Sjedinjene Američke Države i Iran dogovorili su se o obustavi neprijateljstava i ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza, dok nekoliko ključnih pitanja, uključujući nuklearni program Teherana, ostaje predmet rasprave.
Zvaničnici navode da su dvije strane već digitalno potpisale okvirni sporazum, dok se formalna ceremonija potpisivanja očekuje 19. juna.
Radio Slobodna Evropa je razgovarao s Ginom Abercrombie-Winstanley, bivšom američkom diplomatkinjom i sadašnjom istaknutom članicom Atlantskog vijeća, fokusiranom na sigurnost i strategiju Bliskog istoka, kako bi analizirali šta je postignuto, šta je ostalo neriješeno i na šta bi svijet trebao obratiti pažnju u narednom periodu.
Kao bivša ambasadorica i visoka zvaničnica u State Departmentu, Ministarstvu odbrane i Vijeću za nacionalnu sigurnost, Abercrombie-Winstanley služila je u Bagdadu, Džakarti i Kairu, te je bila prva žena koja je predvodila američku diplomatsku misiju u Saudijskoj Arabiji.
RSE: Neki zvaničnici ono što je dogovoreno između SAD-a i Irana nazivaju memorandumom o razumijevanju, dok ga drugi već oslovljavaju kao mirovni dogovor. S diplomatskog stajališta, kako bismo to trebali zvati? I šta je, zapravo, postignuto?
Abercrombie-Winstanley: Rekla bih da je, iz diplomatske perspektive, riječ "dogovor" zapravo pogrešan izraz. U diplomatiji ne pravimo "dogovore", već sporazume i razumijevanja. Zato smatram da je izraz "razumijevanje" najprikladniji.
Čitajte:
SAD i Iran elektronski potpisali okvirni sporazum uoči zvanične ceremonijeMemorandum o razumijevanju je prikladan jer još nije sve dogovoreno. Kada imate neriješena pitanja koja zahtijevaju dalju analizu i pregovore, ali imate opšte razumijevanje o tome kuda želite ići i šta želite postići, onda imate razumijevanje. Zato vjerujem da je memorandum o razumijevanju ispravan termin. Ovo su, zaista, prvi koraci, nadajmo se prema mirovnom sporazumu, ali ipak samo prvi koraci.
RSE: Nameće se očito pitanje: koliko je ovo razumijevanje održivo? Koji su minimalni uslovi koje Washington i Teheran moraju ispuniti da se ono ne bi urušilo prije nego što se postigne konačni sporazum?
Abercrombie-Winstanley: Postavili ste najvažnije pitanje, jer mnogo toga radi protiv održivosti ovog razumijevanja. Prije svega, riječi su važne. Čuli smo Irance kako govore da će moreuz ostati pod njihovom kontrolom i da bi mogli naplaćivati naknade. Čuli smo predsjednika i potpredsjednika Sjedinjenih Država da prolaz neće biti podložan naplati.
Gina Abercrombie-Winstanley
Ali "naknada/tranzitna taksa" je vrlo specifična riječ. Obje tvrdnje bi mogle biti tačne, zavisno od interpretacije. Vrlo je moguće da postoje različita tumačenja, a nećemo znati dok ne vidimo tačan pisani tekst da li postoji bilo kakav formulisan tekst u zagradama, šta znači da je ostalo neriješeno više od jednog tumačenja. U sporazumima, a svakako i u razumijevanjima, ponekad se pojavljuju takve formulacije u zagradama.
Nuklearno pitanje odloženo
RSE: Visoki američki zvaničnici kažu da dokument namjerno odlaže najteža pitanja, posebno nuklearni program Irana. Kako bi se ovaj pristup trebao shvatiti u diplomatskom smislu i kakve bi implikacije mogao imati na sljedeću fazu pregovora?
Abercrombie-Winstanley: Iz perspektive Irana, sigurna sam da je to odlična stvar. Iz perspektive SAD-a, to je vjerovatno bilo neophodno.
Iz različitih curenja informacija bilo je jasno da ne postoji preklapanje u stavovima o tome kako je najbolje krenuti naprijed kada je riječ o nuklearnom dosijeu. Davanje više vremena je ono što nazivamo mjerom izgradnje povjerenja: riješite stvari oko kojih se možete složiti, provedite ih i vidite može li se izgraditi povjerenje kako biste se kasnije pozabavili težim pitanjima.
Dakle, odgađanje tog pitanja je vjerovatno bilo nužno s američke strane, a vrlo poželjno za Irance, jer oni u ovoj fazi nisu odustajali od onoga što su Amerikanci željeli.
Sada, kako novac bude priticao Irancima, bilo kroz odmrzavanje sredstava ili ublažavanje sankcija, oni mogu obnoviti svoju ekonomiju i sanirati štete. Ako se uspostave komercijalni sporazumi, to bi moglo omogućiti veće razumijevanje i povjerenje, tako da se teža pitanja mogu rješavati kasnije.
RSE: Jedna od glavnih odredbi je ponovno otvaranje Hormuškog moreuza. Pored očiglednih ekonomskih implikacija, kakav diplomatski signal to šalje?
Abercrombie-Winstanley: Ekonomske implikacije su najvažnije. One su kritične ne samo za Iran, koji mora prodavati naftu, već i za globalnu ekonomiju. To je bila glavna razlika između Sjedinjenih Država i Izraela.
Sjedinjene Države su osjetile težinu globalnih ekonomskih posljedica daleko više nego Izrael. To razilaženje u prioritetima navelo je Washington da teži ovom razumijevanju. Bilo je imperativ otvoriti tjesnac.
Iz perspektive SAD-a, sloboda navigacije je jedan od naših temeljnih principa. Šaljemo brodove širom svijeta kako bismo pomogli da se ona garantuje. Ipak, našli smo se u situaciji u kojoj su i Iranci, kroz zatvaranje, i Sjedinjene Države, kroz blokadu, doprinosili ograničavanju plovidbe.
Šta slijedi?
RSE: Često ste tvrdili da održiva sigurnost zahtijeva više od vojnog odvraćanja. Vidite li u ovom okviru temelje za stvarni diplomatski iskorak?
Abercrombie-Winstanley: Da. Uvijek postoji mogućnost diplomatskog otvaranja sve dok je diplomatija na snazi. Diplomatija nije nešto što je ova administracija radila veoma dobro s Iranom. U suprotnom, ne bismo imali dva rata u kojima je Iran bio uključen u proteklih godinu dana.
Davanje šanse diplomatiji, uz veoma nametljive inspekcije, važno je, jer je ovo sporazum koji zahtijeva verifikaciju s obje strane. Ponavljam: provjeravati, provjeravati, provjeravati. Ne samo da bi se osiguralo da se Iran toga pridržava, već i da se osigura da to čine Sjedinjene Države.
Iranci se s bolom sjećaju sporazuma o razmjeni talaca u kojem su Sjedinjene Države trebale osloboditi šest milijardi dolara, pa su odustale. Prijatelji i saveznici s obje strane morat će pomoći u provjeri, garantovanju i vođenju ovog procesa naprijed.
RSE: Koje konkretne pokazatelje ćete pratiti između sada i 19. juna, ali i nakon toga, kako biste procijenili vodi li ovo ka miru ili samo upravlja narednom fazom sukoba?
Abercrombie-Winstanley: Prije svega, pratit ću Hezbollah i Izrael kako bih vidjela hoće li odustati od međusobnih napada.
Kao drugo, da li će ovo zaista biti potpisano [19. juna]. To može uveliko da zavisi od poteza Izraela i Hezbollaha. Ako Iranci jasno stave do znanja Hezbollahu da ne bi trebalo biti novih napada na Izrael, vjerujem da ih neće ni biti. Manje sam sigurna kada je u pitanju izraelska strana.
Zatim je tu sama ceremonija potpisivanja, kako će se ona odvijati. Postoji li lična interakcija između Iranaca i Amerikanaca? Hoće li bilo koja strana napraviti gest kako bi se okrenuo novi list?
Gledali smo mučne pregovore, s posrednicima koji su prenosili poruke zbog ubistava visokih zvaničnika. Nije bilo direktne interakcije. To će biti važno.
Nakon 19. juna, svijet će pratiti redoslijed poteza: Povlače li se brodovi s dogovorenih pozicija? Koliko brzo počinju operacije čišćenja mina? Prate li obje strane zacrtanu mapu puta?
I izvan toga: Funkcionišu li pregovori? Sastaju li se redovno? Spušta li se tenzija? Prestaju li hiperbolične izjave poput "zbrisat ćemo cijelu civilizaciju" ili "poslat ćemo ih u smrt"? Takve izjave s obje strane zatrovale su diplomatiju. Hoće li one prestati, bit će od ključnog značaja.
RSE: A ako ovaj okvir na kraju postane trajni sporazum, da li on iz temelja mijenja sigurnosnu arhitekturu Bliskog istoka ili jednostavno vraća nestabilni predratni status quo?
Abercrombie-Winstanley: Ako iz ovoga dobijemo mirovni sporazum, to bi bio ogroman korak u promjeni prirode odnosa SAD-a prema Bliskom istoku. To se ne smije potcijeniti.
Jer jedna stvar koju bi to zahtijevalo jeste da Sjedinjene Države promijene prirodu svog odnosa s Izraelom, postavljajući ga na uravnoteženije osnove. Taj odnos je vremenom narušen.
I ako se ovo potpiše uprkos protivljenju vlade Izraela, moglo bi itekako biti nade za poboljšan i promijenjen odnos, kako među samim bliskoistočnim zemljama, tako i između Sjedinjenih Država i tog regiona.