Dostupni linkovi

logo-print

Levčenko: Nema evropske bezbjednosti bez povratka Krima Ukrajini


O situaciji u Ukrajini dvije godine nakon ruske aneksije Krima, poštovanju Minskog sporazuma, te o odnosima Ukrajine i Bosne i Hercegovine, za Radio Slobodna Evropa govori ukrajinski ambasador u Bosni i Hercegovini Oleksander Levčenko.

RSE: Kako dvije godine nakon ruske aneksije Krima vidite taj događaj i kako uopšte izgleda danas situacija u tom dijelu države?

Levčenko: Aneksija Krima je, jasno, vrlo teško pala krimskom narodu. Ipak je to prva aneksija u Evropi poslije Drugog svjetskog rata – zadnja aneksija bila je Austrije, 1938. godine. Ova aneksija dovela je do vrlo teških i nevjerovatnih posljedica i nesreće koju je donio Drugi svjetski rat, u kojem je Ukrajina izgubila deset miliona života. Jasno, s aneksijom se niko nije pomirio. Za teritoriju poluotoka postoje međunarodne sankcije – nijedna međunarodna kompanija ne leti u Simferopolj, nijedan brod pod međunarodnom zastavom ne ide u Krim, pasoši koje izdaju ruske vlasti ne priznaju se u svijetu, ne izdaju se vize itd. Stanovnik Krima može putovati po svijetu samo sa ukrajinskim pasošem. Nadamo se da će ovaj teritorij biti vraćen Ukrajini, inače ja uopšte ne vidim perspektivu i postojanje evropske i svjetske bezbjednosti bez povratka Krima Ukrajini. To je pitanje broj jedan za sigurnosnu politiku, ne samo Evrope nego i svijeta.

RSE: Kako obični ljudi danas žive na Krimu? Šta su njihovi problemi?

Levčenko: Vi znate da je bilo dileme da li da se borimo i da idemo u otvoreni sukob, odnosno rat sa Rusijom ili da malo manevriramo. Politička odluka je bila da bi vođenje rata bilo vrlo opasno i teško. U svakom slučaju, za žitelje Krima to je prošlo bez ljudskih žrtava. Jasno, ulazak u Krim bio je propraćen medijski ruskom propagandom, da se želi zabraniti ruski jezik. U svakom slučaju, u Krimu je zatvoreno sve ukrajinsko, nešto i krimsko-tatarsko, razgovarati na ukrajinskom jeziku je opasno, mi znamo da ljudi koji govore ukrajinski nestaju, to je ljudski prava katastrofa. Životni standard, zbog razine cijena, nije porastao, problemi su s namirnicama, sa strujom, vodom. Tako niko nije sretan. Obećavali su milione ruskih turista, a nisu došli, jer je i u Rusiji pao standard, zbog sankcija, dva i po puta. Situacija je relativno loša, ali stvar nije u tome da tamo ljudi loše žive. Stvar je u tome da poluotok mora biti vraćen Ukrajini, prema međunarodnom pravu.

RSE: Pomenuli ste krimske Tatare. Dvije godine nakon ruske aneksije Krima mnogi od njih došli su da žive u Kijev i druge dijelove Ukrajine. Šta je sa onima koji su ostali na Krimu? Imaju li oni dovoljno prava, da tako kažem?

Levčenko: Da, dio ljudi sa Krima je otišao bojeći se progona i pritisaka. Krimski Tatari nisu priznali ovu aneksiju. Mi smo vrlo zahvalni krimskim Tatarima za principijelan stav, a oni su ustvari jedinstveni narod koji ima pravo na samoopredjeljenje. Naravno, i pobjeda Jamale na Eurosongu sa pjesmom '1944', koja govori o deportaciji krimskih Tatara 1944. godine, kada je sav narod, od starog do mladog, 250 hiljada ljudi, bio deportiran, i u toku sljedeće četiri godine 45 posto ih je umrlo. To je strašna tragedija. Ukrajinski Parlament je to priznao kao genocid prema krimskom tatarskom narodu. Neovsina Ukrajina je primila Tatare natrag, od 1991. dali smo im tamo autonomiju, jer su je i zaslužili. Krimski Tatari imaju svoje organe koji službeno podržavaju ukrajinsku politiku kad se govori o mirnoj reintegraciji tog teritorija u državno-pravni prostor Ukrajine. A Jamalina pjesma - i podrška koju je i Bosna i Hercegovina dala, znam, dobili smo 12 bodova – to je jedna poruka da ova aneksija nije u redu, to je poruka službenoj Moskvi. Znate, Evropa vidi što se dešava, Evropa ovo ne odobrava. Napokon, i krimski tatarski narod, i ukrajinski i ruski narod koji živi u Krimu, zaslužuje bolji život u sastavu krimske države.

RSE: Kako danas izgledaju odnosi Rusije i Ukrajine? Šta su najveći problemi između te dvije države?

Levčenko: Najveći problem je aneksija. Ipak je Krim veći od Makedonije. Znači, na evropskoj mapi je nestala jedna država kao Makedonija, a još je aneksiran dio teritorija Donbasa, gdje živi četiri miliona ljudi. Mi jasno govorimo da Krim i Donbas nisu ukrajinski problem. To je evropski problem. To je svjetski problem. U tom smislu, kako možemo mi razvijati odnose s državom koja nas je aneksirala, koja drži svoju vojsku na Donbasu, gdje nam je, recimo, poslije Minskog sporazuma, u mirno doba, posljednje godine već poginulo 900 vojnika. Kakvi mogu biti odnosi? Nisu dobri i ne mogu biti dobri dok Ukrajini ne bude vraćen Donbas i Krim. To je jasno.

RSE: Upravo ste pomenuli istočni dio Ukrajine. Kakva je situacija u tom dijelu zemlje, šta je sa Minskim sporazumom, da li se on i dalje krši?

Levčenko: Otvorenog rata nema, ali, da li je ovo mir, isto je teško reći. Druga strana demonstrira da ona ne priznaje ovo mirno rješenje, želi odugovlačiti situaciju, konzervirati je nekako. Naravno, zadatak je da se, prema Minskom sporazumu, polako izvrši mirnu integracija prema državnom prostoru Ukrajine, uz izbore i povlačenje ruske vojske, uz povlačenje hiljada ruskih dragovoljaca i da se brzo može doći na Donbas. Dobro, tamo je puno toga srušeno. Novci – novce ćemo pronaći. Najbitnije je da ne ginu ljudi.

RSE: U jednom intervjuu kazali ste da će Ukrajina tražiti članstvo u NATO-u. Zbog čega je Vaša država sada to odlučila, budući da se zna da ste se 2010. godine odrekli prava na članstvo u NATO-u?

Levčenko: Da, mi smo na Samitu u Bukureštu 2008. godine tražili pomak u našem članstvu. Mi i Gruzija smo to tražili. Nažalost, službeni Brisel nije to prihvatio, i onda, par mjeseci kasnije desila se okupacija dijela teritorija Gruzije od strane ruske vojske, a scenario Ukrajine malo je kasnije krenuo, početkom 2014. godine. 2010. godine, bivša vlast koja je htjela pokazati Rusiji da Ukrajina ne želi biti nekako neraspoložena prema službenoj Moskvi, proglašena je neutralnom. Za crnomorsku flotu smo produžili boravak do 2042. godine, i to nije pomoglo. Vojska je bila premještena na zapadnu granicu, oni udarili na istok, što je znači bio neki dio plana. Vojska na zapadu, oni udarili na Donbas, na Krim. Pravni status niko ne želi poštivati, iako je Ruska Federacija prvi garant naše teritorijalne cjelovitosti prema budimpeštanskom memorandumu iz 1994. godine, kada smo mi svoj nuklearni potencijal premjestili na teritorij Ruske Federacije. Tada smo imali 1:1 nuklearnog oružja. Možete misliti. A samo smo tražili nepromjenjivost granica. Ovo je sve narušilo desetak bilateralnih sporazuma, a kada je postalo jasno da je ovo akt agresije prema Ukrajini, da se trebamo boriti, da trebamo zaštititi svoj teritorij, onda smo tražili i potporu i međunarodne i evropske zajednice. Naravno da smo shvatili da jedina međunarodna sigurnosna bezbjednosna struktura koja funkcionira u Evropi ostaje NATO, kao vojno-politički pakt. Jasno da je naša težnja u tome da budemo u toj strukturi. Sumnjam da bi nas tada neko tako drsko napao. Ulazak u NATO pakt nam ostaje kao jedan od važnih prioriteta u vanjskoj politici.

RSE: Nakon Majdana, nakon onoga što se desilo u Kijevu, Ukrajina se ubrzano okreće i evropskim integracijama. Koliko su evropske integracije bitne za Ukrajinu?

Levčenko: Vi znate da nas je Ruska Federacija napala samo zato što smo odlučili potpisati Sporazum o pridruživanju. Možete zamisliti: zbog Sporazuma o pridruživanju oduzeti poluotok, ubiti desetine hiljada ljudi! Nevjerovatno! Znači, evropski put moraš platiti svojom krvlju, svojim teritorijem, a što govori situacija na Donbasu – mi imamo svjetonazorski konflikt. Neko želi uništiti evropski put jednom evropskom narodu. Ukrajinci se bore za evropski put i prvi put u povijesti slobodarske Evrope brani evropske vrijednosti faktički u borbama, ginemo na hiljade, zbog toga da svaki narod ima pravo na svoj evropski put, makar nam još niko nije garantirao članstvo u Evropskoj uniji.

RSE: Kakvi su odnosi Bosne i Hercegovine i Ukrajine? Gdje je tu prilika da se ti odnosi više razvijaju?

Levčenko: Naravno, ove odnose dvije zemlje razvijaju, i diplomatski i politički, a i gospodarski. U Bosni i Hercegovini imamo veliki ukrajinsku dijasporu, uglavnom u regionu Prnjavora, Banjaluke, Prijedora i drugim manjim mjestima, što je isto most u našim odnosima. No, osim toga, mi bismo željeli i međuregionalnu suradnju razvijati između Bosne i Hercegovine i Ukrajine. A politički – nažalost, Bosna i Hercegovina je preživjela vrlo teške trenutke u svom razvoju. Možda je kod nas situacija drugačija nego u Bosni i Hercegovini, ali mi opet razgovaramo politički o tome da se neke stvari u Evropi ne ponavljaju, ne ponavljaju vrlo loše i vrlo opasne – da neko oduzima tuđi teritorij ili neko ima plan stvaranja velike države. Na Donbas ide projekt borbe slobodarske Evrope i stvaranje države Velike Rusije. A stvaranje velikih država uvijek se završava katastrofalno, i za one koji to stvaraju, a najlošije je što strada puno ljudi uz to, prolije se puno krvi, stvara se nepovjerenje, i to donosi samo patnju. Zato želimo poslati poruku i svim narodima u Evropi i Bosni i Hercegovini: budimo malo ustrajniji, možemo uz suradnju gospodarsku i političku razvijati naše odnose, u namjeri da naši ljudi žive bolje. I to je zadatak svake vlade, i Bosne i Hercegovine i Ukrajine – da ljudi žive bolje. A vanjska trgovina, robna razmjena, trgovinska razmjena, uz političku saradnju, to sve pomaže, da odnosi budu što bolji.

  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG