Dostupni linkovi

logo-print

Slučaj Milošević: Suđenje koje traži presudu


Na Univerzitetu u Sarajevu promovisana je knjiga "Krivični proces protiv Slobodana Miloševića: nezavršeno suđenje", autorice dr. Nevenke Tromp. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa autorica govori o važnosti korištenja arhiva, te o mogućim manipulacijama jer suđenje Miloševiću nije završeno presudom.

Nevenka Tromp radila je na istorijskim i političkim temama u slučaju Slobodana Miloševića od 2000. godine sve do njegove smrti, u martu 2006. godine. Odlučila je za knjigu upotrijebiti opsežni arhiv i ostale materijale koji se bave ulogom Slobodana Miloševića i Srbije u raspadu Jugoslavije i ratovima koji su uslijedili.

RSE: Koliko je važno koristiti arhiv, ne samo onaj Haškog tribunala nego i ove koji postoje u zemljama bivše Jugoslavije, a koji svjedoče o istorijskim događajima koji tretiraju devedesete, rat na ovom području, naročito u Bosni i Hercegovini, te učešće Srbije u tom ratu?

Nevenka Tromp: Šest godina rada na slučaju Milošević

Nevenka Tromp: Šest godina rada na slučaju Milošević

Nevenka Tromp: Da bismo shvatili povijesnih arhiva za događaje u bivšoj Jugoslaviji, vrlo je važno shvatiti da jedan od najopsežnijih i najvrjednijih takvih arhiva se ustvari u ovom trenutku nalazi u Hagu, i ne samo u Hagu, nego na svim drugim sudovima koji se bave masovnim zločinima. Zašto je to tako?

Kao prvo, sudi se velikom broju pojedinaca, za jedno veliko vremensko razdoblje, od 1990.-2004., ako se uzmu u obzir i događaji u Makedoniji. Ovaj arhiv, kao povijesni arhiv, toliko je značajan i drugačiji od svih drugih arhiva, jer je ovaj Sud, koji je Sud Ujedinjenih naroda, imao nevjerojatno veliku moć da traži od država, ne samo iz bivše Jugoslavije, nego iz cijelog svijeta, materijale iz njihovih državnih arhiva, koji bi, po nekoj logici zaštite državnih arhiva, bili zatvoreni za javnost čak pedeset do sto godina.

Neki čak nikad ne bi bili otvoreni za javnost. Ovaj Sud po prirodi svog posla imao je nevjerojatnu moć i u ovom povijesnom arhivu ćete imati materijale za koje povjesničari sve vrijeme svog radnog vijeka nikad ne bi došli u kontakt. I to mislim da je neprocjenjive važnosti. Ne samo povjesničarima nego i žrtvama i političarima, jer ti arhivi u sebi nose svaki, malo po malo, nekog doprinosa da se shvati cjelovitost onog što se zbivalo na područjima bivše Jugoslavije.

RSE: U Vašoj knjizi tretirate proces Slobodanu Miloševiću, koji je, budući da je nezavršen, donio mnogo špekulacija. Koliko je značajno da se iz tog naučnog ugla, govori o ovom procesu, kako bi na ovim prostorima, ako možemo tako reći, došlo do pomirenja ili makar do približavanja stavova, kada je riječ o procesu Slobodanu Miloševiću?

Nevenka Tromp: Možda bi na početku bilo korisno da Vam kažem koja je bila moja motivacija uopće da se uhvatim ovog posla, za kojeg nije bilo presedana među mojim kolegama akademskim istraživačima. Ja sam na slučaju Miloševića radila šest godina, na strani Tužiteljstva, i to u jednom timu koji nije bio sačinjen niti od pravnika, niti od policajaca, klasičnih istražitelja, nego smo mi svi bili istraživači, ustvari s nekom akademskom podlogom.

I sad, zamislite šta se desi – u martu 2006. Milošević umire, samo mjesec dana prije nego što je njegovo suđenje ionako trebalo završiti, ustvari iznošenje dokaza. U tom trenutku većina mojih kolega pravnika nama kaže: 'Zaboravite, u tom slučaju nema presude, idemo dalje'. Samo za mene, koja nisam pravnik, bilo je veliko pitanje – a kako idemo dalje?

Taj slučaj je ostavio za sobom tisuće i tisuće dokumenata, milione stranica za čitanje, transkripte. Ja sam rekla – kako ja mogu zaboraviti sve ove dane, godine, u kojima sam ja radila na ovom slučaju?! Ja sam odlučila da vidim što ustvari jedan arhiv takvog suđenja pridonosi upravo ovim spoznajama o kojima smo sada razgovarali, što se ustvari desilo, u ime koga, u čije ime i što to što smo saznali doprinosi procesima u postkonfliktnim društvima.

Počela sam pisati tu knjigu. Šest godina sam radila na slučaju Milošević, isto toliko mi je trebalo da kao insajder slučaja napravim jednu koherentnu analizu sveg što se desilo. Prvo što sam saznala je da niti jedan historijski arhiv, bez obzira koliko je opsežan, nije dovoljan da se obradi jedna tema bez posezanja i za drugim izvorima izvan tog pravnog procesa.

Druga stvar koju kao istraživač, sad s jednim novim 'šeširom', ulogom koju radiš, jeste da sudski arhiv, osobito suđenja u anglosaksonskom sistemu, ne daje jednu jednoznačnu odrednicu za istraživača, da znaš koji put da pratiš, jer svaka naracija, svaka priča, i povijesna, i pravna, koja se tamo rađa, je ustvari u znaku tog suparničkog sistema.

Ivica Dačić: Karadžićeva presuda oslobodila krivične odgovornosti i Miloševića

Ivica Dačić: Karadžićeva presuda oslobodila krivične odgovornosti i Miloševića

Znači, uvijek ćeš imati najmanje dvije naracije, dvije priče – jednu koju tužilaštvo predstavlja, i drugu, koju predstavlja obrana. U Miloševićevom slučaju ta suprotstavljena naracija je postala još značajnijom zbog toga što nije bilo presude, nije bilo nikakvog 'sivila' u tome, u smislu da imate crnu predstavu sveg što je Milošević napravio, i jednu bijelu. Ta crno-bijela slika se nekad ispravi u presudi. Međutim, ovdje tog nije bilo. Što to sad znači?

Da će jako puno zainteresiranih strana, političara u postkonfliktnim društvima imati priliku da se uhvati za detalj, ili crne ili bijele naracije, i da taj detalj onda postane dio tog javnog diskursa, javne priče, kao što se to, recimo, nedavno desilo u ocjenjivanju suđenja i Miloševiću i Radovanu Karadžiću, da je ministar Ivica Dačić rekao da je ustvari ta Karadžićeva presuda oslobodila krivične odgovornosti i Miloševića, ali i Srbiju, u svim događajima koji su se dešavali u Bosni devedesetih.

Moja knjiga ustvari govori da je nemoguće tako se odnositi prema sudskom procesu, jer sudski proces i arhiv koji on stvori, za povjesničare, i za političare u ovom slučaju, nikad ne donosi jednoznačni rezultat svega, nego se mora tretirati kao i svaki drugi povijesni izvor – znači, kritički se odnositi prema njemu i tražiti druge izvore da podupiru neke stavove, ili da se suprotstavljaju njima. Onda tek, u nekoj vrlo ozbiljnoj analizi možeš doći do zaključaka.

RSE: Rekli ste da ste, dok ste pisali knjigu, istraživali transkripte i da ste koristili dio onoga što je Milošević govorio tokom suđenja, budući da se sam zastupao. Koliko Vam je to pomoglo u istraživanju?

Nevenka Tromp: Recimo, činjenica da je Milošević bio sam svoj pravni branilac, na Sudu je bilo od velike važnosti, jer je, ustvari, on vrlo često davao takve komentare, osobito u unakrsnom ispitivanju svjedoka Tužilaštva, da je to nekad ličilo kao da on sam svjedoči na suđenju, a pošto je on bio optužen, po meni je to velika stvar kada optuženi postane dio procesa. Šta se tu desilo da je Tužilaštvo imalo priliku da čuje njegove reakcije na nekoliko vrlo kontroverznih događaja, o kojima se još uvijek puno špekulira – recimo u njegovom prihvaćanju ili neprihvaćanju Memoranduma SANU – ove godine se upravo slavi 30 godina otkako se taj dokument pojavio na političkoj sceni.

Još uvijek se ne zna da li ga je Milošević prihvatio ili ne. Na suđenju je on pozvao da ga brane nekoliko autora Memoranduma i u toj nekoj interakciji na koncu je postalo jasno: naravno, on je prihvatio Memorandum, on to nikad nije želio jasno reći, i ti ljudi koji su počeli taj ideološki proces srpskog nacionalizma, ne samo da su doveli do rata svojim idejama, nego su branili na njegovom suđenju i te ideje i te događaje, koji su, znamo, završili tragično.

Ni Tuđman ni Milošević nisu se izjasnili o razgovoru u Karađorđevu 1991. godine

Ni Tuđman ni Milošević nisu se izjasnili o razgovoru u Karađorđevu 1991. godine

Drugi primjer je, recimo, sastanak između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, iz marta 1991. godine, na kojem se, navodno, govorilo o raspodjeli teritorija u BiH između Miloševića i Tuđmana. Niti jedan, niti drugi, dok su bili živi, i prije suđenja Miloševiću, nisu se izjasnili o tome.

Međutim, Milošević je pozvao za svjedoke ljude iz svog okruženja, savjetnike, koji su bili aktivno uključeni u radne grupe koje su trebale razraditi te neke detalje o njegovom dogovoru sa Tuđmanom u Karađorđevu. I potvrđeno je – da, sreli su se u Karađorđevu, sreli su se njih dvojica poslije toga i u Tikvešu, da, postojale su i srpska i hrvatska radna grupa da se razrade detalji o tome kako i što, i na suđenju se dokazalo zašto taj dogovor ustvari nije urodio plodom.

Zašto nije urodio plodom rekli su ustvari svjedoci koje je Milošević pozvao da svjedoče. Rekli su: Tuđman je inzistirao da Milošević utječe na hrvatske Srbe i da Republika Srpska Krajina, koja je tamo već bila formirana, da oni odustanu od toga. Milošević je rekao: 'Pa ja nemam utjecaja na njih', a tada je Tuđman shvatio da ne može ići dalje sa suradnjom s Miloševićem. To su vrlo značajni momenti u pisanju povijesti – Milošević sjedi u sudnici, sluša i postavlja pitanja, koja na koncu ispadnu vrlo relevantna i važna za utvrđivanje povijesnih činjenica.

RSE: Zbog čega drugim ljudima nije bilo važno da se bave tim kasnije i da se to na jedan potpuno drugačiji način završi?

Nevenka Tromp: Suđenje Miloševiću i bilo kakvo drugo suđenje sastoji se od raznih profesija i njihova uloga je vrlo važna. Za pravnike je najvažnija presuda. U momentu kad nemate presude, oni će naravno biti malo zainteresirani za nekakvu jurisprudenciju, što se desilo, ali, ustvari, vrlo malo njih je – ja poznajem samo jednu iznimku, jednog pravnika, to je bio Geoffrey Nice, koji je nama za vrijeme suđenja isto govorio da je jako važno što će to suđenje ostaviti iza sebe kao arhiv.

Geoffrey Nice: Važno što će to suđenje ostaviti iza sebe kao arhiv

Geoffrey Nice: Važno što će to suđenje ostaviti iza sebe kao arhiv

Znači, pravnicima je presuda najvažnija i to je nekakva mora njihovog vlastitog uspjeha kao profesije. Isto tako policajci – njima je važno kako naći dokaze, kako te dokaze pretvoriti onda u sudske dokaze. I tu se gubi interes. Grupa ljudi koja je radila u tom timu gdje sam ja radila, gdje su bili akademici, bila je mala i vrlo malo nas je imalo uvid u sve što se dešavalo u takvom jednom slučaju, ali najvažniji razlog zašto niko to do sad još nije napravio jeste što je to jako, jako puno posla. Tu se zaista radi o tisućama, tisućama stranica, stotinama svjedoka i ako nemate dobar uvid u to što se zbivalo i unutar procesa, vrlo je teško naći odrednice na koje se skoncentrirati za istraživanje.

Moja knjiga je napisana s tim ciljem u vidu, također, da ona bude nekakav putokaz stotinama novih istraživača, jer materijal je takav da niti istraživači u Bosni, niti na Balkanu, mogu upotrijebiti sav taj materijal, željela sam ostaviti nešto generacijama da vide kako takav jedan pokušaj izgleda. I nadam se da kao nekakav uspjeh ili cilj knjige to može biti najminimalniji doprinos za budućnost.

  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998., a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG