Turska i Rusija pokazale su jedinstven front oko ubistva ruskog ambasadora Andreja Karlova u ponedjeljak popodne u galeriji u glavnom gradu Turske. To je i ispraćaj iz Ankare i dolazak njegovih posmrtnih ostataka u Moskvu u utorak veče najočiglednije pokazao. Skrhane bolom, udovicu i majku pokojnog ambasadora pridržavali su ministari vanjskih poslova Rusije, Sergej Lavrov i Turske, Mevelut Cavusoglu.
Turski i ruski predsjednici Recep Tayyip Erdogan i Vladimir Putin ubistvo ambasadora Karlova takođe su nazvali provokacijom čiji je cilj narušavanje tek popravljenih odnosa dvije zemlje.
Ruski istražitelji, njih 18, su u Turskoj gdje su sa domaćim kolegama pokrenuli opsežnu istragu u kojoj treba utvrditi da li je 22-godišnji atentator Mevlut Mert Altinas koji je "neutralisan" na mjestu djelovao samostalno ili je dio veće grupe i plana.
I dok lideri dvije zemlje daju podršku jedni drugima, teorije o mogućoj pozadini ubistva kretale su se od, kako je rekao turski komentator Mustafa Akyol, toga „da obje strane vjeruju da je riječ o zapadnoj zavjeri da bi usmjerili jedne protiv drugih“ do riječi ruskog senatora Frnaca Klintševiča koji je ustvrdio „da je vrlo vjerovatno da su predstavnici strane NATO tajne službe iza napada“.
Drugi ruski zakonodavac Andrej Puškov je pak optužio „političku i medijsku histeriju" koja se vodi protiv Rusije, a turski zvaničnici i vjerskog učitelja u egzilu u SAD, Fethullaha Gulena, kojeg su prethodno optužili da zajedno sa svojim zabranjenim pokretom FETO stoji iza neuspješnog pokušaja puča u julu.
Gulen je odbacio i nove optužbe turskih vlasti i osudio, kako je rekao, taj „gnusni teroristički akt koji se ničim ne može opravdati“.
No ključno pitanje ostaje, da li duboko razilaženje u pogledima dvije zemlje na situaciju u Siriji, koja je na kraju i u središtu samog zločina, te način njenog razrješenja nakon skoro šestogodišnjeg građanskog rata i dalje ostaje kamen spoticanja. Britanski "The Guardian" smatra da duboke tenzije i pored iskazanog jedinstva između dvije strane ostaju.
„Naravno da su Erdogan i Putin osudili ubistvo ambasadora, ali bijes zbog ruske uloge u sirijskoj krizi prijeti da preplavi Tursku" navodi se u komentaru britanskog medija.
„Provokacija" sa ciljem da se podriju mirovni pregovori između Turske i Rusije o Siriji, je način na koji je Vladimir Putin u ponedjeljak veče okarakterisao ubistvo ambasadora Andreja Karlova u Ankari. Njegov turski kolega, Recep Tayyip Erdogan je pak rekao da je napad na Karlova „napad na Tursku, tursku državu i turski narod“. Međutim, kako navodi "The Guardian", obojica predsjednika na zanimljiv način snose odgovornost jer su upotrebom navedenih hiperbola, ublažili mnogo veći značaj koji ovo ubistvo zapravo ima.
A to je, navodi britanski dnevnik u analizi, objasnio sam ubica, uredno odjeveni 22-godišnjak, turski policajac koji nije bio na dužnosti.
„Bog je veliki“, uzviknuo je Alitinas dok je mahao revolverom u zraku. „Ja sam na putu ka Siriji, na putu ka Alepu“. Njega je vodio motiv bijesa i osvete.
Na jedan perverzan i brutaln način, egzekutor je iskazao frustraciju mnogih u Turskoj koji osjećaju da su na gubitničkoj strani građanskog rata u Siriji. Prije ovih smrtonosnih hitaca, i u Ankari i u Istanbulu održane su velike demonstracije. Ulaz velikog dvorišta ruskog konzulata u Istanbulu, nekad carske misije u Otomanskoj Porti – danima ranije bio je pod ogromnom zaštiom štitova i bornih kola.
Većina Turaka u svojim srcima ne nosi osvetničku želju, ali su mnogi od njih bijesni zbog humanitarne katastrofe kojoj svjedočimo u Alepu - kao i prestrašeni zbog posljedica po njihove sopstvene zajednice ako se ova tragedija prelije preko njihove granice.
Ljutnja turske javnosti u kontradikciji je pak sa konvencionalnom mudrošću po kojoj su Turska i Rusija u stanju da izgrade novo i pragmatično razumijevanje koje će dovesti do dogovora o Siriji. Dokaz za takve tvrdnje je tripartitini sastanak ministara vanjskih poslova Rusije, Turske i Irana u Moskvi, koji je održan prema ranije utvrđenom planu u utorak i pored ubistva ambasadora Karlova dan ranije.
Optuživanje za to ubistvo treće strane i to kao dio konspirativnih teorija, prema ocjeni "The Guardiana", je pokušaj da se ti razgovori zadrže na željenom kursu. Ipak postoje jasni limiti u sposobnosti turske Vlade da se riješi do sada neupješne politike, a istovremeno zadrži podršku javnog mnjenja uz sebe.
Dok mnogi ukazuju da se Turska udaljava od Evropske unije i SAD, ubistvo u ponedjeljak ukazuje da ipak nije tako lako steći nove prijatelje i zamijeniti stare saveznike.
Slična se demonstracija dogodila i 2015., kada je Turska oborila ruski avion nakon što je nekoliko sekundi ušao u njen vazdušni prostor. Taj incident je proizveo zamrzavanje odnosa dvije zemlje i razmjenu ozbiljnih ekonomskih sankcija. To je Ankaru stavilo pred pitanjem sposobnosti da djelimično preuredi svoje odnose sa Moskvom, što se u međunarodnim odnosima kaže „otići žvaćući gumu" ili nastaviti sa trgovinom i turizmom i pored saglasnosti ili nesaglasnosti u vezi mnogih ključnih pitanja.
Budući su odnosi Kremlja i Ankare bili u fazi poboljšanja, kod obje strane postoji volja da se tenzije zbog ubistva u ponedjeljak spuste. I pored toga ruskoj strani će biti veoma teško da zaboravi i oprosti Ankari neuspjeh da preduzmu bazičnu odgovornost za obezjeđivanje sigurnosti diplomata u toj zemlji.
I naravno najfundamentalinije razlike između dvije strane ostaju. Na početku sirijskog građanskog rata, Erdogan, tada premijer, podržao je sunitsku opoziciju protiv režima Bašara al Asada, čak i izazivajući sumnju da je iz taktičkih razloga ohrabrivao Islamsku državu Iraka i Levanta (IDIL) na terenu, po principu "Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj". Čak i kada je Ankara otvoreno proglasila IDIL stvarnim neprijateljom, Turska je nagovještavala da to čine samo zato da onemoguće sirijske Kurde da oslobode sjever Sirije koji je bio pod kontrolom IDIL-a.
Ankara je povukla jednu otvoreno crvenu liniju sprečavajući kurdske borce da kontrolišu granične oblasti sa Turskom. To je oslabilo njihove snage i omogućilo napredovanje sirijskih vladinih trupa uz podršku Rusije u Alepu.
Turska nije jedina država, treba biti pošten, navodi "The Guardian", čija je politika prema Siriji doživjela neuspjeh, ali bi mogla biti ona koja će zato platiti najveću cijenu. I ta cijena nije samo priliv više miliona izbjeglica, prema kojima je turski narod pokazao izuzetnu toleranciju, već to uključuje rastuću izolaciju Turske i od Evrope, kojoj pokušava da se pridruži ali na Bliskom istoku gdje su se nadali vodećoj ulozi.
Većina evropskih prijestonica već dugo strepi zbog nemanja poluga da spriječe sve veće ukidanje građanskih sloboda i vladavine prava i zakona u Turskoj, kao i zbog spremnosti vlasti da opoziciju brkaju sa teroristima. Postoji više od sumnje da je razlog Putinove privlačnosti za Erdogana njegovo nemilosrdno komandovanje domaćom političkom scenom.
Ipak, Turska možda neće biti tako samouvjerena u svojoj usamljenosti kao što izgleda. I još uvjek je moguće da se vrati nazad sa ivice, zaključuje britanski dnevnik u analazi posljednjih događaja.
Facebook Forum