Jovićević: Urušava se Lukšićeva pozicija

Svetozar Jovićević

Na situaciju u Crnoj Gori sve češće gledamo iz ugla brojnih afera, onih stvarnih i potencijalnih i taj niz čini se nema kraja, o čemu razgovaramo sa političkim analitičarom, profesorom Svetozarom Jovićevićem.


RSE: Da li afera ili ne, ali je za neke svakako bio skandal to što je premijer Igor Lukšić bio u tajnoj posjeti Maroku o trošku stranog investitora koji se kao zakupac Svetog Stefana ne pridržava svojih ugovornih obaveza. Koliko to može da uzdrma kredibilitet šefa Vlade, koja je sve više pod optužbama da ne štiti ekonomsko-socijalni položaj najšireg sloja stanovništva?

Jovićević: To bi samo dodalo urušavanju pozicije premijera s kojom je ušao u taj mandat. On je od strane mnogih, čak i opozicionih i nevladinih organizacija, veoma dobronamjerno prihvaćen. Ne može se žaliti da nije imao nekakvu potencijalnu podršku. Lično od mene nije jer nisam imao zablude od samog početka, uprkos nekim simpatijama prema nekim njegovim osobinama. Taj smisao za hedonizam, koji ova vlast tako lijepo demonstrira čitavih ovih 20 i kusur godina, zapravo ostavljaju toliko traga, da on kao učenik te škole, ne može biti mnogo drugačiji.

Toliko je prisutno socijalnih tenzija, a ići tajno na tako jedno luksuzno mjesto, bez ikakvog cilja, je zaista suludo. Meni je tu najvažnija stvar to što on, kao predsjednik Vlade, ne osjeća tragediju našeg turizma, da nam dragulj Sveti Stefan, za koga se jedino znalo u svijetu od čitavog našeg turizma, čami već šestu godinu, sa malim izgledima da bude skoro aktiviran. Oni će naravno i za ovaj slučaj reći da je to u interesu države. Sve oni rade u interesu države. To je radio i Marović, koristeći isti taj avion, koji je kupio Subotić, kada je pravio tajne izlete do Milana. Svi oni su to radili za dobro Crne Gore, samo što mi tog dobra ne vidimo. Svaki let u jednom pravcu tog aviona košta 2000 - 3000 eura. Ako ste vi na vrhu, svojim ponašanjem diktirate ponašanje običnih ljudi. To je najveća šteta.

RSE: Ono što je upalo u uho iz njegovog intervjua Radiju Crne Gore jeste konstatacija kako naše državno tužilaštvo nije u obavezi da se do kraja bavi spornom privatizacijom Telecoma, u koji su se, kako su to utvrdili američki istražni organi, ugradili neimenovani Vladini zvaničnici i sestra tada najvišeg vladinog funkcionera. Neki su to protumačili kao znak da će Lukšić nastaviti da štiti interese bivšeg premijera Đukanovića, bez volje da napravi ključne rezove u društvu u narednoj fazi evropskih integracija. Hoće li rasvjetljavanje upravo afere Telecom biti ključni test za Crnu Goru?

Jovićević: Lukšić ima taj hendikep što je on, ne svojim političkim umjećem i

Igor Lukšić

aktivnošću na čelu nekog pokreta ili partije izvojevao izbornu pobjedu. On je izabran čelnicima vladajuće partije i koalicije i tako dobio mjesto premijera. Ako u takvoj situaciji očekujete da će se on ponašati, čak i da to želi, suprotno interesima onih koji su ga doveli na čelo, onda je to naivno. U konkretnom slučaju, uprkos deklarativnosti da želi da se sve istjera do kraja, on zapravo čini da se ništa ne istjera do kraja. Ili, ako se nešto istjeruje, da to bude nešto što neće tangirati vrh vlasti. Takav je i ovaj slučaj. Teško ga je preskočiti da bi dobio međunarodnu dimenziju. Bilo bi naivno vjerovati da su Amerikanci to sada pustili bez neke određene namjere, dajući jasnu indikaciju o kome se radi. Za njega će biti veoma teško da se to ipak ne počne razotkrivati. Naravno da treba govoriti - Ovo je naše, a ono mađarsko. To je jedinstven problem u kome jesu uključeni i mađarski akteri i naši. Jedini je put da se to otkrije do kraja.

Situacija blizu ključanja

RSE: Dok se afere množe, socijalne tenzije rastu. MANS i Unija slobodnih sindikata najavili su kako već počinju organizaciju novog protesta nakon onog od 21. januara. Od Vlade traže vraćanje cijene struje, smjene u regulatornoj agenciji za energetiku i da državno tužilaštvo uđe u Elektroprivredu, Željezaru pa i u samu Vladu, kako bi se razobličila korupcionarska mreža, što, kako sada stvari stoje, ne izgleda izvodljivo. Da li je po vama moguć ulični bunt koji bi doveo do političkih i sveukupnih promjena u društvu?

Jovićević: Uprkos velikom nezadovoljstvu zbog situacije u društvu, ne radujem se nikakvom uličnom izražavanju nezadovoljstva koje može izaći van kontrole. S druge strane, ako pomake u društvu ne vidite, ako se gomilaju iz dana u dan problemi, ako ne vidite političke snage koje na jedna regularan i demokratski način mogu to učiniti, ako ne vidite kod nosilaca vlasti ni milimetar volje da se neke stvari promijene i da se neke stvari, makar one najkrupnije, raščišćavanju, ne vidim drugu mogućnost osim da se to bojkotima, buntom ili nekim sličnim ispoljavanjem nezadovoljstva učini. Na žalost, radnička klasa skoro da ne postoji. Ona je desetkovana. Onda je teško u takvim okolnostima imati nekakvo organizovano ispoljavanje nezadovoljstva.
Meni se čini da mnogo toga ispod površine buja. To raste iz dana u dan. Znam da nijedna vlast, koja god da dođe, ne može preko noći promijeniti socijalnu situaciju na bolje. Ono što je u takvim situacijama bitno, jeste to da je vlast spremna da se bori sa zloupotrebom vlasti i raščišćavanjem najkrupnijih afera i razotkrivanjem njihovih aktera. To ne bi riješilo socijalne probleme, ali bi stvorilo dobru volju, dobru atmosferu da se nešto mijenja.

RSE: Hoće li nas preteći ulica ili će nas preteći neki vanredni izbori? Koliko je stvarna opasnost po vlast ukoliko dođe do formiranja Saveza za demokratizaciju, koji bi činile parlamentarne i van-parlamentarne opozicione partije, predstavnici nevladinog sektora, sindikata i medija? Uveliko se govori i o proljećnom formiranju novih partija koje bi animirale apstinente i razočarane, prije svega iz nekadašnjeg suverenističkog bloka?

Jovićević: To što se zbiva među opozicionim snagama zaista objektivno izaziva nepovjerenje običnog građanina. U takvim okolnostima se javlja potreba da se oforme druge organizacione forme, ali i druge političke partije. Svi osjećamo potrebu za zdravom, pravom građanskom političkom partijom, koja će u prvi plan staviti kvalitet života, koja će otkloniti sve stravične deformacije u ovom društvu. Osjećamo potrebu za jednom građanskom partijom u koju bi, kao i u njene lidere, svi imali povjerenja. Veliki broj ljudi, kada sa njima razgovarate, kažu da ne znaju za koga će sutra glasati. Postoji takva potreba.

Druga je stvar da li će se to i stvarno desiti, da li će se imati dovoljno snage. Van svake sumnje je da će vlast, ako tu osjeti bilo kakvu realnu opasnost, učiniti sve, kao što je učinila i sa studentskim pokretom, da to razvodnji, da to razbije iznutra. Činjenica je da je toliko opterećenje u ovom društvu, da ovo teško može da se izdržava. Ova vlast ima pred sobom danas da rešava te probleme. Ona nema vremena da čeka. Ne mogu da predvidim na koji će način eskalirati ta situacija, ali da je ona došla do blizu tačke ključanja i do blizu jedne nekontrolisane situacije, to je van svake sumnje.