Prevod: Biljana Jovićević
Jedan novi regulator mogao bi obnoviti vjeru bez ugrožavnja istraživačkog novinarstva - piše Jack Straw za Times povodom afere sa prisluškivanjem.
U preispitivanju etičkog posrtanja britanske štampe, argument za reformu je uokviren kao četiri dobre noge, dvije noge - loš izbor između poboljšanja samoregulacije - što je dobro - i statutarne regulacije - što je loše, zlokobno i podložno potkopavanju važne uloge medija u otkrivanju zloupotreba moći.
To je u potpunosti netačno. Ni u jednom slobodnom, demokratskom društvu mediji se ne mogu u potpunosti regulisati zakonom, niti u cijelosti dobrovoljnim djelovanjem. Izbor je zapravo više suptilan, utvrditi najbolju ravnotežu između regulacije izvana nametnute zakonom, i one koju nameće sama industrija.
Samoregulacija koju predstavlja Savjet za štampu i, u novije vrijeme, Žalbena komisija štampe, samo je osnovana kao odbrambena reakcija na zgražavanje nad još jedanim nečuvenim kršenjem standarda, i kao jasna prijetnja da će, ako sami mediji ne preduzmu korake, Parlament to učiniti.
Najočitija tačka u kojoj zakon reguliše medije odnosi se na klevetu. Sve je izglednije da će u naredne dvije godine ti zakoni biti reformisani.
Oni moraju pružiti običnim građanima pravičnu nadokanadau za klevetničke izjave, izvinjenje i ispravku, što će sprovoditi odgovarajući regulator.
No, rješavati problem neistinitih priča je jednostavno u poređenju sa pitanjem u srcu press regulacije - privatnosti.
Ovdje se ne radi o lažima, već istini i koliko daleko zakonom bi trebalo ograničiti objavljivanje činjenica o tuđim privatnim životima.
Koncept privatnosti u uobičejenoj zakonskoj nadležnosti vjeruje se da potiče iz onoga što američki sudija Thomas M. Cooley opisao kao "pravo da se ostavi na miru".
Tu su formulaciju usvojili Samuel D. Warren i Louis D. Brandeis u njihovom seminarskom tekstu iz 1890. "Pravo na privatnost".
Pravo na zaštitu privatnosti
Njihovi argumenti su izuzetno suvremeni: "Ako štampa prekorači u svakom smjeru očigledne granice pristojnost i uljudnosti...kako bi se zadovoljili pohotni ukusi i pojedinosti seksualnih odnosa...objavljivanjem toga u stupcima dnevnih novina. Intenzitet i složenost života...učinile su potrebnim da se omoguće neka povlačenja od svijeta ... "
Komisija za press žalbe (PCC) je naša zamjena za zakon o privatnosti. Njihov neuspjeh je bijedan.
Ali smo takođe vidjeli uvođenje elemenata zakona o privatnosti kroz tumačenje Zakona o ljudskim pravima. Neki urednici i političari se žale da su ga sudije koristili za proširenje zakona na mala vrata - ali oni su bili potpuno svjesni te implikacije od samog početka.
Kako nas aktuelni skandal sa prisluškivanjem telefona sve podsjeća, incijativu da se zakonom zaštiti privatnost pruzeli su političari, u eri samouvjerene moći press magnata, i to u područje s oznakom "ovdje su zmajevi".
U suštini propisujemo opšti okvir prava, a on zatim prelazi na parcelisanje po sudovima. Sudska istraga sada se uspostavlja.
Treba pomoći Vladi i Paralemetu da počnu graditi novi model regulacije štampe. Ovdje je moj prvi nacrt.
Prvo, postoji jak razlog za novu građansku grešku povrede privatnosti. Ako postoji široki javni konsenzus za "pravo da se bude ostavljen na miru", zašto ljudi ne bi imali istu eksplicitnu zaštitu kao u slučaju klevete ili kršenja autorskih prava?
Izrada takvog zakona je daleko od nemogućeg. A može se uzeti u obzir javni interes, uz balansiranje iskustava koje sudovi redovno koriste.
Ovo nije osmišljeno kako bi se sputala štampa ili kako bi se spriječile istrage zloupotrebe moći. Za javne osobe, bili to političari, poslovni ljudi, slavne osobe, vlasnici medija ili urednici, javni interes u aspektima njihovog privatnog života je veći nego u odnosu na one koji nemaju takav položaj.
Gdje je tačno ta linija podvučena mora zavisiti o okolnostima, ali sve javne osobe imaju privatne živote koje imaju pravo zaštititi.
Zakon i sloboda štampe
Drugo je pitanje "prioritetne vijesti". Ja nijesam siguran u nužnost apsolutnog zahtjeva da kažete ljudima ono što namjeravate objaviti.
Moglo bi biti bolje da postoji pretpostavka u korist "prioritetne vijesti" , pa da oni na koje se odnosi moraju dokazati zašto je u javnom interesu da to ne bude objavljeno.
Treće kritično pitanje je, koje mehanizme mimo sudova treba koristiti da bi se unaprijedili standardi. Komisija za žalbe (PCC) ne može biti efikasna sve dok je u potpunosti volontaristička.
Samoregulacija onda služi samoj sebi. Mnogi ozbiljni glasovi u medijima sada pozivaju na mnogo oštriju regulaciju njihovih aktivnosti: radiklanu reformu postojećeg okvira, redukciju moći urednika da stanu u zaštitu i prosuđuju sopstveni rad, davanje istraživačkih ovlašćenja novom tijelu i obezbjeđivanje sankcija uključujući značajne novčane kazne i rekcije na lažne tvrdnje.
Ura - ali će funkcionisati samo ako je obavezno za sve da učestvuju.
I biće jedino sprovedeno kroz zakon. Vrijeme je da mediji dođu do uslova za to sa ciljem da taj statutari okvir može obnoviti slobodu štampe ali i pomoći obnavljanju povjerenja u novinarstvo. Ja predlažem sljedeće:
• Novo tijelo - trebalo bi se jednostavno zvati Komisija za press.
• Njegova obaveza bi uključivala zaštitu slobode štampe u slobodnom društvu i zaštitu pojedinca od klevete i nedozvoljenih upada, u okviru novog koda.
• Njegovi članovi trebaju biti predstavnici urednika i aktivnih novinara, ali većina bi morali biti nezavisni članovi.
• To tijelo bi moralo imati efektivnu moć da djeluje u slučajevima narušavanja privatnosti i klevete. Novi kod bi u potpunosti trebao biti saglasan sa sadašnjim zakonom o privatnosti i novim kaznenim djelom povrede privatnosti.
• Ključne sankcije bi morale biti usmjerene na izdavača, ne na novinare pojedinačno.
• Apsolutno nema mjesta u demokratskom društvu za licenciranje novinara u smislu "klasične profesije". Ali, komisija nakon fer prosuđivanja, može imati moć da utvrdi individualnu krivicu u slučajevima ogromnih zloupotreba. Ali, će ipak biti individualna odluka izdavača, da odluči hoće li nastaviti da upošljava takvu osobu.
Jack Straw je bio ministar pravde Velikie Britanije od 2007 . do 2010.
Jedan novi regulator mogao bi obnoviti vjeru bez ugrožavnja istraživačkog novinarstva - piše Jack Straw za Times povodom afere sa prisluškivanjem.
U preispitivanju etičkog posrtanja britanske štampe, argument za reformu je uokviren kao četiri dobre noge, dvije noge - loš izbor između poboljšanja samoregulacije - što je dobro - i statutarne regulacije - što je loše, zlokobno i podložno potkopavanju važne uloge medija u otkrivanju zloupotreba moći.
To je u potpunosti netačno. Ni u jednom slobodnom, demokratskom društvu mediji se ne mogu u potpunosti regulisati zakonom, niti u cijelosti dobrovoljnim djelovanjem. Izbor je zapravo više suptilan, utvrditi najbolju ravnotežu između regulacije izvana nametnute zakonom, i one koju nameće sama industrija.
Samoregulacija koju predstavlja Savjet za štampu i, u novije vrijeme, Žalbena komisija štampe, samo je osnovana kao odbrambena reakcija na zgražavanje nad još jedanim nečuvenim kršenjem standarda, i kao jasna prijetnja da će, ako sami mediji ne preduzmu korake, Parlament to učiniti.
Najočitija tačka u kojoj zakon reguliše medije odnosi se na klevetu. Sve je izglednije da će u naredne dvije godine ti zakoni biti reformisani.
Oni moraju pružiti običnim građanima pravičnu nadokanadau za klevetničke izjave, izvinjenje i ispravku, što će sprovoditi odgovarajući regulator.
No, rješavati problem neistinitih priča je jednostavno u poređenju sa pitanjem u srcu press regulacije - privatnosti.
Ovdje se ne radi o lažima, već istini i koliko daleko zakonom bi trebalo ograničiti objavljivanje činjenica o tuđim privatnim životima.
Koncept privatnosti u uobičejenoj zakonskoj nadležnosti vjeruje se da potiče iz onoga što američki sudija Thomas M. Cooley opisao kao "pravo da se ostavi na miru".
Tu su formulaciju usvojili Samuel D. Warren i Louis D. Brandeis u njihovom seminarskom tekstu iz 1890. "Pravo na privatnost".
Pravo na zaštitu privatnosti
Njihovi argumenti su izuzetno suvremeni: "Ako štampa prekorači u svakom smjeru očigledne granice pristojnost i uljudnosti...kako bi se zadovoljili pohotni ukusi i pojedinosti seksualnih odnosa...objavljivanjem toga u stupcima dnevnih novina. Intenzitet i složenost života...učinile su potrebnim da se omoguće neka povlačenja od svijeta ... "
Komisija za press žalbe (PCC) je naša zamjena za zakon o privatnosti. Njihov neuspjeh je bijedan.
Ali smo takođe vidjeli uvođenje elemenata zakona o privatnosti kroz tumačenje Zakona o ljudskim pravima. Neki urednici i političari se žale da su ga sudije koristili za proširenje zakona na mala vrata - ali oni su bili potpuno svjesni te implikacije od samog početka.
Kako nas aktuelni skandal sa prisluškivanjem telefona sve podsjeća, incijativu da se zakonom zaštiti privatnost pruzeli su političari, u eri samouvjerene moći press magnata, i to u područje s oznakom "ovdje su zmajevi".
Fotografije police na kojoj se nalaze tabloidi i poslednji broj News of the World, London, 18. jul 2011.
To odgovara Parlamentu da ne koriste ulazna vrata za zakone, već da prođe sa strane, preko HRA (Zakona o ljudskim pravima ).
U suštini propisujemo opšti okvir prava, a on zatim prelazi na parcelisanje po sudovima. Sudska istraga sada se uspostavlja.
Treba pomoći Vladi i Paralemetu da počnu graditi novi model regulacije štampe. Ovdje je moj prvi nacrt.
Prvo, postoji jak razlog za novu građansku grešku povrede privatnosti. Ako postoji široki javni konsenzus za "pravo da se bude ostavljen na miru", zašto ljudi ne bi imali istu eksplicitnu zaštitu kao u slučaju klevete ili kršenja autorskih prava?
Izrada takvog zakona je daleko od nemogućeg. A može se uzeti u obzir javni interes, uz balansiranje iskustava koje sudovi redovno koriste.
Ovo nije osmišljeno kako bi se sputala štampa ili kako bi se spriječile istrage zloupotrebe moći. Za javne osobe, bili to političari, poslovni ljudi, slavne osobe, vlasnici medija ili urednici, javni interes u aspektima njihovog privatnog života je veći nego u odnosu na one koji nemaju takav položaj.
Gdje je tačno ta linija podvučena mora zavisiti o okolnostima, ali sve javne osobe imaju privatne živote koje imaju pravo zaštititi.
Zakon i sloboda štampe
Drugo je pitanje "prioritetne vijesti". Ja nijesam siguran u nužnost apsolutnog zahtjeva da kažete ljudima ono što namjeravate objaviti.
Moglo bi biti bolje da postoji pretpostavka u korist "prioritetne vijesti" , pa da oni na koje se odnosi moraju dokazati zašto je u javnom interesu da to ne bude objavljeno.
Treće kritično pitanje je, koje mehanizme mimo sudova treba koristiti da bi se unaprijedili standardi. Komisija za žalbe (PCC) ne može biti efikasna sve dok je u potpunosti volontaristička.
Samoregulacija onda služi samoj sebi. Mnogi ozbiljni glasovi u medijima sada pozivaju na mnogo oštriju regulaciju njihovih aktivnosti: radiklanu reformu postojećeg okvira, redukciju moći urednika da stanu u zaštitu i prosuđuju sopstveni rad, davanje istraživačkih ovlašćenja novom tijelu i obezbjeđivanje sankcija uključujući značajne novčane kazne i rekcije na lažne tvrdnje.
Ura - ali će funkcionisati samo ako je obavezno za sve da učestvuju.
I biće jedino sprovedeno kroz zakon. Vrijeme je da mediji dođu do uslova za to sa ciljem da taj statutari okvir može obnoviti slobodu štampe ali i pomoći obnavljanju povjerenja u novinarstvo. Ja predlažem sljedeće:
• Novo tijelo - trebalo bi se jednostavno zvati Komisija za press.
• Njegova obaveza bi uključivala zaštitu slobode štampe u slobodnom društvu i zaštitu pojedinca od klevete i nedozvoljenih upada, u okviru novog koda.
• Njegovi članovi trebaju biti predstavnici urednika i aktivnih novinara, ali većina bi morali biti nezavisni članovi.
• To tijelo bi moralo imati efektivnu moć da djeluje u slučajevima narušavanja privatnosti i klevete. Novi kod bi u potpunosti trebao biti saglasan sa sadašnjim zakonom o privatnosti i novim kaznenim djelom povrede privatnosti.
• Ključne sankcije bi morale biti usmjerene na izdavača, ne na novinare pojedinačno.
• Apsolutno nema mjesta u demokratskom društvu za licenciranje novinara u smislu "klasične profesije". Ali, komisija nakon fer prosuđivanja, može imati moć da utvrdi individualnu krivicu u slučajevima ogromnih zloupotreba. Ali, će ipak biti individualna odluka izdavača, da odluči hoće li nastaviti da upošljava takvu osobu.
Jack Straw je bio ministar pravde Velikie Britanije od 2007 . do 2010.