Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Zaustavite događaje!


Kemal Kurspahić

Najnoviji pokušaj disciplinovanja bosanske državne TV nudi spektakularnu multidimenzionalnu sliku davno prošloga kamenog doba pokazujući da, na žalost, balkanski političari nisu ništa naučili o pogubnosti kontrole nad medijima i za javnost i za demokratske procese pa – u krajnjoj liniji – i za politiku koja bi da određuje granice dozvoljenog u medijima.

Ako imate priliku i naviku da svjetska zbivanja pratite posredstvom neke od globalnih televizijskih mreža – među ostalima BBC-a ili CNN-a – u nedjelju, 17. februara, mogli ste vidjeti da su sve emisije vijesti započinjale opširnim izvještajima iz Prištine: odluka kosovskog parlamenta o proglašenju nezavisnosti tretirana je kao nesumnjiv događaj dana u svijetu. Ta vijest dominirala je i naslovnim stranama svjetske štampe u ponedjeljak.

Dakle – ako gledate TV vijesti u Tanzaniji ili Keniji, Americi ili Australiji, Indiji ili Skandinaviji, priča o završnom poglavlju raspada Jugoslavije bila je međunarodna vijest dana.

Ali, kada je Televizija Bosne i Hercegovine odlučila da prenosi zasjedanje kosovskog parlamenta kojim je u najbližem susjedstvu uspostavljena nova država, vodeći srpski političari – uključujući i člana državnog Predsjedništva – osudili su takvu programsku odluku podsjećajući da je odluka o proglašenju nezavisnosti donesena protiv volje jednog naroda; da prenos sjednice “unosi nemire u BiH” i “zaslužuje najoštriju osudu”.

Tom verbalnom artiljerijom formalno prvi među bosanskim Srbima probudio je duhove nekog davno prošlog vremena kad su najviši državni i partijski funkcioneri zaista imali moć da “najoštrije osuđuju” iole slobodnomisleće novinare i urednike, što je nerijetko vodilo njihovom uklanjanju s novinskih stranica ili iz radio i televizijskih programa, a osjećaj ideološke svemoći išao je do one karikaturalne epizode kad visoki partijski funkcioner, obaviješten kako je vijest o nekoj brižljivo čuvanoj tajni prenijela i agencija Rojters (Reuters), autoritativno zapovijeda: “Zaustavite Rojter!”

Ovaj najnoviji pokušaj disciplinovanja medija nudi spektakularnu multidimenzionalnu sliku davno prošloga kamenog doba pokazujući da, na žalost, balkanski političari nisu ništa naučili o pogubnosti kontrole nad medijima i za javnost i za demokratske procese pa – u krajnjoj liniji – i za politiku koja bi da određuje granice dozvoljenog u medijima.

U ovom povodu pada mi na pamet reklamna poruka jedne od najcjenjenijih medijskih kuća u Americi, Nacionalnog javnog radija (NPR), koja kaže nešto kao: mi ne proizvodimo vijesti, mi ih objavljujemo.

Prevedeno na ovaj najnoviji bosanski incident s pokušajem “osude” i disciplinovanja državne televizije: to što je ona dala detaljan izvještaj o globalnom događaju dana u najbližem susjedstvu ne znači ni da podržava ni da osuđuje kosovsku deklaraciju o nezavisnosti već samo ispunjava profesionalnu dužnost da javnosti ponudi nepomućenu sliku o tome šta se događa. Državni činovnici u demokratskom svijetu imaju u vezi s medijima uglavnom isti izbor koji ima i svaki vlasnik televizora i daljinskog upravljača: da gleda ponuđeni program, prebaci se na neki drugi kanal – da gleda sport, porniće ili crtane filmove - ili da jednostavno ugasi TV. Pozivanju na “osude” i “odgovornost” u normalnom svijetu nema mjesta.

Ali, osim te lekcije o odnosu vlasti i medija, koja još nigdje na Balkanu nije došla u glavu narodnih vođa vaspitavanih u totalitarna vremena – jer da jeste, ne bi recimo u Hrvatskoj, gdje je televizija znatno napredovala, skidali s programa “Latinicu” onda kad se pozabavi Tuđmanovom povijesnom ostavštinom – epizoda s najnovijim pokušajem disciplinovanja bosanske televizije nudi i pouke o dubokim političkim posljedicama medijske cenzure i propagande.

Jedna od najsuštinskijih tiče se upravo Kosova. Događaji koji su kulminirali nedjeljnim proglašenjem nezavisnosti nekadašnje srpske pokrajine, u mnogome su počeli i rasplamsavali se do sadašnjih dimenzija upravo zahvaljujući stavljanju medija pod kontrolu i u službu nacionalističke ideologije.

Mediji su bili ti koji su upravo povodom Kosova promovisali Miloševića u bespogovornog vođu; koji su poticali i podržavali jednostrano ukidanje ustavnih prava albanske manjine i dugogodišnju policijsku upravu nad pokrajinom, sve do masovnog progona Albanaca, vojne intervencije NATO-a i današnje nezavisnosti koju su najuticajnije zapadne zemlje prihvatile kao jedino moguć epilog dvodecenijske miloševićevske politike.

Mediji su – promovišuci politiku nacionalne isključivosti – oduzeli glas svima koji su opominjali na pogubnost takve politike, zataškavajući ili čak potičući i politički motivisana ubistva u Srbiji, kao u slučajevima Miloševićevog političkog protivnika Ivana Stambolića ili medijskog kritičara Slavka Ćuruvije ili ratove i ratne zločine u susjednim zemljama.

Demokratska Srbija propustila je, na žalost, priliku da u godinama nakon pada Miloševićevog režima od oktobra 2000. do danas izvede čist račun u vezi s nedavnom prošlošću i da pokaže koliko je upravo politika nacionalne isključivosti sudbinski odgovorna što su poništene sve mogućnosti drugačijeg ishoda u vezi s Kosovom. Propuštajući to svođenje računa i izvlačenje pouka iz protekle dvije decenije ostavila je da i mediji i većina najuticajnijih političara – u suočavanju s realnostima nezavisnosti Kosova – krivce traže isključivo na “trulom Zapadu”, u Americi i Evropi, usmjeravajući tako narodni gnjev na diplomatska predstavništva i poslovne ispostave zemalja koje bez izuzetka Srbiji žele evropsku budućnost.

Oni koji su odavno ukazivali na štetnost nacionalnog jednodušja i pozivali na približavanje Evropi umjesto novih godina izolacije sistematski su ušutkani kao izdajnici i ovih dana se ionako ne bi mogli učiti u provali uličnog bijesa. Cijena medijskog i političkog poticanja na odmazdu protiv zemalja koje su priznale nove realnosti Kosova tek će se ispostavljati.

Ali, nema baš nikakvog razloga da bar bosanski mediji i političari – uključujući, naravno, i srpske – ne nauče iz toga ponešto o štetnosti ideje kako bi se čak i u ovo doba globalnih instant-komunikacija mogao “zaustaviti Rojters”. Mogli bi, pored ostalog, naučiti da se javna televizija ne obraća jednom, drugom ili trećem narodu nego svakom svom gledaocu koji ima pravo na punu i nezamagljenu sliku stvarnosti.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG