Zejneba Delkić iz Prijedora traga za mužem gotovo 24 godine. Ona danas stanuje u Donjem Vakufu i kaže da se u svoj grad ne može vratiti sve dok ne sazna istinu o tome šta se dogodilo njenom suprugu.
„Moga supruga su odveli 23. jula 1992. godine, pred samo zatvaranje logora Omarska, a on je bio šef željezničke stanice Omarska. Do danas ga nisam pronašla... Četvorica su došla sa bijelim mercedesom bez tablica, u pola deset navečer ga izveli i to je bilo to. Jednostavno, nisam se mogla tamo vratiti, nisam mogla bez njega...“, kaže Zejneba.
U potrazi za bilo kakvim informacijama Zejneba je pokucala na brojna vrata, a odgovore je pokušala potražiti i u Donjem Vakufu, na promociji monografije o masovnoj grobnici Tomašica.
Jedan od autora monografije Mujo Begić sudjelovao je u potrazi za tijelima stotina ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, ali kaže da njih 800 još nije pronađeno.
„Zamislite samo da je kroz prijedorske logore smrti prošla 31.000 Bošnjaka i Hrvata, te da je samo u logoru Trnopolje bilo 23.000 zatočenih. Samo kroz jedan logor prošlo je 23.000 ljudi“, kazao je Begić.
Tijela ubijenih Prijedorčana koja su pronađena skrivala je i Tomašica, najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini. O ovim žrtvama svjedoči monografija „Tomašica - masovna grobnica“, a Begić kaže da joj je cilj otrgnuti od zaborava tragediju koja se dogodila u Prijedoru i prikazat fotografije koje svjedoče o ubijenima.
„Tu su posmrtni ostaci jedne starice, majke Đule Duratović, koju su ubili zajedno sa njenim mužem, četiri sina, tri unuka i snahom - to je Tomašica, tu su kompletni posmrtni ostaci. Želimo pokazati i posmrtne ostatke ubijene djece, majke Have Tatarević - njenih šest sinova i muža. Oni su bili na dnu grobnice, jedan do drugoga“, rekao je Begić.
U BiH je nakon rata pronađeno 22.500 osoba, ali se još traga za njih 7.000. U Institutu za nestale osobe (INO) BiH kažu da postoje još desetine masovnih i stotine pojedinačnih grobnica koje je potrebno pronaći, ali da je to iz godine u godinu sve teže.
„Sigurno ulazimo u jednu veoma tešku fazu, kada je sve teže doći do informacija o potencijalnim pojedinačnim i masovnim grobnicama. Najpreciznije informacije zasigurno imaju sami počinioci zločina, njihovi saučesnici, a u nekim slučajevima i posmatrači. Oni bi, da imaju imalo savjesti, rekli te informacije nama i Tužilaštvu, a mi bismo bez odlaganja izašli na lokallitet i ekshumirali žrtve, te na taj način, barem djelomično, smirili one koji više od dvije decenije tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih“, kazala je Lejla Čengić, glasnogovornica INO-a BiH.
Osim na nedostatak informacija o mjestima gdje se nalaze tijela žrtava, iz INO BiH su nekoliko puta upozoravali na pojavu lažnih svjedočenja o lokacijama masovnih grobnica, što dodatno usporava potragu za nestalima.
Predsjedavajući Kolegija direktora Instituta Marko Jurišić uputio je protekle godine i apel da bude prekinuta ova praksa.
„Olakšajte svoju savjest i dajte nam točne i precizne informacije. Ukoliko ih ne posjedujete, nemojte na davati krive informacije, jer ti ljudi koji više od 20 godina traže posmrtne ostatke svojih najmiliji ponovno prolaze kroz bol i traume“, poručio je Jurišić.