RSE: Vi ste se u drugoj polovini 80-tih godina politički aktivirali. Bili ste član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Kako je iz ove perspektive izgledalo to vaše prvo suočavanje sa svim aspektima krize - rasprave o odnosima u Federaciji, kosovska kriza, zatim ekonomska?
Đukanović: Najprije bih želio da kažem da je prethodna Jugoslavija bila pred dilemom: demokratizovati se ili raspasti? Mislim da tada nije bilo ni spremnosti, niti politički i ekonomski izgrađene infrastrukture da se Jugoslavija demokratizuje i zbog toga se dogodio taj nepovoljiniji epilog, dakle raspad praćen ratom. Kao što ste i sami kazali, ja sam to pratio iz perspektive, da kažem, nekog političkog pripravnika u visokoj politici. Ja sam i prije toga bio u politici, ali je to ipak bila drugorazredna politika, omladinska, prvo u Crnoj Gori, potom u Jugoslaviji. Prvo suočavanje sa tom ozbiljnom politikom gdje je rješavana sudbina zemlje bio je moj ulazak u Centralni komitet, najviši partijski organ jednopartijske Jugoslavije. Moj osnovni utisak je bio da ne postoji spremnost tadašnjeg državnog i političkog rukovodstva zemlje da preduzme suštinske poteze ka ekonomskim i političkim promjenama. Podsjetiću vas da je tada već pokušavano, po ko zna koji put bezuspješno, da se pripremi neki koncept ekonomskih reformi tadašnje Jugoslavije...
RSE: Krajgerova komisija.
Đukanović: Da. Međutim, ti neuspješni pokušaji bili su samo potvrda nespremnosti tadašnjeg rukovodstva da se odrekne političkog i ekonomskog monopola na kojem su gradili svoju moć. To je bila za mene suštinska brana i osnovni utisak zbog kojeg je tadašnja Jugoslavija, nažalost, ušla u ovakve nemirne vode koje traju do današnjih dana.
RSE: U to vreme počele su rasprave o promenama Ustava, tačnije da se amandmanima omogući pre svega Srbiji da izađe iz blokade, zbog pozicija pokrajina. S druge strane, počinju protesti Srba zbog stanja na Kosovu, njihovi dolasci u Beograd. To je još vreme pre 8. sednice. Dakle, u Srbiji je pre svega veliko nezadovoljstvo kako ekonomskom situacijom, tako, još više, njenom pozicijom i stanjem na Kosovu. Na 8. sednici gospodin Milošević učvršćuje pozicije. Zahtevaju se radikalne promene, narod izlazi na ulice. Vi ste takođe bili žestok kritičar postojećeg. Kako vam je izgledalo u to vreme u Srbiji, pre svega, i u Vojvodini uvođenje naroda u politiku i novi populistički metod rada gospodina Miloševića? Sada, 12 godina nakon svega, da li ste mogli da pretpostavite da se taj populizam može pretvoriti u zloupotrebu naroda?
Đukanović: Pa, moram da kažem da nijesam tada pretpostavljao da ta manipulacija može poprimiti ove razmjere koje je danas poprimila. I ako me pitate sasvim iskreno da li sam u tom trenutku potcijenio tu opasnost od manipulacije narodom, potcijenio sam je. Tada sam, na neki način, sa simpatijom gledao na pokušaje da se na bilo koji način unese neka novina, neki svježi dah u taj veoma okoštali, birokratizovani državno-politički aparat koji je potvrđivao već, može se reći, decenijama svoju jalovost u odnosu na iskušenja pred kojima se ex-Jugoslavija nalazila. Zbog toga smo, da kažem, nekako svi, a posebno mlada generacija, željno iščekivali neki ubjedljiv pokušaj, neki impresivan napor na političkoj sceni tadašnje Jugoslavije koji bi pokrenuo stvari sa mrtve tačke. U tom trenutku se pojavljuje gospodin Milošević koji se razlikuje od ostalih u političkom životu Jugoslavije, ako ni po čemu drugom, a ono po potpuno novoj retorici, tačnije jasnim stavom o neminovnosti promjena i demonstracijom odlučnosti da se te promjene realizuju. To je nešto što je tada plijenilo simpatije velikog broja ljudi, bez obzira što bi danas svi željeli da se na neki način odreknu suodgovornosti za tadašnju podršku takvom Miloševićevom naporu. Ja to, naravno, ne želim da činim. Moram da sasvim otvoreno kažem da je Milošević tada, dakle u početku, bio čovjek koji je obećavao tu očekivanu novost na jugoslovenskoj sceni, odnosno dugo očekivane reforme. Zbog čega se tada uvodi narod u politiku? Imao sam makar djelimično razumijevanje i za taj pokušaj i metod promjena jednostavno zbog okoštalosti državno-političkog mehanizma tadašnje Jugoslavije koji je bio veoma otporan na već dugogodišnje ekonomsko i političko nezadovoljstvo značajnog dijela stanovništva. činilo mi se da je ulazak naroda u politku bio onaj neminovni katalizator koji bi razbio imunitet tog okoštalog državno-političkog tkiva. Nažalost, sve što se događalo od tada do danas, u kontinuitetu je ukazivalo na tu manipulaciju narodom, da bismo sada došli zaista u fazu u kojoj je postalo toliko očigledno da je narod zapravo cijelo vrijeme bio samo instrument u stvaranju jedne drastične diktature u trećoj Jugoslaviji.
RSE:Moglo bi se reći da je u ime naroda urađeno gotovo sve protiv naroda. Kako ste doživeli prvi susret sa gospodinom Miloševićem? Kako ste ga tada percepirali?
Đukanović: Pa, mogu da kažem da se ne sjećam mnogo tog susreta. To je bilo u okviru onih dugih i zamornih sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije gdje smo i on i ja bili članovi, gdje se, sjetićete se, razgovaralo često po cjeli dan i noć bez vidljivog efekta i gdje se već veoma ubjedljivo pokazivala istrošenost tog političkog modela za suočavanje sa iskušenjima krize koja je već tada žestoko potresala zemlju. Gospodin Milošević je, ponavljam, tada ostavljao utisak čovjeka koji želi nešto novo i koji ima izvjesnu energiju da pokrene to novo. Međutim, on je tada još uvijek nastupao prilično odmjereno, respektujući i druge političke činioce iz same Srbije, a posebno iz drugih republika. Mislim da ozbiljniji problemi sa gospodinom Miloševićem nastupaju kasnije, kada osvaja vlast u Srbiji i iza te busije pokušava drastično da se obračuna s političkim strukturama drugih republika tadašnje Jugoslavije.
RSE:Vi ste do skora imali priliku da ga srećete s vremena na vreme. Ako poredite gospodina Miloševića od tog prvog susreta pa do danas, da li su to, po vama, dva čoveka?
Đukanović: Ja ne spadam u ljude koji preko politike formiraju lične odnose i privatna prijateljstva. Zbog toga su vjerovatno moje analize i ocjene lišene nekih ozbiljnijih emocija u ocjeni ljudi i političkih događaja. Što se tiče gospodina Miloševića, to je čovjek koji je sistematski, godinama, sve više bio zarobljenik vlastite zamke i koji od tog na početku obećavajućeg reformatora okoštale jugoslovenske političke i ekonomske neefikasne stvarnosti, sve više prerasta u autokratu, da bi zaista posljednjih godina to rezultiralo klasičnom diktaturom. Kada sam bio u situaciji da sa ljudima razgovaram o mom doživljaju ličnosti gospodina Miloševića, najčešće sam se u kontaktu sa stranim sagovornicima suočavao sa njihovom iskrenom dilemom - da li je gospodin Milošević nepopravljivi komunista ili velikosrpski nacionalista, ili pak samozarobljenik velikosrpske ideje koja je davno utemeljena, koja je u ovoj i prethodnoj Jugoslaviji aktualizovana raznim projektima Srpske akademije nauka i umjetnosti? Moja ocjena je da gospodin Milošević nije ni komunista, niti nacionalista, već čovjek koji je apsolutno samo opterećen vlastohlepljem i idejom očuvanja lične i nekontrolisane vlasti. Zbog toga je on na tom putu paktirao katkada sa komunistima, katkada sa nacionalistima, katkada je pokušavao paktirati i sa demokratima, ali to je sve bilo kratkog daha.
Izgubljeni subjektivitet
RSE: Da se vratimo osamdesetim godinama. Govorili smo o mitinzima, počinju najpre u užoj Srbiji, u Vojvodini rezultiraju padom tadašnjeg pokrajinskog, kako je nazivano, autonomaškog rukovodstva. Tadašnje rukovodstvo Crne Gore najavu mitinga koji bi bili održani i u ovoj republici, što se ubrzo i desilo, je tretiralo kao ugrožavanje avnojevskih principa koji su, po tom mišljenju, najbolje rešili pitanje položaja Crne Gore i crnogorske nacije koju je druga, komunistička Jugoslavija priznala i učinila Crnu Goru ravnopravnom. S druge strane, sve veći broj ljudi bio je nezadovoljan, kako socijalnom i ekonomskom situacijom, s obzirom da je Crna Gora pripadala nerazvijenim republikama, tako i zbog stanja na Kosovu. Kakvo je bio tada vaše stanovište o mogućnosti reformi, kao i da tadašnje crnogorsko rukovodstvo promeni svoju politiku?
Đukanović: Pa, tu bih ukazao na dvije okolnosti. Jedna, da tadašnje crnogorsko rukovodstvo nije bilo tako homogeno o tim pitanjima kao što ste vi sada to rekli. Podsjetiću vas također da je dio tog crnogorskog rukovodstva, makar onaj koji je sjedio u tada svemoćnom Predsjedništvu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, bio vjerovatno ona posljednja podrška Slobodanu Miloševiću kada se već sasvim jasno nazirao raspad tadašnje Jugoslavije.
RSE: Na koga mislite?
Đukanović: Gospodin Orlandić (Marko, prim-D.Š.) je, sjetićemo se toga, sve do svog neuspjeha na Kosovu Polju bio veoma dobar, veoma odan podržavalac tadašnje politike gospodina Miloševića. Naravno, ja ne želim da kažem da je to bilo motivisano bilo kakvim lošim namjerama, već vjerom, siguran sam, da gospodin Milošević nosi to neophodno novo u jugoslovenskoj politici. Naravno, u jednom dijelu tadašnjeg crnogorskog rukovodstva postojalo je i mnogo više opreza u odnosu na sadržinu, stvarnu suštinu politike koju gospodin Milošević personifikuje. Mislim da je ondašnje crnogorsko rukovodstvo potcijenilo dubinu ekonomskih i socijalnih problema u republici. Suočeno sa evidentno naraslim nezadovoljstvom naroda, ono je pokušalo da uzroke takvog stanja pronađe u manipulaciji srbijanske politike i medija naklonjenih gospodinu Miloševiću. I oni su tu djelimično bili u pravu. Dakle, nije to ništa novo i nepoznato crnogorskoj stvarnosti. Svemu tome prisustvujemo i ovih godina i mjeseci, kada se po ko zna koji put istorija ponavlja i režim u Srbiji uz pomoć odanih medija pokušava da zavadi dijelove crnogorskog naroda odnosno stanovništva Crne Gore i da, podstičući te unutrašnje pobune, obezbijedi lojalnost državne politike Crne Gore državnoj politici Srbije. Međutim, to je bila samo djelimična istina. Teško je nekome da manipuliše narodom koji nema razloga za svoje nezadovoljstvo. Nažalost, narod u Crnoj Gori je imao, a ima i danas, ozbiljnog razloga za ekonomsko i socijalno nezadovoljstvo. Posebno, rekao bih, u tom trenutku kada se narod ozbiljno umorio od dugotrajne ekonomske i socijalne krize i gdje je bila iščilila i posljednja nada i šansa da se može otvoriti neka ozbiljnija i svjetlija perspektiva građanima Crne Gore i tadašnje Jugoslavije. Mislim da je ondašnji komunistički režim i u Crnoj Gori i u Jugoslaviji veoma dugo i sistematski rabio tu nadu obećavajući građanima da im sljeduje neka bolja i svijetla budućnost, ali da se za nju treba još žrtvovati, da nju treba još čekati. Ja, naravno, znam i danas da nema spektakularnih obrta ni u politici, ni u životu i da do određenih dostignuća i na ekonomskom i na političkom planu treba proći kroz pravu Golgotu, treba da prođe neko vrijeme da bi se uz dobar rad do tih rezultata došlo. Ali, čini mi se da je razlika između današnjeg i tadašnjeg trenutka u tome što sada dobar dio građana Crne Gore, posebno mlade generacije, u politici koja se danas u Crnoj Gori vodi, vidi neku šansu, vidi neko svjetlo na horizontu ka kojem vrijedi stremiti. čini mi se da se u tom trenutku, zahvaljujući dugoj i opštoj krizi u tadašnoj Jugoslaviji, to svjetlo bilo izgubilo sa horizonta. Uz to, Crna Gora je sebi dozvolila da u jednom dužem vremenskom periodu prilično izgubi svoj faktički i politički i državni subjektivitet u tadašnjoj Jugoslaviji. Tačna je i konstatacija da je Crna Gora definitivno, avnojevskim principima sačuvala, odnosno povratila svoju državnost i definisala svoju naciju, ali isto tako treba pošteno kazati da je rukovodstvo Crne Gore u dužem vremenskom periodu, rekao bih od prvih godina poslije rata pa sve do tih kriznih godina u prethodnoj Jugoslaviji, nosilo najviše jugoslovenskih iluzija u sebi, plemenitih, da će se svi problemi Crne Gore i njenih građana rješavati pošteno, pravedno i efikasno na jugoslovenskom planu, te su zbog toga, rekao bih, čak i više od onoga što je bila ustavna obaveza, prepuštali ingerencija tadašnjim, već tromim i neefikasnim federalnim organima. Tako da se sa sumrakom jugoslovenske ideje, koji je tada bio potpuno jasan, dodatno zatvarala perspektiva i gubilo samopouzdanje građana Crne Gore da će oni u nekom doglednom periodu pronaći put za izlazak iz svojih ekonomskih i socijalnih problema. Mislim da je to bio pokretački faktor tadašnjeg protesta u Crnoj Gori, na koji se, naravno, veoma dobro oslonila politička manipulacija iz Srbije.
Udarne pesnice na djelu
RSE: Prva okupljanja u Crnoj Gori, 20. avgusta u tadašnjem Titogradu 1988., potom Nikšiću, u povratku u Kolašinu, bili su mitizni podrške Srbima i Crnogorcima sa Kosova. Takođe, miting 7. i 8. oktobra iste godine počinje sa socijalnim zahtevima, ali završava sa političkim i u tom kontekstu izražava se nezadovoljstvo politkom tadašnjeg rukovodstva Crne Gore prema Kosovu. Tada se govorilo da se rukovodstvo Crne Gore svrstalo u antisrpsku koaliciju. Da li je to bio jedan od ključnih razloga za njegov pad? Smatrate li da je tadašnje rukovodstvo zaista bilo antisrpsko?
Đukanović: Ja zaista vjerujem da su dobar dio razloga za nezadovoljstvo ljudi bili ekonomsko-socijalni problemi koji su opterećivali građane Crne Gore. Ako bih ja uputio neku ključnu zamjerku ne samo tadašnjem republičkom rukovodstvu u Crnoj Gori nego već jednom formiranom mentalitetu u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata, to je taj osjećaj inferiornosti, mentalitet izdržavanog naroda, koji su dozvolili da bude formiran u Crnoj Gori. Mislim da je ta neka vrsta kompleksa prosto nametnuta Crnoj Gori, da je ona mala, jadna i nemoćna, da svoju egzistenciju mora vezivati za tadašnji Fond za nerazvijena područja i iz toga slijedi i jalovost svih poteza državne politike Crne Gore na sanaciji ekonomske i socijalne krize. Ja ne vjerujem da su radnici Železare, "Radoja Dakića" i tako dalje, došli da protestuju ispred Skupštine Crne Gore zbog toga što su vjerovali da se crnogorsko rukovodstvo svrstalo u antisrpsku koaliciju, već su bili nezadovoljni nivoom i neredovnošću svojih primanja. Ali, oni nijesu, da kažem, bili najvještiji u organizaciji protesta i nijesu vodili glavnu riječ i formulisali zahtjeve. Rekao bih da je tada već postojala jedna poluprofesionalna ekipa mitingaša u Crnoj Gori koja je stala na čelo tog pokreta i koja je u formulisanju svojih ocjena i zaključaka dala primat ovim političkim i nacionalnim razlozima.
RSE: Ko su zapravo bili ti ljudi, ti poluprofesionalni mitingaši?
Đukanović: Ja ne bih sada pominjao njihova imena. Naravno, svi se možemo lako podsjetiti ko su bili ti ljudi koji su vodili mnogobrojne mitinge ne samo tih dana kada je padalo crnogorsko rukovodstvo nego i koje su organizovali odmah nakon konstituisanja nove vlasti u Crnoj Gori, jer su oni veoma brzo izražavali svoje nezadovoljstvo i sa kvalitetom funkcionisanja novog rukovodstva Crne Gore.
RSE: Hoćete reći da novo rukovodstvo Crne Gore, znači nakon januara 1989. godine, nije imalo nikakvu, ni posrednu, komunikaciju sa ljudima koji su organizovali mitinge 20. avgusta, pa onda u oktobru?
Đukanović: Ne, to, naravno, neću kazati zbog toga što je dio ljudi koji su tada zaposjeli najvažnije državno-političke funkcije u Crnoj Gori, bio također u sastavu tih ekipa koje su vodile mitinge 1988. i 1989. godine. Ako niko drugi, a ono gospodin Bulatović, za kojeg znate da je bio i u organizacionom odboru mitinga, a da je odmah nakon toga postao, rekao bih, ključna politička ličnost u Crnoj Gori, kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Republike, a znamo da je to tada bila najznačajnija politička funkcija u Crnoj Gori. Dakle, tu je komunikacija svakako postojala, to nije sporno. Međutim, ti poluprofesionalni mitingaši u Crnoj Gori su u tom periodu, dakle nakon formiranja nove vlasti, umišljali da mogu nastaviti da deluju iz sjenke, odnosno da mogu produžiti tu praksu da svako malo preispituje kvalitet vođenja politike i svrgava novo rukovodstvo. Naravno, mi smo se tome oduprli pokušavajući da već tada presjiečemo tu logiku djelovanja sa ulice, da izgradnjom institucija demokratskog društva u Crnoj Gori damo doprinos budućem organizovanom demokratskom razvoju Crne Gore.
RSE: Pominjete poluprofesionalne mitingaše u Crnoj Gori. Po svim indicijama znalo se da je gospodin Šolević, kao predsednik Odbora za organizovanje mitinga istine, dakle odbora sa Kosova, prilično učestvovao, na neki način i formalno organizovao prvi miting 20. avgusta 1988. u Titogradu. Govorilo se, zapravo, da je on samo isturena, udarna pesnica gospodina Miloševića, da se zapravo sve pripremalo u Beogradu, što kroz podršku poznatih Crnogoraca koji su uglavnom živeli i radili u Jugoslaviji u to vreme, a i danas su tamo nastanjeni. Kakva su bila vaša saznanja, da li ste u to vreme imali bilo kakav kontakt sa gospodinom Miloševićem koji bi značio upravo potrebu promena vlasti u Crnoj Gori?
Đukanović: Ne, u to vrijeme nisam imao nikakav kontakt sa gospodinom Miloševićem. Naši kontakti su počeli nešto kasnije, dakle kroz rad Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Sjećam se gospodina Šolevića i jedne ekipe iz Kosova Polja, koja je tada pokušavala da kroz buđenje narodnog nezadovoljstva skrene pažnju na zapuštenost kosovskog problema. Dakle, iz današnje perspektive gledano, jasno je da to nije bio dobar put za rješavanje problema, ali mislim da posljednje što bi trebalo da uradimo, da sada krivicu svaljujemo na gospodina Šolevića i na njegovu ekipu koja je, vjerovatno, osjećajući se ugroženom na Kosovu, pokušavala da, onoliko koliko su njhove misaone sposobnosti dozvoljavale, osmisle neki put za rješavanje tog problema. Krivica je apsolutno, rekao bih, u inertnosti državne politike tadašnje Jugoslavije i Srbije koje su dozovljavale da se kosovski problem zapusti do te mjere. Ja mislim da je danas nesnalaženje KFOR-a i civilne misije Ujedinjenih nacija također posljedica činjenice da su oni potcijenili kosovski problem.
RSE: Da se vratimo na taj period, bilo bi interesantno da se prisetite, eventualno, nekog od detalja iz tog dramatičnog, reklo bi se istorijskog doba. Kritikovali ste upotrebu policije na Žutoj Gredi. Takođe, u vreme prevrata u januaru, ako ga tako možemo nazvati, kritikovali ste tadašnje crnogorsko rukovodstvo ističući, između ostalog, da ne treba plašiti narod potopom. Rekli ste oprilike: "Uvjeravam vas da nema potopa. Crna Gora će biti još srećnija nego što je bila". Govorite o gospodinu Bulatoviću koji je bio sekretar Univerzitetskog komiteta, odnosno predsednik. Vi ste tada član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. U kom trenutku dolazi do tog, uslovno rečeno, ličnog, odnosno suštinskog, strateško-koncepcijskog približavanja? Da li taj trenutak prevrata u januaru ili je to došlo još ranije?
Đukanović: U pravu ste. Kritikovao sam intervenciju policije na Žutoj Gredi i to argumentacijom koju sam vam već više puta ponovio. Dakle, zbog mog tadašnjeg uvjerenja da crnogorsko rukovodstvo nije razumjelo egzistencijalne razloge protesta radnika u Crnoj Gori smatrao sam da je intervencija policije na Žutoj Gredi bila brutalna. Takođe, podsjetili ste me na izjavu koju sam dao na samoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore u trenutku kada je to rukovodstvo podnosilo ostavku, saopštavajući da neće biti nikakvog potopa i da će Crna Gora nastaviti da živi, nadam se, uspješnije i srećnije nego što je živjela do tada. To što sam tada kazao zaista je u skladu sa mojim najdubljim, i današnjim, uvjerenjem. Dakle, i sada sam uvjeren da Crnu Goru nije čekao nikakav potop zbog odlaska jedne državne garniture, kao što bih isto tako bio uvjeren da se sa današnjom promjenom na crnogorskoj političkoj sceni ne bi desilo ništa što bi kapitalno unazadilo Crnu Goru ili osujetilo njen neminovni put u budućnost. Da li se pokazala opravdanom moja projekcija da će Crna Gora nastaviti da živi bolje i srećnije, jeste za analizu. Vjerovatno danas iz ove perspektive, dakle, svježih rana, ratišta, hiperinflacija, mogli bismo kazati da se to i nije baš dogodilo. Međutim, ja zaista živim u uvjerenju da je u posljednjih 10 godina Crna Gora napravila neke kapitalne iskorake na državnom planu, običnom građaninu možda još uvek nedovoljno vidljive. Podsjetiću vas, Crna Gora je ipak u tih 8 ili 9 godina povratila neki svoj državni identitet. Crna Gora, kao što danas vidimo, ne pati više od kompleksa inferiornosti. Već nekoliko godina ona ekonomski sebe izdržava, a kroz razne pokušaje, uključujući i prijedlog platforme za redefiniciju odnosa, zaista nastoji da bude ono što ja mislim da mora da bude, a to je ravnopravan partner u jugoslovenskoj zajednici.
Kritična masa svijesti
RSE: Govorite o poslednjih nekoliko godina. Međutim, u periodu od 1989. do, recimo, 1994.- 95. godine činjenica je da je Crna Gora bila stalno u senci rukovodstva u Beogradu. Bila je zapravo prilično inferiorna. Možda čak i inferiornija u formalnom smislu nego prethodno crnogorsko rukovodstvo, odnosno Crna Gora u tadašnjoj Jugoslaviji.
Đukanović: I tu ste djelimično u pravu. Ali i tu zaista moramo razumjeti tu neminovnost evolutivnog razvoja događaja. Dakle, očekivati da Crna Gora poslije 1918. i dobrovoljnog gubitka državnosti za samo godinu, dvije ili tri, spere iz svoje svijesti sve one naslage koje su svih tih silnih decenija formirane u svijesti Crnogoraca, a to je da su oni dio samo srpskog naroda, da su srpska država, da su, što zapravo u podtekstu znači, samo sastavni dio jedne produžene Srbije i da se svaki njihov pokušaj ispoljavanja državnog ili nacionalnog identiteta graniči sa incidentom ili nekim crnogorskim nacionalizmom - zaista bi bila prava iluzija vjerovati da se to može izmijeniti u kratkom vremenskom periodu. Ja zaista mislim da nam je svima potrebna evolucija, emancipacija i, kao što znate, čak i nakon što sam pobijedio na predsjedničkim izborima 1997. godine, a preuzeo dužnost početkom 1998., kazao sam da je ključni zadatak crnogorske državne politke emancipacija građana. Mislim da to mora biti dugoročan proces - da se ta crnogorska svijest oslobodi lažne istorije, mitomanije, potrebe za nekom vrstom zarobljeništva toj džeferdarskoj i guslarskoj crnogorskoj predstavi, a da se zapravo građani Crne Gore okrenu svojoj budućnosti i potrebi normalnog evropskog života i prožimanja sa drugim civilizacijama koje žive u našem okruženju. Dakle, slažem se sa vama, nekoliko godina je, rekao bih, prosto bilo neminovno da se događa to što se događalo, ali je istovremeno pod okriljem te državne politike koja nije bila sa potrebnim dostojanstvom i neophodnim identitetom u novoj Jugoslaviji, narastala je svijest, odnosno pripremana kritična masa svijesti u Crnoj Gori za to buđenje crnogorskog ekonomskog i političkog samopouzdanja. Nije se to dogodilo samo 1997. godine na predsjedničkim izborima. Ponavljam, to se događalo i 1993. godine kada su već nastajali ozbiljni konflikti na jugoslovenskoj političkoj sceni i 1994. godine i svih godina. A 1997. godine su gospoda Milošević i Bulatović pokušali da nasilno prekinu put revitalizacije crnogorskog državnog samopouzdanja, smatrajući štetnim taj proces za onu politku za koju su se oni u tom trenutku već bili definitivno opredijelili.
RSE: Već sam vas na neki način pitao u kom trenutku i pod kojim okolnostima se vi, kao član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, i gospodin Bulatović, kao neko ko organizuje ili učestvuje u organizaciji prevrata, približavate nakon smene starog rukovodstva. Posle vanrednog kongresa Saveza komunista u Crnoj Gori gospodin Bulatović postaje predsednik partije, a Vi sekretar.
Đukanović: Gospodin Bulatović i ja smo, da kažem, bili akteri tih događaja, ali iz različitih pozicija. Gospodin Bulatović je bio aktivni učesnik tadašnjih protesta u Crnoj Gori kao predsjednik partije na Univerzitetu. On je bio i član organizacionog odbora koji je vodio miting ispred Skupštine Republike, rekao bih da je bio i ključna ličnost u tom odboru i nekako se već tada nametnuo kao neminovan lider i prva ličnost te buduće politike u Crnoj Gori. U tom periodu ja sam bio na profesionalnom radu u Predsjedništvu omladine Jugoslavije u Beogradu, dakle provodio sam vrijeme tamo, nijesam bio u Crnoj Gori, nijesam učestvovao u svim tim neposrednim događajima, okupljanjima naroda, protestima i tako dalje, ali sam, naravno, kao čovjek koji je imao i tu profesionalnu političku dužnost člana Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, davao podršku tim procesima, u uvjerenju da je Crnoj Gori potrebno nešto novo, jer je Crna Gora u političkom i ekonomskom smislu učmala, ostala bez perspektive, bez jasne državne vizije. Dakle, sa tim uvjerenjem sam apsolutno podržao te procese. Nakon toga je stigla ponuda da ja kao član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i po tom osnovu i učesnik tih sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, budem jedan od ljudi koji će nastaviti da profesionalno vode politiku u Crnoj Gori. Veoma sam se snažno tada opirao toj ideji, toga će se vjerovatno sjetiti svi ljudi koji su u to vreme sa mnom bili u rukovodstvu, od Momira Bulatovića do Srđe Darmanovića, Ljubiše Stankovića, tako da je to ubjeđivanje sa mnom trajalo do samog trenutka kada se išlo na glasanje i ja ipak prihvatio da se moje ima nađe na kandidatskoj listi za sekretara Predsjedništva Centralnog komiteta gdje sam pobijedio, sada se više ne sjećam ko je bio konkurent, dakle opet neko od te naše ekipe, Marović, Darmanović, Stanković, Bulatović i ja, i tada je, da kažem, nekakva moja radna i profesionalna karijera krenula ovim putem na kom se još uvijek nalazim.
Žestoki, novi (Miloševićevi) momci
RSE: Formira se novo rukovodstvo, neuobičajeno mlado za te prilike ne samo u komunističkom sistemu nego i inače u svetu, Pogotovo vi. U to vreme niste imali ni 30 godina. Uveli ste novi stil rada- kontakti sa javnošću, prijem građana koji izražavaju svoje nezadovoljstvo, žale se na konkretne postupke vlasti. To je budilo simpatije čak i kod političkih oponenata. S druge strane, prigovaralo vam se da ste, da kažem u žargonu, izašli ispod skuta gospodina Miloševića. Kad ste prvi put osetili da takva politika mora da se menja? Dakle, bez obzira što je reč o novom stilu rada, da niste u stanju da rešite sve probleme s kojima se u tom trenutku Crna Gora suočava, i političke i ekonomske, a pogotovo što ubrzo dolazi do rata.
Đukanović: Može se kazati da je do prvih ozbiljnijih razmimoilaženja došlo u periodu pisanja novog ustava Savezne Republike Jugoslavije. Tada sam se prvi put suočio sa 'fleksibilnim' tumačenjem crnogorske ravnopravnosti u zajednici. Ja sam smatrao da, bez obzira na fina osjećanja koja međusobno njeguju srpski i crnogorski narod, ustav ne može počivati na tome nego na jasnim pravilima. Zbog toga mi je odmah bilo strano rješenje koje je predlagano o neravnopravnosti Crne Gore u Saveznoj skupštini, sa dvodomnim parlamentu gdje je neminovno u Vijeću građana Srbija imala dominaciju u odnosu na Crnu Goru i time sticala mogućnost preglasavanja u nekim važnim pitanjima o kojima je trebalo da odlučuje Savezna skupština. Ukazao sam na to u jednoj od dugih rasprava koje smo vodili tim povodom, međutim, ostao sam tada u manjini u crnogorskom rukovodstvu u kojem su gospodin Bulatović i još jedno, dvoje ljudi smatrali da je dovoljno da se ta neravnopravnost relativizuje korekcijom u Vijeću građana gdje je Crna Gora dobila mogućnost da bude manje neravnopravna nego što bi je redovno sljedovalo kada bi se doslovno izvodio princip: jedan građanin - jedan glas. Bilo mi je jasno već tada da će veoma teško funkcionisati tako disproporcionalna dvočlana federacija i da, nažalost, kod ključnih političkih faktora u Srbiji ne postoji svijest o mogućnosti ravnopravnosti Crne Gore u toj zajednici. Sve što se kasnije događalo bila je samo ubjedljiva potvrda takvih mojih slutnji. Rekao bih da se prvi ozbiljniji razlaz događao 1993. i početkom 1994. godine oko ekonomskih tema. Veoma se dobro sjećam razgovora koje smo tada vodili, dva rukovodstva, u vili "Srbija" u Botićevoj ulici u Beogradu, kojima je predsjedavao gospodin Milošević kao domaćin srbijanske ekipe. On jednostavno nije mario za stavove koje smo tada iznosili predsjednik savezne vlade gospodin Kontić i ja, suprotstavljajući se pogubnoj ekonomskoj politici koja je najprije neodgovorno naštampala toliko novca da bi stvorila svjetski rekord u hiperinflaciji, a nakon toga posegla za jednako suludom mjerom zamrzavanja cijena, čime je dovela do socijalnog haosa na jugoslovenskoj sceni. Dakle, došlo je do jednog ozbiljnog razmimoilaženja, ali i do demonstracije sile od strane gospodina Miloševića koji apsolutno nije respektovao bilo čije druge stavove, uključujući i stavove tadašnjeg saveznog premijera. U slijedećim godinama takođe je bilo razilaženja među nama koja su se ispoljila na ekonomskim temama. Mislim da je to gospodin Milošević shvatio kao posljednje upozorenje da se ne može vjerovati nekim ljudima iz državnog rukovodstva Crne Gore, na čelu sa mnom, i jednom broju naših predstavnika u organima Federacije. Mislim da je gospodin Milošević već tada postao potpun zarobljenik takvog načina vladanja, ne pokazujući ni minimum demokratske kondicije za razlikovanje sa onima koji bi makar formalno trebalo da zajedno odlučuju o političkoj budućnosti naše zajednice. Sve što se kasnije događalo na jugoslovenskoj političkoj sceni razumijevao sam kao njegovo apsolutno nepovjerenje, nespremnost da otvoreno razgovara o problemima sa kojima smo se suočavali i kao najprije skrivenu a onda otvorenu namjeru da one koji mu nisu beskrajno lojalni udalji sa jugoslavenske političke scene. O tome mi je gospodin Bulatović veoma često govorio i davao potvrdu takvoj mojoj pretpostavci, jer već negdje od 1994. posebno 1995. nekoliko puta mi se požalio da je gospodin Milošević vršio otvoren pritisak na njega da me eliminiše sa političke scene Crne Gore, ali mi je gospodin Bulatović, naravno, tada saopštavao i svoje kategorično protivljenje takvoj ideji. U međuvremenu su, naravno, iskrsavali i drugi problemi, blokada granice između Srbije i Crne Gore i oni događaji kada je Vojska Jugoslavije u Crnoj Gori morala helikopterima prevoziti hranu da bi se ovdje mogla prehraniti, jer nijesu mogli preći granični prelaz između Srbije i Crne Gore, koji je uspostavio režim gospodina Miloševića. Bilo je potpuno jasno već tada da on, u suštini, i ne stremi skidanju sankcija sa Savezne Republike Jugoslavije, jer bi to značilo odmah i neminovnu potrebu da svoj politički i ekonomski sistem upodobi ekonomskom i političkom sistemu svog i evropskog okruženja.
Tegobe Momira Bulatovića
RSE: Pominjete da vam je gospodin Bulatović govorio da je 1994.- 95. bio protiv vašeg odlaska, što je od njega, kako je isticao, tražio gospodin Milošević. Da li verujete zaista da je gospodin Bulatović, danas vaš politički protivnik, imao takav stav?
Đukanović: Mislim da gospodin Bulatović nikada nije imao snagu da se suprotstavi Slobodanu Miloševiću. Isto tako vjerujem da je gospodin Milošević davao predloge gospodinu Bulatoviću da me eliminiše sa političke scene i ne vjerujem da je to izmišljao. Ja jednostavno mislim da je gospodin Bulatović tada prećutkivao takve zahtjeve gospodina Miloševića ili mu makar to pravdao nekom potrebom da sam kao predsjednik vlade i neko ko je makar u taj posao unio potrebnu energiju, da ne govorimo više od toga, potreban da bi se neki poslovi završili u Crnoj Gori. Ja inače mislim da je gospodin Bulatović i bez takve sugestije Slobodana Miloševića osjećao malu tegobu zbog mog prisustva u političkom životu Crne Gore. Na početku manju, a kasnije sve veću. Mislim da je Momir Bulatović stasavao po Miloševićevim receptima i da je, dakle, svaki put kada bi se vratio iz Beograda čežnjivo razmišljao kako to da i on nije u Crnoj Gori uspio da uspostavi takvu apsolutnu vlasti kakvu je ovaj uspio da uspostavi u Beogradu. Ja mislim da je, čak, gospodin Milošević namjerno glumio taj svoj apsolutizam u Beogradu pred Momirom Bulatovićem da bi ga podstakao na takvu čežnju. Interesantna mi je priča koju nam je ispričao jedan zajednički prijatelj, iz jednog razgovora iz kabineta gospodina Miloševića, kada je Milošević telefonom kasno naveče zvao Čovića (Nebojšu - prim. D.Š), tadašnjeg gradonačelnika (Beograda - prim.D-Š.), da mu nešto saopšti veoma kategorično, kritikujući ga da bi ostavio utisak na Momira Bulatovića. No, odmah nakon Bulatovićevog odlaska pozvao je Čovića da mu kaže da se samo šalio. Mislim da su se služili svim tim metodama kako bi Momira Bulatovića motivisali da režim u Crnoj Gori gradi po uzoru na Beograd, ne želeći zapravo da mu ostave ni najmanje prostora, čak ni greškom, da dozvoli demokratizaciju Crne Gore, jer bi to povratno moglo veoma da ugrozi apsolutizam gospodina Miloševića u Srbiji. Dakle, mislim da je Momir Bulatović osjećao određenu tegobu kad god bi se vratio u Crnu Goru zbog toga što je shvatao da je apsolutizam ovdje veoma teško realizovati, jer su u Crnoj Gori već zaista počela da žive određena demokratska pravila. U samom začetku, ali su počela da žive. Postojala je neka vlada, kojom sam ja predsjedavao i koja je imala izvjesan autoritet i namjeru da koristi dio onog ustavnog portfelja vlasti koji joj je dat. Postojala je skupština kojom je predsjedavao gospodin Marović, koji se također postavljao kao odgovoran parlament za onaj dio obaveza koje su mu sljedovale iz ustavnog naslova. Postojalo je pravosuđe koje je zaista pokazivalo odlučnost da zaštiti svoju autonomiju u odnosu na druge dijelove vlasti. Uz ostale karakteristike, gospodin Bulatović je poznat kao čovjek koji nije želio da se mnogo radno napreže vršeći državne funkcije. Tako da bi njemu na neki način odgovarala vlada i premijer koji je radio po 12 ili 15 sati dnevno, jer je ta vlada, uprkos činjenici da je on nevoljko morao sa njom dijeliti vlast, ipak rješavala određene probleme, što je njemu povratno omogućavalo komforan život na dužnosti predsjednika republike. Do kuršlusa je došlo negdje početkom 1997. godine kada je prokuljalo nezadovoljstvo gospodina Miloševića prema meni lično, u velikoj mjeri, rekao bih, generisano nezadovoljstvom njegove supruge koja je u međuvremenu aktivno ušla u politku i sukobila sa mnom javno na političkoj sceni i koja je dodatno gurala u taj sukob i Miloševića - i Bulatovića preko Miloševića. Za tu potrebu je, po već oprobanom udbaškom metodu, iskonstruisan incident tokom mog boravka u Wašingtonu gdje je izmišljeno par navodnih pisama koja su otišla na adresu američkih kongresmena navodno sa moje strane, iako ta pisma nikada u životu nisam vidio, a u kojima sam ja zagovarao secesiju Crne Gore. I kada sam se vratio iz Wašingtona, već me je sačekala definisana spremnost gospodina Bulatovića i jednog kruga njegovih istomišljenika, koji su sada u Socijalističkoj narodnoj partiji, da mojom smjenom u partiji i sa mjesta predsjenika vlade raščiste situaciju u Crnoj Gori i demonstriraju bespogovornu odanost Jugoslaviji, odnosno Crne Gore Miloševićevom režimu.
RSE: Vratimo se na trenutak tom periodu 1989.-1990. Dakle, formira se novo rukovodstvo. Međutim, ubrzo, godinu dana nakon toga, dolazi do rascepa. Gospoda Stanković i Darmanović napuštaju Savez komunista. Za njihovu struju se govorilo da je liberalna a da je vaša dogmatska. S druge strane, u to vreme za vašu politku se vežu izvesna nedemokratska rešenja koja su, između ostalog, podrazumevala i sprečavanje članova bivšeg rukovodstva da nađu poslove i tako dalje.
Đukanović: Na početku našeg angažmana gospodin Bulatović je definisao stav da je najbolje za staro rukovodstvo Crne Gore da se prijavi na zavod za zapošljavanje i tako rješava svoju egzistenciju. Moram da kažem da sam i tada bio apsolutno nesaglasan sa takvim pristupom, ne samo verbalno. Ja sam i tada, dakle od prvog dana obavljanja funkcije sekretara Predsjedništva Centralnog komiteta kontaktirao sa svim ljudima iz bivšeg rukovodstva Crne Gore koji su željeli kontakt sa nama kao novim rukovodstvom. I ne samo da sam kontaktirao, nego ko god je od njih zatražio od mene bilo kakvu pomoć, od zaposlenja do rješavanju nekih možda porodičnih i drugih problema, potrudio sam se da pomognem svakom od tih ljudi. Kao posljedicu toga, ja vam mogu reći da danas imam ne samo veoma korektan odnos sa većinom tih ljudi, već da budem sasvim pošten, dobar dio njih pokušava na razne načine da mi pomogne da procese koje smo započeli što efikasnije realizujemo u našoj republici. Dakle, ja se ni tada nisam slagao sa takvim pristupom gospodina Bulatovića, jer to nije primjereno Crnoj Gori i njenom mentalitetu. Vi znate da je crnogorski mentalitet, između ostalog, i veoma solidaran u nevolji. Ti ljudi, bez obzira da li su zasluženo ili nezasluženo bili smijenjeni, o tome će vjerovatno još dugo ostati prostora za nagađanje, u tom trenutku bili su gubitnici.
RSE: Da li to znači da je gospodin Bulatović, ipak, imao veću moć, u tom trenutku u Crnoj Gori?
Đukanović: Naravno, naravno. On je tada imao ubjedljivo najveću moć u političkom životu Crne Gore i to ne treba dokazivati. Potrebno je samo se prisjetiti paralelnih iskustava u drugim republikama. Predsjednici centralnih komiteta su zaista koncentrisali kod sebe ubjedljivo najveću moć u svakoj od republika, ne samo u Crnoj Gori. Ali, ponavljam, ja sam, djelujući tada profesionalno na dužnosti sekretara Predsjedništva, u značajnoj mjeri relativizirao rigidnost gospodina Bulatovića u takvom pristupu. Ja mislim da je njegova rigidnost sa takvim stavovima, između ostalog, bila posljedica nepoznavanja crnogorskog mentaliteta. Gospodin Bulatović se ipak veoma kasno doselio u Crnu Goru i ja mislim da on ni do danas ne poznaje crnogorski mentalitet. Što se tiče drugog vašeg potpitanja o gospodi Stankoviću i Darmanoviću, znam da je to tada kvalifikovano kao sukob jedne rigidne i reformske politke. Također je vrlo zanimljivo da su se naša politička stanovišta u posljednjih nekoliko godina veoma približila. Naravno, tome je sada moguće davati različite ocjene, da li je neko zakasnio u svom političkom sazrijevanju ili je neko poranio. Ja sam samo pristalica takvog političkog stava da sve što u politici predlažete mora biti situirano u realni politički kontekst. Ja sam prije nekoliko dana na konferenciji za štampu polemisao sa stavom jedne političke partije u Crnoj Gori, koja pokušava da nam svima nametne kompleks kašnjenja, da to što mi sada predlažemo za definiciju državno-pravnog statusa Crne Gore, oni su navodno predlagali prije 10 godina. Polemisao sam zato što ja takav stav razumijem više kao izraz jedne političke nerealnosti, da ne upotrijebim kakav grublji termin, a ne kao neku političku prednost kojom bi se trebalo dičiti, jer jednu ideju ste prije 10 godina mogli potrošiti, zbog toga što ona u tom trenutku ne bi pobrala simpatiju više od 5 do 7 posto ljudi u Crnoj Gori. Danas ta ideja očigledno privlači pažnju makar polovine biračkog tijela. Dakle, gospoda Stanković i Darmanović bili su bez ikakve sumnje nosioci nekih progresivnih ideja unutar našeg rukovodstva, međutim, u jednom trenutku koji nije obećavao ništa dobro tim idejama. U tom trenutku su te ideje prijetile da dovedu do raspada naše partije i mislim da je bilo značajno da je tada očuvamo, jer je bez obzira na sve slabosti, inercije prethodnog perioda, DPS imao najjaču koncentraciju reformskih sposobnosti u Crnoj Gori.
Salto mortale na Haškoj konferenciji
RSE: Moglo bi se analizirati da li se radi o realističnom ili konformističkom pristupu. Ali ono što je vrlo bitno - 1991. godina: raspad zemlje, počinje rat, sudar dve koncepcije - konfederalističke i federalističke, Makedonija i Bosna i Hercegovina između. Da li smatrate da je tada zarad spasavanja Jugoslavije ili barem radi mira, trebalo prihvatiti opcije koje su predlagale Makedonija i Bosna i Hercegovina, a naročito Slovenija i Hrvatska? Ili mislite da je ovo bio jedini put?
Đukanović: Već sam vam kazao da ne mislim da je ovo bio jedini put. Naprotiv, mislim da je ovo bio najgori put.
RSE: Mislio sam da li je tada trebalo da Srbija i Crna Gora prihvate konfederaciju?
Đukanović: Da, da. Bez ikakve sumnje. Siguran sam da je tada pametan izbor Srbije i Crne Gore trebalo da bude prihvatanje konfederalnog modela. Naravno, i danas ćete naći mnogo nevjernih Toma koji će kazati - da li je konfederalni model uopšte bio realno predložen ili je to bio alibi za raspad? Podsjetiću vas da se takva dilema kod jednog dijela političke javnosti u Jugoslaviji i danas postavlja - da li je crnogorska platforma suštinski predlog za demokratizaciju ili je to alibi za rastanak? Ja uvijek kažem onima koji sumnjaju - pametno je prihvatiti ono što se zvanično nudi i na taj način osujetiti te skrivene namjere, ako ih ima. Dakle, nevezano za to šta su bili stvarni motivi tadašnjeg slovenačkog, hrvatskog i drugog rukovodstva, ja mislim da je bilo veoma pametno pokušati da se kroz decentralizaciju, dakle kroz demokratizaciju, Jugoslavija sačuva u nekoj konfederalnoj formi i sačeka sve ovo što se u međuvremenu događalo na evropskoj političkoj sceni i u tim evropskim integracijama potraži neku svoju šansu. Mi smo se umjesto toga opredijelili za najgori mogući izbor.
RSE: U jesen 1991. održana je Haška konferencija. Rukovodstvo Crne Gore u prvom trenutku prihvata Haški dokument koji bi na neki način sankcionisao ovo što ste pomenuli, dakle prihvatanje suverenosti država, u tom kontekstu i Crne Gore. Ubrzo nakon toga, međutim, Crna Gora povlači potpis.
Đukanović: Da. Mislim da je to veoma važan momenat za objašnjavanje svega onoga što se poslije toga događalo na prostoru Jugoslavije. Gospodin Bulatović je tada otišao u Hag sa mandatom crnogorskog parlamenta da može prihvatiti ponuđeni model na Haškoj konferenciji. On je to i uradio sa uvjerenjem, kasnije sam razumio, da će isto učiniti i gospodin Milošević. Zapravo, bio sam i svjedok da je rukovodstvo Srbije u tih nekoliko dana intenzivnih konsultacija sa nama uoči održavanja Haške konferencije zaista i formulisalo takav stav da će prihvatiti ponuđeni model za razrješenje jugoslovenske krize na Haškoj konferenciji. Meni je nepoznato šta se dogodilo u međuvremenu. Dakle, znam samo iz interpretacija gospodina Bulatovića da do ulaska u konferencijsku salu nije uspio da uspostavi kontakt sa gospodinom Miloševićem, koji je na samoj konferenciji kategorično odbacio pomenuti predlog. Neke naknadne interpretacije, do kojih sam došao, takav postupak gospodina Miloševića objašnjavale su navodno obavljenim razgovorima sa rukovodstvom krajiških Srba noć uoči Haške konferencije, kada je gospodin Milošević, pritisnut novim argumentima, morao da odstupi od svog pređašnjeg stava. Naravno, ne znam da li je to istina, ali čak i da jeste, vjerujem da je gospodin Milošević imao makar moralnu obavezu da o tome obavijesti gospodina Bulatovića koji je prisustvovao Haškoj konferenciji.
RSE: U kakvim okolnostima gospodin Bulatović, odnosno rukovodstvo Crne Gore, odstupa od tog prvobitnog stava?
Đukanović: Nakon povratka iz Haga kreće prava lavina optužbi na gospodina Bulatovića, koje je on veoma teško podnosio na svojim nejakim plećima. Mi smo pokušali odavdje da mu ubrizgamo onu neophodnu sigurnost da izdrži te optužbe. Ja ću vas podsjetiti da sam odmah tih dana dao jedan opširan intervju "Pobjedi", u kojem sam branio pravo gospodina Bulatovića da zastupa interese Crne Gore i kategorično se suprotstavljao napadima u kojima su tada prednjačili gospođa Smilja Avramov, gospodin Gavro Perazić i ostali podržavaoci Miloševićeve politike. Dakle, žestoko sam osporavao njihove optužbe da maltene, eto, Crna Gora nije ni imala pravo na iznošenje svog državno-političkog stava, već je bila obavezna da slijedi stav gospodina Miloševića, odnosno Srbije. Odmah nakon toga stigao je i poziv iz Beograda da se nađemo sa tadašnjim rukovodstvom Srbije. Sjećam se da su u ime Crne Gore u tom razgovoru učestvovali gospodin Bulatović, pokojni profesor Vukčević, tadašnji predsjednik republičke skupštine, i ja. Mislim da je bio i gospodin Kostić, tadašnji potpredsjednik Predsjedništva Jugoslavije, i gdje smo mi pokušali da se objasnimo sa rukovodstvom Srbije. Mene je potpuno iznenadilo da je samo nekoliko dana kasnije rukovodstvo Srbije nastupilo sa dijametralno drugačijim stavom pokušavajući čak i mene da uvjeri da sam ja samo pogrešno razumio njihov stav od prije nekoliko dana. Zaista se nije radilo ni o kakvoj mojoj zaboravnosti, niti nesposobnosti da tumačim neke suptilne stavove. Nekoliko dana prije Haške konferencije oni su apsolutno podržali rješenje predloženo na Haškoj konferenciji, da bi nakon toga, vjerovatno nekim dodatnim kalkulacijama i računicama, odustali od takvog stava očekujući da će Crna Gora potpuno logično, u liku gospodina Bulatovića, slijediti takve zaokrete u srbijanskoj državnoj politici. I, zaista, gospodin Bulatović, preuzimajući odgovornost na sebe, nakon tih dodatnih konsultacija i na naknadno zakazanoj Haškoj konferenciji, revidirao je svoj stav pronalazeći neku vrstu amandmana koje su naknadno gospodin Milošević i on formulisali, i opredijelio se za slabije rješenje.
RSE: Samoinicijativno?
Đukanović: Da. On je, moram da kažem, samostalno povlačio te poteze, ali za koje mu je dao mandat crnogorski parlament. Kada pogledate zaključke crnogorskog parlamenta iz tog perioda vidi se da on ovlašćuje gospodina Bulatovića da na osnovu rasprave može na licu mjesta procjenjivati šta su najoptimalniji interesi Crne Gore, o čemu je imao samo obavezu da povratno obavijesti crnogorski parlament.
RSE: Kako ste reagovali na to njegovo revidiranje stava?
Đukanović: On je taj stav revidirao, o tome nas je obavijestio. Koliko se sjećam, mi o tome više nijesmo vodili nikakvu posebnu raspravu. To je tada prihvaćeno kao stvar njegove procjene da će se time očuvati unutrašnji politički mir u Crnoj Gori zbog toga što su se, zahvaljujući ovakvim manipulacijama o kojima sam vam maločas govorio, već ustalasale strasti unutar Crne Gore, prijeteći i nekom vrstom građanskih nemira. Mislim da bi i za Crnu Goru i za Srbiju bilo bilo mnogo bolje da gospodin Bulatović nije revidirao svoje stavove. Ja ne želim sada da tvrdim da bi istrajavanje na takvom stavu sigurno sačuvalo mir u Crnoj Gori. Moguće je i da bi taj mir bio ugrožen. Ali je sasvim izvjesno: da je Crna Gora tada krenula putem svoje državne samostalnosti i da se Srbija konačno suočila sa sobom i sopstvenim problemima, imali bismo mnogo manje problema koji su nas zatekli u narednim godinama, jer je gospodin Milošević pod plaštom borbe za jugoslovensku ideju napravio mnogo zala na ex-jugoslovenskom prostoru, od rata u Hrvatskoj, Bosni, zaključujući sa Kosovom do, rekao bih, kulminacije krize srbijansko-crnogorskih odnosa koji su danas možda na nikad nižem nivou u istoriji postojanja ove dvije države i naroda.
Dubrovnik
RSE: U svojim dnevničkim beleškama Borislav Jović interpretira taj događaj oko Haške konferencije, da mu je Branko Kostić rekao da su Crnogorci nezadovoljni što se mnogo veći broj ljudi iz ove republike odaziva na poziv za mobilizaciju nego iz Srbije i da Crna Gora neće da ratuje za Srbiju, pa će vlast u Podgorici zbog toga da prihvati Haški dokument. Ja bih se na to pitanje nadovezao sa epizodom oko Dubrovnika, dubrovačkog ratišta, o čemu ste već govorili u više navrata. Da li i povodom dubrovačkog ratišta i generalno rata na prostoru bivše Jugoslavije, u tom sklopu i vi lično, a i rukovodstvo Crne Gore, smatrate da snosite neku vrstu odgovornosti?
Đukanović: Učestvovati u svim tim događajima a ne osjećati ličnu odgovornost za ovaj tragičan epilog do kojeg je došlo, zaista bi bilo krajnje neozbiljno i neodgovorno. Dakle, ja sam zajedno sa drugim ljudima iz crnogorskog državnog rukovodstva u tom periodu bio na nekim odgovornim funkcijama u jugoslovenskom političkom životu i ja se nipošto ne mogu odreći dijela odgovornosti za ono do čega je ta politka dovela. Međutim, mislim da je zarad, da kažem, dnevno-političkih potreba i interpretacija povodom dubrovačke, veoma ružne i neprijatne epizode, Crna Gora stavljena u mnogo nepovoljniji kontekst u odnosu na ono što se stvarno dešavalo. Veoma se često i danas u međunarodnoj javnosti govori o crnogorskoj vojsci koja je počinila zulume na dubrovačkom ratištu. Treba znati da Crna Gora nije imala svoju vojsku i nije učestvovala sa nekim svojim posebnim interesima ni na tom, niti na bilo kom drugom ratištu. Crnogorci su, i to je tradicionalno, osjećali možda naglašenije tu ideju jugoslovenstva nego neki drugi. Kao posljedica tog viška, rekao bih, te naglašenije emocije mislim da je ostalo manje prostora za racionalno rasuđivanje da li nam je bolja konfederacija ili tvrdo insistiranje na federaciji. A, onda, kao posljedica svega toga, rekao bih sljedstveno: kod Crnogoraca je bila formirana i jedna izražena potreba, rekao bih inat, da na sve moguće načine pokušaju odbraniti Jugoslaviju. Sve se pokazalo krajnje jalovim i ja bih rekao da je jedan broj Crnogoraca koji su tada nosili uniforme Jugoslovenske narodne armije, jednostavno bio oruđe u rukama jedne takve zaumne politke koju je vodio gospodin Milošević i Jugoslovenske narodne armije koja je već tada instrumentalizovana u funkciji njegove političke potrebe. Dakle, ne možemo se otresti odgovornosti za to, niti to želim. Osjećam, naravno, odgovornost za sva stradanja koja su se dogodila na prostoru ex-Jugoslavije i u Bosni i u Hrvatskoj i za ono što se događalo u Sloveniji na samom početku. Osjećam veliku odgovornost i za ono što se dešavalo u Konavljima i na tom potezu do Dubrovnika. Međutim, želim da kažem da bi vjerovatno jedna politički poštena i objektivna analiza pokazala da uz, da kažem, tu moju solidarnost u snošenju odgovornosti, morali bi se prije oglasiti neki drugi ljudi.
RSE: Mislite s ove strane, odnosno iz Srbije?
Đukanović: I sa jedne i sa druge.
RSE: Vi ste rekli, izvinite što vas prekidam, da žalite što je do toga došlo, sada govorite i o odgovornosti, ali da nemate potrebu da se izvinjavate, jer bi se onda postavilo pitanje ko bi trebalo sve da se izvinjava?
Đukanović: Da. I taj moj stav je, rekao bih, još uvijek u osjetljivoj i pregrijanoj atmosferi opet pogrešno interpretiran kroz prizmu da li su to Crnogorci u uniformama Vojske Jugoslavije počinili zlo u Konavljima ili su možda Konavljani nesto počinili Crnogorcima? Naravno, jasno je kome pripada taj dio odgovornosti i tu nema nikakve dileme. Međutim, postoji neka odgovornost koja je starija od te, dakle odgovornost zašto smo uopšte došli u takvu situaciju? Kome je bio potreban takav nacionalizam? Kome su bile potrebne sve te konfrontacije i ko je opredijelio takav tragičan put Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije? Ako neko misli zaista da je u tom trenutku Crna Gora odigrala presudnu ulogu u raspadu prethodne Jugoslavije i da ona nosi ključnu odgovornost za sve ono što nam se događalo prethodnu deceniju, onda sam spreman zaista odmah da se izvinim svima živima ne samo u Jugoslaviji i u ex-Jugoslaviji, nego na ovoj planeti. Ali biće, ipak, da su neki mnogo značajniji politički faktori tada zbog svojih nacionalizama i velikodržavlja, opredijelili ovakvu tragičnu sudbinu jedne sasvim pristojne evropske države, kakva je bila prethodna Jugoslavija.
Defanzivnom igrom ka Evropi
RSE: Da se vratimo u 1993. godinu. Smena tadašnjeg predsednika SRJ Dobrice Ćosića. Stavlja vam se na dušu, ne mislim vama lično, nego crnogorskom rukovodstvu, da je sa svoje strane učestvovalo u državnom puču.
Đukanović: Pa, ja ne bih rekao da tu osjećam neku posebnu odgovornost. Gospodin Ćosić je na tu dužnost došao voljom tadašnjeg rukovodstva Srbije. On je u značajnom vremenskom periodu i prije svog dolaska na tu dužnost, u priličnoj mjeri profilisao takvu državnu politiku Srbije. Ja ne znam da li neposredno u kontaktu sa gospodinom Miloševićem, ali treba kazati da je on u početku državno-političku strategiju, ako o tome uopšte može biti govora, oslonio na koncepte čije je porijeklo bilo u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, dakle na koncepte u kojima je gospodin Ćosić imao dosta značajno autorstvo. Naravno, trenutkom izbora gospodina Ćosića na dužnost predsjednika Jugoslavije pojavljuje se onaj problem koji Miloševića opterećuje do današnjeg dana: da li dozvoliti nekome makar i krajičak vlasti ili se svi moraju pretvoriti samo u lojalne izvršioce njegove samovolje? Budući da je gospodin Ćosić, ipak, imao integritet i da to nije do kraja dozvoljavao, njihovi konflikti su u međuvremenu postali neminovnost i zahvaljujući jednom potpuno instaliranom, efikasnom mehanizmu partijske samovolje unutar saveznog parlamenta, bio jedna od prvih političkih žrtava. Kao što je gospodin Ćosić tada izabran voljom gospodina Miloševića i vladajuće političke strukture u Srbiji, tako je, u osnovi, otišao zahvaljujući toj istoj volji. I zbog toga ne mislim da Crna Gora mora snositi neku posebnu odgovornost za taj događaj. Mislim da ako bismo Crnoj Gori željeli staviti nešto u odgovornost, onda je to mnogo više smena gospodina Avramovića, a ne gospodina Ćosića.
RSE: Gospodine predsedniče, za kraj ovog razgovora pre nego što nešto kažemo o budućnosti, ukratko bih vas pitao, mislim da je to vrlo značajno, jer to izaziva i terminološku konfuziju, a, s druge strane, itekako je važno za razumevanje srpsko - crnogorskih sličnosti odnosno različitosti. Izjavili ste 1989: "Lično sam veoma ponosan, ali ne i opterećen svojom pripadnošću crnogorskom narodu. Isto tako kao Crnogorac ponosan sam i pripadnošću SFR Jugoslaviji". Da li mislite da nakon svega što se desilo, naravno, Srbija prihvata, čak i oni ekstremni nacionalisti, Crnu Goru kao posebnu državu, da su raščišćena pitanja srpske i crnogorske nacije?
Đukanović: Prije svega želim da kažem da bih i danas dao takvu izjavu - da sam ponosan što pripadam crnogorskom narodu i da bih i danas bio mnogo zadovoljniji da pripadam jednoj široj državnoj zajednici kakva je bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, nego ovakvoj koja de facto danas više ne postoji. Drugo, ne bih se složio sa vašom konstatacijom da su, čak, i ortodoksni srpski nacionalisti prihvatili neminovnost postojanja crnogorske države. Ja bih rekao da oni sada samo na drugačiji način osporavaju crnogorsku državnost kroz osporavanje crnogorske nacije. Imao sam skoro priliku da pročitam u nekom od jugoslovenskih nedjeljnih listova da se, eto, Srbija nije naučila pameti iz njemačko - austrijskog iskustva, pa je najprije Crnoj Gori dozvolila državnost, onda joj dozvolila i naciju, što je put da se Crna Gora neminovno vremenom pretvori u nešto što će biti antisrpsko. Mislim da se o tim pitanjima ne može polemisati. Crna Gora je veoma stara država i ponosna na svoje dugo istorijsko trajanje, rekao bih ne manje nego što je Srbija i vjerujem da bi nam i jednima i drugima bilo neophodno mnogo više poštovanja istorijske činjenice državnosti Srbije i Crne Gore. Mislim da ne može biti polemike ni oko nacionalnog opredjeljivanja. Ako se blizu 70 posto građana u regularnom popisu 1991. godine u Crnoj Gori opredijele kao Crnogorci, valjda niko razuman ne može dovoditi u pitanje postojanje crnogorske nacije. Ja inače razgovore na tu temu i te licitacije smatram veoma pretencioznim, nacionalističkim, dakle iracionalnim i destruktivnim prilozima velikodržavnim koncepcijama koje, kao što vidite, ne uznemiravaju samo naše međusobne odnose nego i mir u regionu i, rekao bih, ukupan svjetski politički poredak. Dakle, mislim da su sva ta nagađanja posljedica veoma utemeljenog velikosrpskog državnog projekta koji pretenciozno, kroz istoriju, traži Crnu Goru pod svojom kontrolom. Nije tu gospodin Milošević ništa novo izmislio, to su učinili davno prije njega, a sada je samo aktuelizirano projektima Srpske akademije nauka i umjetnosti i na kraju se gospodin Milošević pojavio u ulozi jednog lošeg izvođača radova tog velikodržavnog projekta Srbije, vjerovatno najgoreg kojeg su i same arhitekte mogle predvidjeti. Jer, potopiti za samo 10 godina sve ono što je inače bilo sklono potapanju, i pokazati tako jasno da je taj projekat iluzija, to je moglo da pođe za rukom samo nekom tako efikasnom destruktivcu kakav je gospodin Milošević. Naime, on je u međuvremenu izgubio Krajinu kao čežnju velikosrpskog državnog projekta, zatim Republiku Srpsku. Na kraju je izgubio i tu ideju koja je jednako sastavni dio velikosrpskog državnog projekta, da će se etnički očistiti Kosovo i kao takvo pripasti Srbiji. Sada je, rekao bih, kao posljednja šansa velikosrpskog državnog projekta ostala Crna Gora - da bi se mogla napraviti makar produžena Srbija kroz koncept unitarne Jugoslavije i državno obezliči Crna Gora. To se također pokazuje kao jedna apsolutna nerealnost, jer je upravo u narastanju normalna, državna, racionalna, državotvorna svijest Crnogoraca o svojim istorijskim korijenima, aktuelnim potencijalima, šansama za budućnost i koji su spremni da sa srpskim narodom i Srbijom grade civilizovan odnos u budućnosti, ali nipošto da se odriču onoga što je crnogorsko.
RSE: Pominjete zajednički život, da ne ulazimo sad u detalje Platforme za redefinisanje odnosa, bilo je dosta reči o tome ovih dana i raznih polemika. Stiče se utisak da je Platforma na neki način defanzivna, jer ona govori da ukoliko se postigne dogovor na demokratskim temeljima, onda je moguć zajednički život. Ukoliko ne, Crna Gora će potražiti alternativni put. Da li to znači da crnogorska politika zavisi od toga kakve će poteze vući Beograd? Da li smatrate istorijski, dugoročno gledano, imajući u vidu i podgoričku skupštinu, koju ste pomenuli, i sukobe u prošlom veku između Petrovića i Obrenovića oko uloge Pijemonta - da je interes Crne Gore život u zajedničkoj državi sa demokratskom postmiloševićevskom Srbijom ili je, bez obzira na tip režima u Srbiji, istorijski interes Crne Gore, a možda i Srba, da konačno imaju svoju nacionalnu državu, da budu dve separatne države koje bi se kasnije na nekim novim temeljima eventualno integrisale, kao što je to sada slučaj u Evropskoj uniji?
Đukanović: Pa, ja bih rekao da naša državna politika pokušava da skrene pažnju sa te preforsirane dileme - samostalna Crna Gora ili Crna Gora u nekoj vrsti zajednice sa Srbijom? Naš osnovni stav je: Crna Gora treba da bude demokratska, ekonomski prosperitetna i povezana u evropske i transatlantske integracije. Da li je to sa Srbijom ili bez nje, to je izvedeno pitanje. Dakle, izvjesno je da mi nećemo praviti kompromis oko osnovnog opredjeljenja. Budući da je takav naš interes praćen i drugim interesom kojeg su građani Crne Gore potpuno jasno saopštili na referendumu organizovanom prije nekoliko godina, da bi željeli da sačuvaju zajednicu sa Srbijom, logičan je, valjda, napor državnog rukovodstva Crne Gore da najprije ponudi Srbiji takav koncept i da pokušamo da se dogovorimo da bi to mogao biti zajednički interes i put u budućnost. Ako, pak, rukovodstvo Srbije i tamošnja politička javnost pokaže rezervu prema tom putu, nespremnost da napravi neminovni državno-politički zaokret unutar same Srbije, onda se Crna Gora mora opredijeliti šta će žrtvovati, da li svoje opredjeljenje za zajednicu sa Srbijom ili da bude demokratska, ekonomski prosperitetna i evropska država. Uvjeren sam da je već formirana kritična masa svijesti u Crnoj Gori, o čemu svjedoče rezultati predsjedničkih i parlamentarnih izbora, da se Crna Gora neće odreći svog demokratskog i proevropskog puta. Dakle, još uvijek ima obzira prema svojoj emociji da sačuva zajednicu sa Srbijom, da nudi šansu Srbiji i sačekaće izvjesno vrijeme da se ona opredijeli. Ako ne bude tako, siguran sam da će Crna Gora nastaviti odlučno da ide ovim putem ka evropskim integracijama za koji se već opredijelila. Zbog toga možda naša pozicija, kao što ste i sami sugerisali u pitanju, djeluje pomalo defanzivno. Ja ne mislim da je defanzivna, ja mislim da je ona samo dovoljno oprezna. Dakle, ona ne želi da građane Crne Gore odmah stavi pred dilemu - sa Srbijom ili bez nje, nego ih dovodi do spoznaje da je demokratizacija i evropski put naša neminovnost, da na taj način emancipujemo samu Crnu Goru i ostavljamo sve manje zarobljenika lažne prošlosti, mitomanije, da sve više ljudi shvata pogodnosti ovog novog reformskog puta Crne Gore i tako relativiziramo opasnost od unutrašnjih konflikata. Doda li se k tome i faktor koji se zove međunarodna zajednica, koja također sugeriše veliki oprez Crnoj Gori u takvim svojim naporima, do granice da svojim potezima ne smije generisati novu krizu na Balkanu, onda vjerujem da je politika koju vodimo mnogo lakše razumljiva i prihvatljivija.