovo, ja sam se odmah poslije njega javio i dosta rezolutno, oštro napao tu opciju, direktno se suprostavljajući i Srbiji i Zagrebu, odnosno i Miloševiću i Tuđmanu, njihovom pravu da se miješaju u suverena prava jedne države i tako dalje, iako je Bosna tada bila sva vojno, da tako kažem, pocijepana, ali ipak je bila legitimna i međunarodno priznata država. Rekao sam im da oni imaju dosta svojih problema, da se gospodin Tuđman treba brinuti o tome kako će riješiti pitanje Kninske krajine, da bi se Milošević trebao baviti problemom Sandžaka, Kosova, sutra Vojvodine, ukratko da se trebaju usmjeriti na rješavanje svojih unutrašnjih problema, a da puste nas Bosance da se mi sami dogovorimo. Tuđman je bio iznenađen tim mojim istupom, ali ne znajući moje ime, upitao je, čini mi se Akmadžića, koji je sjedio do njega, ko sam i šta sam. Onda me je prekinuo i doslovno rekao: "Gospodine Lazoviću, koga vi ovdje predstavljete?" "Predstavljam 320.000 građana Bosne i Hercegovine koji su glasali za Socijaldemokratsku partiju, listu na kojoj sam ja bio" i nakon toga ja nastavljam dalje da govorim. Međutim, on nezadovoljan tim mojim odgovorom, ponovo me prekida i kaže: "Vi, gospodine Lazoviću, ništa ne razumijete. Ovo su zakašenjeli procesi kroz koje je Evropa davno prošla, ovo su procesi stvaranja nacionalnih država i mi upravo sad na prostoru ex-Jugoslavije stvaramo nacionalne države" i tako dalje. Na šta sam mu ja rekao: "Da, ali, gospodine Tuđman, vi stvarate te nacionalne države genocidom, ratom, topovima i tako dalje. Pred kraj 20. vijeka to ne može biti način stvaranja nacionalnih država, niti se mogu postići sigurne granice, zato Bosna i Hercegovina mora ostati jedinstvena država" i tako dalje. Poslije mene su dosta dobro govorili Pejanović i Tatjana, Fikret je odigrao onu ulogu koju je obećao da će odigrati, tako da je bilo jasno da taj plan ne može biti prihvaćen. Hrvatski članovi se nisu javljali, nije se javio ni Milošević. I dok je Owen zaključivao taj sporazum zazvonio je telefon, satelitska veza sa Sarajevom je bila uspostavljena, prepoznao sam Izetbegovićev glas koji je u tom trenutku bio dosta paničan. Nakon završetka razgovora Owen poziva mene, kao traži me gospodin Izetbegović na telefon. Ja sam se malo začudio zašto baš mene, međutim javio sam se. I sad mi odzvanjaju riječi Izetbegovića: "Miro, ne daj Bosnu. Ja i ti o Bosni slično mislimo. Ne smijete to prihvatiti" i tako dalje. Na šta sam mu ja rekao: "Predsjedniče, plan je već odbijen i bilo bi dobro da vi dođete sutra u Ženevu i da ipak kao predsjednik taj plan odbijete, da bi njegovo odbijenje bilo još zvaničnije." Sad kad nakon svog iskustva slažem kockice, jedna misao mi često prolazi kroz glavu - da li smo mi možda na neki način bili poslani gore u Ženevu da prihvatimo odgovornost te neke trojne podjele, a da se neki ljudi iz toga izuvuku?
RSE: Bosanskohercegovačka pregovaračka delegacija na svim pregovorima djelovala je najslabije, iako je moralno, recimo tako, bila najjača. Koliko su ograničenja bila objektivne, a koliko subjektivne prirode?
Lazović: Tu se ja mogu složiti s vama. Mi smo često u tim pregovorima igrali crnim figurama. Stalno smo imali neku defanzivnu ulogu, iako je ta moralna strana, pravda, bila na našoj strani. Međutim, bilo je, već sam rekao, dosta lutanja oko toga kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo, kakvo njeno unutrašnje uređenje. Pretpostavljam da nije bilo spora oko toga da se žele sačvati te spoljne granice Bosne i Hercegovine, ali je unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine bilo dosta sporno u glavama nekih ljudi, kod mene ne, to jest kod predstavnika građanskih opcija. Ali, objektivni problemi su bili prije svega ratni problemi. Ipak je bio stravičan rat na prostorima Bosne i Hercegovine i mnogo toga diktirala je ta vojna situacija. Pretpostavljam da je u glavama nekih ludi koji su tada vodili bosanskohercegovačku delegaciju upravo ta vojna opcija bila ograničenje. Bilo je, doduše, i subjektivnih slabosti, već sam na neki način o njima govorio, u lutanju i nekonzistentnosti političkih stavova kad je Bosna i Hercegovina u pitanju.
RSE: Kad ste se prvi put sreli sa Slobodanom Miloševićem i uopšte koliko kontakata ste s njim imali?
Lazović: Pa, moj prvi susret sa Miloševićem je bio tada u Ženevi 1993. godine. Poslije toga smo se sreli tokom Daytonskih pregovora. često smo bili zajedno, ne nasamo, tokom tih plenarnih sjednica i razmijenili smo pokoju riječ. Sjećam se da me je pitao kakva je zaista situacija u Sarajevu, šta se to u Sarajevu dešava i tako dalje? 1996. godine, znači nakon Deytona, prilikom posjete bosanskohercegovačke delegacije koju je vodio Ganić, a u kojoj smo bili Prlić kao ministar vanjskih poslova i ja kao predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine, trebao sam prisustvovati tim razgovorima sa gospodinom Miloševićem. Međutim, vjerovatno vještom eskivažom njegove administracije, meni je onemogućeno kao bosanskom Srbinu da budem prisutan tom susretu, vjerovatno zato što su oni "furali" opciju, izvinjavam se na ovom izrazu, mislim na srbijansku politiku, da Bosna i Hercegovina ipak nije država srpskog naroda i da jedan Miro Lazović ne može biti predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine. Međutim, on je meni djelovao kao čovjek koji je, pogotovo tokom Daytonskih pregovora, imao tu neku glavnu ulogu i nije tokom Daytonskih pregovora uopšte priznavao prava predstavnika paljanske skupštine, odnosno SDS-a, da učestvuju u tim pregovorima. Nazivao ih je svakakvim pogrdnim imenima i išao je čak dotle da ih eliminiše kao ljude koji su nesposobni da shvate procese u kojima žive, a pogotvo ne procese koji nas čekaju, tako da je on preuzeo na sebe svu odgovornost za taj Daytonski sporazum.
RSE: Da li ste tada u Daytonu imali dojam da su bosanski Srbi shvatili da ih je Milošević iskoristio?
Lazović: Pa, ja se nisam puno sa njim družio, osim na tim plenarnim sjednicama. Znam da su pričali da je tih zadnjih dana, kada je bilo jasno da se Daytonski sporazum potpisuje, da Sarajevo neće biti podijeljeno, pokojni Nikola Koljević pao u nesvijest, da mu je pozlilo i tako dalje. Vidjelo se na licima i Krajišnika i Buhe da su oni nezadovoljni svojim statusom u Daytonu, međutim nisu uspjeli ništa dodatno učiniti, tim prije što su Holbrooke i američka administracija bili naklonjeni Miloševiću.
RSE: Nema pregovaračkog stola, kakav je bio kontakt između članova različitih bosanskohercegovačkih delegacija, dakle onih koji dolaze iz Sarajeva, koji dolaze iz Gruda i onih koji dolaze sa Pala, u to vrijeme Banja Luka je bila outside cijele te priče, dakle ljudi koji su se privatno poznavali? Da li su se oni mimo taj pregovarački sto i družili?
Lazović: Pa, ja ne znam s kim se ko družio tokom pregovora. Ali, ja kad govorim za sebe, onda govorim i za ljude koji su bili članovi delegacije, ali iz nenacionalnih partija. Ja sam se družio, naprimjer, sa Komšićem, sa Pejanovićem, Nijazom Durakovićem kad je bio član, sa Tatjanom Ljujić - Mijatović i tako dalje. Mi smo bili jedna posebna ekipa, iako smo sačinjavali to jedinstveno tijelo bosanskohercegovačke delegacije. Dok, ipak, Izetbegović se nije toliko družio s nama mimo pregovora. Najčešće je odsjedao u hotelu, odnosno apartmanu i k njemu su dolazili drugi, odnosno predstavnici drugih delegacija. Sjećam se da je u Daytonu Milošević bio čest gost u apartmanu gospodina Izetbegovića i Silajdžića. Mi ostali smo bili neki drugi dio te pregovaračke delegacije i osim tih plenarnih sjednica nismo imali priliku da se nešto posebno družimo. S druge strane, naša politička opcija je bila sasvim drugačija u odnosu na opcije HDZ-a, pogotovo SDS-a. Tako da su se uglavnom istomišljenici družili i nije bilo nekih prisnijih kontakata, barem ovih ljudi s kojima sam se ja družio.
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

XS
SM
MD
LG