Dostupni linkovi

logo-print

Zašto su zaratili Miloševićevi i Tuđmanovi naslednici?


Slobodan Milošević i Franjo Tuđman

Slobodan Milošević i Franjo Tuđman

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa tražimo odgovor na pitanje zašto je došlo do tolike provale mržnje i uvreda na relaciji Beogad – Zagreb kakvoj smo bili svedoci proteklih dana. Što je najčudnije, sve se to dogodilo mesec dana nakon što su hrvatska predsednica Kolinda Grabar Kitarović i srpski premijer Aleksandar Vučić potpisali Deklaraciju o unapređenju odnosa i rešavanju otvorenih pitanja između dve zemlje. Sagovornicu su bili Žarko Puhovski, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i Boško Jakšić, novinar iz Beograda. Bilo je reči o tome da li su danas odnosi između Srbije i Hrvatske najgori od završetka rata, zašto su u govoru mržnje prednjačili ministri inostranih poslova Ivica Dačić i Miro Kovač, da li je sukob bio tako žestok zato što su se događaji oteli kontroli ili su obe strane svesno išle na zaoštravanje, ima li razlike između rehabilitacije Alojzija Stepinca i Draže Mihailovića, kako je Ivi Josipoviću i Borisu Tadiću uspelo da izgrade tolerantne odnose između Srbije i Hrvatske, da li je srpskohrvatski sukob imao odjeka u regionu, da li se uskoro može očekivati smirivanje tenzija, kao i o tome kakve će biti posledice mržnje i uvreda koje su razmenili srpski i hrvatski zvaničnici.

Omer Karabeg: Da li je ovo najveće pogoršanje u srpskohrvatskim odnosima nakon završetka rata?

Žarko Puhovski: Mislim da nije, to je nešto što se ciklično ponavlja i ima svoje jasne povijesne i institucijske uzroke. Po mom sudu, puno manje se radi o mržnji, a puno više o racionalnom izazivanju histerije kako bi se neke političke prakse mogle lakše provesti u obadvije države.

Omer Karabeg: Gospodine Jakšiću, po vama, da li su obe strane smišljeno ušle u ovaj sukob ili su se događaji oteli kontroli?

Boško Jakšić: Moguće je da je do toga došlo bez nekog osmišljenog plana, ali je osnovni problem kako se reaguje na incidente – bilo u Srbiji ili u Hrvatskoj. Nema sumnje da je svaka godišnjica Oluje najtraumatičnija tačka srpskohrvatskih odnosa. Ali ovog puta taj dramatični razlaz u tumačenju nedavne istorije popraćen je zaista žestokim međusobnim optužbama. Srpski zvaničnici govore da je ustaštvo postalo dominantno mišljenje, a fašizacija deo zvanične politike u Hrvatskoj, dok iz Zagreba uzvraćaju da je Srbija potpuno izgubila kompas i da veliča ratne zločince. Taj militantni rečnik je nešto što zaista podseća na devedesete godine, pa bi se moglo reći da su srpskohrvatski odnosi dospeli na najnižu tačku u poslednje dve decenije. Tome je doprinela čitava serija incidenata – pomenuću samo ukidanje presuda Branimiru Glavašu i Stepincu, povike “Za dom spremni“, podizanje spomenika Miru Barišiću i tako dalje. Čini mi se da je bilo previše provokativnih poteza u jednom kratkom periodu, bez obzira kakvi su bili njihovi motivi. Ako je srpski nacionalizam nesumnjivo najviše doprineo tragičnim ratovima u regionu, čini se da danas u nacionalizmu prednjači Hrvatska promocijom neoustaštva kao opasne forme nacionalizma.

Omer Karabeg: Moram da kažem sa sam bio zapanjen količinom uvreda koje su jedna i druga strana izgovorile. U tome su prednjačili oni koji bi trebalo da budu najumereniji, a to su ministri inostranih poslova Ivica Dačić i Miro Kovač. Kao da su se takmičili ko će da smisli goru uvredu. Zašto su i sa jedne druge strane sve kočnice popustile?

Žarko Puhovski: Osnovni uzrok je tomu što Srbija ne može izaći na kraj s činjenicom da je izgubila rat i to rat koji je krenuo uz odobravanje današnjeg vođstva koje je devedesetih godina bilo na vlasti. Zbog toga je danas Hrvatska superiorna nad Srbijom, kako nikada nije bila. Hrvatska, međutim, nije u stanju izaći na kraj s time da je superiorna nad Srbijom, ona se ne zna ponašati u toj poziciji, pa zbog toga ostaje bez podrške članica Europske unije za svoje solo nastupe prema Srbiji. To je onda dovodi u negativnu poziciju. Istovremeno, Europska unija, imajući na umu traumu Versaja, pokušava izbjeći da Srbija bude previše stisnuta u kut kao poražena strana u ratu.

Praktično, obadvije strane ne poimaju svoju poziciju – Srbija to da je podređena Hrvatskoj, a Hrvatska da se mora ponašati pristojno u superiornom položaju, to jeste da će činiti ono što su svi hrvatski političari i političarke obećavali u zadnjih 15 godina, a to je da Srbiji neće činiti ono što su Slovenci činili Hrvatima, a Talijani prije toga Slovencima. Sada se to izgleda zaboravlja. Tu su, po mome sudu, realni izvori sukoba. Sve drugo su histerizirane nadgradnje.

Izvinjenja Tadića i Josipovića

Omer Karabeg: Danas se samo sa nostalgijom možemo sećati onog druženja Ive Josipovića i Borisa Tadića - Tadićevog poklonjenja hrvatskim žrtvama u Vukovaru i Jospovićevog odavanja pošte srpskim žrtvama u Paulin Dvoru. Da li vam je tada izgledalo, a to je bilo pre šest-sedam godina, da su Srbija i Hrvatska konačno počele da se ponašaju kao dve razumne države koje znaju kako da se na civilizovan način suoče sa traumama iz poslednjeg rata.

Žarko Puhovski: Tu ima jedan paradoks. Boris Tadić je svake godine – a on je moj dugogodišnji prijatelj, kao i Ivo Josipović – puno oštrije napadao hrvatske vlasti zbog Oluje, nego što su to do ove godine činili Nikolić i Vučić. Boris Tadić je imao čistu savjest, on je bio protiv srpskog nacionalizma kada je bilo najgore – i imao je pravo to reći. Za razliku od njega Vučić i Tomislav Nikolić nemaju čistu savjest, pa su do ove godine njihove formulacije o Oluji bile blaže. Tek ove godine su zaoštrili retoriku zbog razloga koje smo spominjali. U vrijeme Tadića i Josipovića imali smo normalnu situaciju zato što su sukobi bili jasno i racionalno formulirani. Sada to nemamo. Jedino što je dobro je da ljudi više ne vjeruju političkoj kasti. Mi u ovom trenutku imamo desetke tisuća srpskih turista u Hrvatskoj, a nema niti jednog incidenta, dakle to nije ušlo u društvo. Ako bude nastavljeno s ovakvom propagandom – do toga će doći.

Ivo Josipović i Boris Tadić (2011)

Ivo Josipović i Boris Tadić (2011)

U Hrvatskoj je sada situacija slijedeća: ako se HDZ, kao temeljna stranka desnice, sa novim predsjednikom Plenkovićem okrene prema centru, antisrpske stranke ne mogu na izborima u septembru dobiti više od 2,5 procenta. Tako nije bilo na prošlim izborima kada je tadašnji premijer Zoran Milanović licitirao sa Tomislavom Karamarkom ko će više napadati srpsku stranu. Niko nije prostačkije napadao srpskog premijera od socijademokratskog premijera Milanovića, opet zato što i on smatra da ima čistu savjest. On je u jednom intervjuu za RTS rekao: “Ja sam vama jedina šansa da čuvam Srbe u Hrvatskoj, pa onda vas mogu malo vrijeđati.“ Kada su nacionalisti Karamarko i Vučić došli na vlast, oni su fantastično funkcionirali, bili su u bliskim vezama i konstituirali jedan drugom vlast. Sada toga više nema i treba se nadati da ćemo doći u poziciju da se normalno posvađamo – s argumentima. Nažalost, sada smo jako daleko od toga.

Omer Karabeg: Gospodine Jakšiću, da li vama ono Tadićevo i Josipovićevo vreme liči, hajde da malo preteram, na zlatno doba srpskohrvatskih odnosa?

Boško Jakšić: Ne verujem da probleme u odnosima između dve zamlje, a posebno između dva suseda koji imaju ovako dugu konfliktnu istoriju i predistoriju, mogu da reše dvojica ljudi, bez obzira koliko se onako romantičarski sećamo onih scena kako Josipović i Tadić razdrljenih košulja šetaju po Opatiji. Mnogo više verujem u ono što je gospodin Puhovski rekao, a to je da sve zavisi od toga koje su političke formacije na vlasti. Znamo da je gotovo zakonomerno da, kada su na vlasti desničari, oni se lakše sporazumevaju i verujem da će se ova užarena i eruptivna situacija prevazići ako u Hrvatskoj HDZ dobije izbore, jer će se hrvatski nacionalisti lakše naći sa srpskim nacionalistima.

Ukazao bih na još nešto. Fašizam se toliko uselio u vokabular međusobnih optuživanja da mi se čini kao da smo u prvim godinama nakon Drugog svetskog rata. Recimo, u govoru na proslavi Oluje u Kninu predstavnik branitelja Ivica Glavota rekao je da se slavi godišnjica pobede nad velikosrpskim fašističkim pretenzijama, a onda je Vučić na mitingu povodom Dana sećanja na stradanje Srba rekao da će njihov krst, misleći na Hrvate, zauvek biti zakrivljen i kukast, a naš nikada. Mislim da na taj način političari doprinose da se razara antifašistički legat posleratne Evrope. Srbi i Hrvati su stvorili sledeći narartiv – Srbi su stradali od ustaša, Hrvati od četnika, a svi zajedno od komunista. Srbija je za sveca proglasila Nikolaja Velimirovića, duhovnika ljotićevaca i velikog antisemitu, i rehabilitovala Dražu Mihailovića, a Hrvatske je poništila presudu kardinalu Alojzu Stepincu. Pošto ni jedni ni drugi ne žele da priznaju da postupaju po istoj matrici, onda je komunistički sud Srbima dobar kada je osudio Stepinca, a Hrvatima kada je presudio Mihailoviću. Sve bi to bilo smešno da nije tužno.

Kardinal Stepinac i Draža Mihailović

Omer Karabeg: Gospodine Puhovski, kako vi gledate na činjenicu da i jedni i drugi rade isto. Hrvatska rehabilituje Stepinca na isti način na koji je Srbija pre toga rehabilitovala Dražu Mihailovića, a u toku je i rehabilitacija Nedića. Viši sudovi u Hrvatskoj ukidaju presude onima koji su optuženi za ratne zločine u poslednjem ratu, to isto rade sudovi i u Srbiji – i onda i jedni i drugi na sav glas viču da su u pravu i drže lekcije onom drugom.

Žarko Puhovski

Žarko Puhovski

Žarko Puhovski: Između Stepinca i Mihailovića postoji velika razlika. Draža Mihailović je koljač, a Stepinac je čovjek koji je na ovaj ili onaj način surađivao sa koljačkim režimom. To je velika razlika. To više što Hrvatska nikada nije službeno protestirala protiv toga što je rehabilitiran Draža Mihailović, dok je Srbija protestirala zbog toga što je rehabilitiran jedan svećenik i tu se sada raspravlja o tome ko bi smio biti svetac u Katoličkoj crkvi. Katolička crkva ima sveca inkvizitora Ignjacija Lojolskog, prema tomu mene zaista ne zanima koga jedna crkvena organizacija ima kao sveca. Što se tiče sudova oni često pronalaze neke tehnikalije, kako bi se reklo, pa se procesi ponavljaju, ali sudovi u Hrvatskoj nikoga nisu oslobodili nego su naložili ponavljanje postupka, a to je ipak nešto drugo. Neki od optuženih će, ja vjerujem, ipak biti osuđeni, ali puno je veći problem što je na obadvije strane osuđeno strašno malo ratnih zločinaca i mislim da se toneće promijeniti. Mislim da je to, nažalost, gotovo. Možemo biti “zadovoljni“ ako neki od optuženih, protiv kojih se vode procesi, budu osuđeni, ali novih suđenja više neće biti, a puno zločinaca hoda okolo i zapravo niko im ništa ne može jer je, eto, kao prošlo vrijeme. To je, zapravo, pokušaj da se zaboravom izbrišu zločini.

Omer Karabeg: Da li bi se ovaj verbalni rat, koji je besneo poslednjih desetak dana, mogao nazvati ratom između naslednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića?

Boško Jakšić: Kada sam rekao da sve u mnogome podseća na devedesete, onda zaista nisam mislio da se radi samo o retorici nego i o onima koji su izvođači radova te retorike. Moram da priznam da je prilično otužno izgledalo kada se je premijer Vučić obraćao izbeglicama iz Krajine i izvinjavao se za ono što im se događalo, kada su nakon Oluje stigli u Srbiju. Bilo im je zabranjeno da uđu u Beograd, pa su transportovani na Kosovo, gde mnogi ni do danas nisu stambeno zbrinuti. Izvinjenje čoveka, koji je pripadao vlasti koja je donosila takve odluke, izgleda veoma cinično. Retorika se vratila zajedno sa ljudima iz devedesetih koji sada, nažalost, imaju ključne pozicije u vlasti obe zemlje.

Zaboravljeni telefon u Tuđmanovom kabinetu

Omer Karabeg: Gospodine Puhovski, po vama, da li je ovo rat između naslednika Tuđmana i Miloševića?

Žarko Puhovski: Jednim delom – da, ali, ponavljam, najgore uvrede na račun srpskog vodstva izrekao je socijaldemokrat Milanović, tako se zove njegova stranka, a koliko je on socijaldemokrat to je drugo pitanje. Kao što je kolega Jakšić rekao, ako desnica u Hrvatskoj pobjedi na izborima u septembru – što je uz pomoć MOST-a sasvim realna mogućnost – onda će se odnosi popraviti. I to je ono što je paradoks. Znamo da su Tuđman i Milošević sasvim dobro surađivali. Ja sam osobno čuo od Stjepana Mesića da je on prvog dana kad je ušao u svoj ured našao jedan telefon za koji nije znao na što je vezan, pa se uspostavilo da je direktno povezan sa Beogradom. Dakle, to je nešto što je bila praksa, bez obzira na teške riječi koje su se mogle čuti – i to će se opet ponoviti. Ako desnica u Hrvatskoj dođe na vlast oni će opet dobro surađivati, a ako na vlast dođe takozvana ljevica, a ona ima neke šanse, tada će se paradoksalno sukobi zaoštravati.

Omer Karabeg: Da li ovaj verbalni rat između Beograda i Zagreba utiče na stanje u regionu. Reklo bi se da se on nije prelio u Bosnu i Hercegovinu, ako izuzmemo govor Milorada Dodika na skupu srpskih izbeglica u Zemunu gde je poprilično izvređao Hrvatsku. Uprkos tome, Dodik i lider bosanskohercegovačkih Hrvata Dragan Čović i dalje su u dobrim odnosima.

Žarko Puhovski: Odkad je Hrvatska ušla u Europsku uniju, a prije nje Slovenija, regija više ne postoji u onom klasičnom smislu. Postoji ostatak regije u kojem je Beograd glavni grad – i to je valjda utjeha za nekoga, ali regija više ne postoji. Kada gledate hrvatske novine i portale, u njima Srbija i regija uopće ne postoje kao teme, osim kad se radi o nekakvim skandalima, što je sada učestalo. Prije toga o Srbiji se malo znalo. Kad se Vučić prvi put pojavio u Hrvatskoj svi su rekli – on je najmoćniji čovek u Srbiji, a za njega u Hrvatskoj prije toga niko nije čuo. To je realnost. U toj realnosti gospodin Dodik, kako sam više puta rekao, igra ulogu tako da se pet dana u tjednu bavi promicanjem austijskih, hrvatskih i slovenskih ekonomskih interesa u Republici Srpskoj, a dva dana drži pročetničke govore. To je njegova pozicija već godinama. Hrvati i Hrvatice u BiH to dobro znaju i oni sa Dodikom odlično surađuju, koliko god Dodik napadao Hrvatsku kad mu to povremeno treba.

Boško Jakšić

Boško Jakšić

Boško Jakšić: Ako se slažemo da srpskohrvatski odnosi u najvećoj meri određuju stabilnost regiona, a verujem da ćemo se oko toga složiti, onda ovo korišćenje nacionalizma u sukobu Srbije i Hrvatske prevazilazi domaću upotrebu i preti da se prelije, ne samo preko srpskohrvatske granice, već i širom regiona. Ceh bi prvi mogli da plate oni koji su najmanje krivi, a to su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji. Taj sukob nesumnjivo doprinosi destabilizaciji regiona u vreme kada međunarodne analize sve češće upozoravaju na mogućnost obnove konflikata na Zapadnom Balkanu. Makedonija i Bosna i Hercegovina su dve najneuralgičnije tačke ovog regiona, ali ako se na njihovu nestabilnost naslone Srbija i Hrvatska, onda sve dobija opasnije dimenzije.

Omer Karabeg: Gospodine Puhovski, mislite li i vi da su srpskohrvatski odnosi ključni za stabilnost u regionu?

Žarko Puhovski: Siguran sam da nisu. U ovom trenutku je ključna intervencija izvana, prije svega Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država. A njih u regiji zanimaju samo dvije stvari – postoji li prostor za veći utjecaj takozvanog fundamentalizma, tu se misli, naravno, na islamski, i postoji li mogućnost većeg uticaja Rusije u Srbiji. Sve ostalo vanjske čimbenike ne zanima, pa ni srpskohrvatski odnosi. A ti odnosi, ako se radi o ekonomiji, radikalno slabe. Srpskohrvatske veze u ekonomiji su zadnjih nekoliko godina značajno oslabile, pa nas to ne može povezivati. Mogli bi nas povezivati jezik, zatim neke kulturne veze i turizam. Jezik nije isti, a broj turista iz Srbije je mnogo manji nego iz Njemačke, Austrije, Mađarske, pa i Poljske. Ostaje kultura i zato je hrvatska nacionalistička desnica u doba Tomislava Karamarka toliko histerično reagirala na kulturnu regiju, takozvanu jugosferu. To je između ostalog jedan od razloga zbog kojeg je gospodin Josipović izgubio izbore protiv Kolinde Grabar Kitarović, jer mu je bilo prigovoreno da je previše bio vezan uz takozvani region, da bi nakon osam mjeseci gospođa Grabar Kitarović bila ponosna kad su joj Majke Srebrenice rekle da je kraljica Balkana. Tako se to događa kod nas.

Ostaju ožiljci

Omer Karabeg: Da li će ova bujica uvreda koja je izgovorena u poslednje vreme ostaviti ožiljke?

Boško Jakšić: Mislim da je pucanje iz svih oružja diplomatije i propagande nesumnjivo ostavilo ožiljke koji ne dopuštaju da stare rane zarastu. Pitam se dokle će našim zemljama da upravljaju političari kojima put u budućnost neminovno vodi preko prošlosti. Dokle će tako pomno da se neguju kolektivno sećanje samo na ono što je loše. Pre neki dan gledam kako su hrvatski rukometaši u Riju prišli Novaku Đokoviću da bi se s njim slikali. Po ko zna koji put se pokazuje da se ljudski odnosi među prtipadnicima naroda, koji su živeli u bivšoj Jugoslaviji, lako uspostavljaju u inostranstvu, ali nikako u susedstvu.

Žarko Puhovski: Uvrede će sigurno ostaviti ožiljke, tomu uopće nema spora. Pitanje je samo koliko će oni biti duboki i hoće li se stalno neko smatrati prozvanim da ih opet razgrebe.

Omer Karabeg: Mislite li da je ovaj ciklus razmene uvreda završen, da je verbalni rat prekinut i da se neće nastavljati?

Žarko Puhovski: To se ne može prekinuti, jer se previše zahuktalo. To će se sad početi polagano smirivati. To je ono što treba očekivati. Biće i dalje tu i tamo jakih riječi, tu i tamo će se ponavljati situacije koje otprilike imaju ovakvu formulu: kad se u Hrvatskoj nešto dogodi kao provokacija, srpska strana na to državno reagira, jer srpska država uvijek reagira na hrvatsko društvo, dok Hrvatska državno reagira samo na srpsku državu. To su razlike. Srbija reagira kad je u pitanju srpska manjina u Hrvatskoj, pri čemu ne uzima u obzir činjenicu da se je srpska manjina u Hrvatskoj doista jadno ponašala u zadnjih nekoliko mjeseci, prihvaćajući čak i to da surađuju sa HDZ-om koji se jasno antisrpski pozicionirao u zadnje dvije godine. Imamo jedno politikansko ponašanje srpske manjine, odnosno njezinog političkog vodstva u Hrvatskoj. Isto važi i za političko vodstvo hrvatske manjine u Srbiji koje je uvijek pripravno nasjedati na stvari kao što je takozvani sporazum Kolinde Grabar Kitarović i Aleksandra Vučića, za koji ni ona ni on nisu imali ovlasti da ga potpišu. Taj sporazum, koji nije vrijedio papira na kojem je napisan, predstavnici hrvatske manjine su proglasili velikim događajem koji će im promijeniti život. Za petnaest dana se pokazalo da o tome nema ni govora. I to je ono što je jadno – da su manjine doista u funkciji nacionalnih političkih programa, a ne bave se onim što je njihova zadaća – životom pripadnika manjina.

Boško Jakšić: Mislim da ulazimo u fazu sleganja tla posle seizmičkog udara. Ja mislim da je vreme da usledi jedan novi, ozbiljan pokušaj uspostavljanja onoga što bismo mogli da nazovemo miroljubljivom koegzistencijom između Srbije i Hrvatske.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG