Roger C. Altman (Washington Post), priredila Sabina Čabaravdić
Evropa je na rubu financijskog haosa. Tržište kapitala, trenutno najmoćnija sila na svijetu, ubrzano gubi povjerenje u finansijsku koherentnost sedamnaestočlane eurozone. Unutarnje urušavanje kakvo je 2008. godine izazvao kolaps Lehman Brothers, nije daleko. Ako se desi, neće samo demontirati eurozonu, nego nas sve može uvesti u globalnu ekonomsku krizu, sličnu Velikoj recesiji iz 1937. godine.
Taj se rizik može prepoznati u opštoj strukturi kamatnih stopa. Na jednoj strani, američke obveznice sada imaju najnižu vrijednost u istoriji, a na drugoj, slabe države eurozone, poput Španije i Italije, imaju užasno visoke stope jer ulagači sve više dovode u pitanje njihovu likvidnost. Da ne pominjem one u Grčkoj koje jasno odslikavaju propast države. Uz to sve veće firme i bogati pojedinci povlače gotovinu i vrijednosne papire iz banaka u tim slabim zemljama, što dodatno potkopava njihove finansijske sisteme.
Razlog što je tržište eurozone pod udarom treba tražiti u oklijevanju njenih čelnika da razviju alatke u borbi s ovakvim pritiscima. Poučan je američki odgovor na kolaps kreditnog sistema iz 2008. godine. Federalne rezerve su nizom velikih koraka spriječile totalni kolaps: ubacili su nevjerovatnih 13 triliona dolara pomoći uključujući posebne objekte za investicijske fondove, finansiranje potrošača, tržište papirima i ostale sektore.
Lideri eurozone razmatrali su slične mogućnosti spasavanja, ali ih još uvijek nisu usaglasili niti pretvorili u projekte. Zašto to nisu uradili velika je misterija, ali bolje bi bilo s tim krenuti odmah.
Evropa je ušla u ovu opasnu situaciju, jer monetarna unija funkcionira samo ako su jedinstvene i fiskalna, bankarska i ekonomska politika. U suprotnom, razlike među članicama u njihovoj konkurentnosti, budžetskim deficitima, nacionalnim dugovima i bankarskom stanju mogu prouzrokovati ozbiljnu finansijsku neravnotežu. O svemu je tome raspravljano 1992. godine kada je sačinjen dogovor o monetarnoj uniji, ali daljna integracija nije ostvarena.
Kupovina vremena za reforme
Kako se Evropa može povući s ivice ponora? Trebalo bi odmah krenuti s mjerama koje će spriječiti unutrašnje urušavanje. A za to je potreban javni plan kako bi se postigla integracija u roku od čest mjeseci do godinu dana.
Tri bi stvari trebalo napraviti odmah:
● Prvo: mnogo veći i odmah raspoloživi poseban fond za spasavanje iz kojeg bi se privremeno finansirale Španija, Italija i druge zemlje koje su izgubile pristup tržištu. Ono što EU sada predlaže kao mehanizam stabilnosti premalo je i nefleksibilno.
● Drugo: uspostaviti centralni mehanizam za osiguravanje svih depozita u bankama eurozone. Nacionalne banke to moraju uraditi prema svojim štedišama. Uz to treba ustanoviti i preventivno osiguranje kako bi se spriječio sunovrat banaka, što je ozbiljna opasnost danas.
● Treće: treba osnovati jedinicu sličnu TARP-u (SAD su 2008. godine osnovale Troubled Asset Relief Program kojim su otkupljivale uloge finansijskih instituta da bi spriječile potpuni propast tržišta), koja će biti sposobna ubrizgati kapital slabim bankama prisiljavajući ih da se dokapitaliziraju.
Ovo su mjere samo finansijski most kojim bi se kupilo vrijeme za reforme. Trajna stabilnost doći će isključivo uz puno jedinstvo u zoni. A tržište će podržati jednostavnu valutnu strukturu samo ako vidi plan kojim se to može brzo postići. Svih sedamnaest članica zone moraju zajednički iznijeti “priču”.
Samo paralelno djelovanje: mjere spasa i potpuna integracija mogu omogućiti Njemačkoj, najjačoj članici Unije, da svoje resurse potpuno stavi iza eurozone. Ova ideja je danas nepopularna u Njemačkoj zbog čega su i kancelarki Merkel “spletene” noge. Ali, ako propadne ideja zajedničke valute, Njemačka će pretrpjeti ozbiljan ekonomski udarac. Povratak marke “torpedirao” bi vrijednost te valute “nebu, pod oblake”, poput švicarskog franka. A to bi nanijelo štetu i njemačkom izvozu i zaposlenosti.
Krajnje je vrijeme i za Njemačku i za ostale članice eurozone da usvoje mjere spasa i obavežu se na hitnu integraciju. Globalno svjetsko tržište ne može im dati još mjesec dana. Svijet od evropskih lidera traži da ubrzaju svoje aktivnosti.
Evropa je na rubu financijskog haosa. Tržište kapitala, trenutno najmoćnija sila na svijetu, ubrzano gubi povjerenje u finansijsku koherentnost sedamnaestočlane eurozone. Unutarnje urušavanje kakvo je 2008. godine izazvao kolaps Lehman Brothers, nije daleko. Ako se desi, neće samo demontirati eurozonu, nego nas sve može uvesti u globalnu ekonomsku krizu, sličnu Velikoj recesiji iz 1937. godine.
Taj se rizik može prepoznati u opštoj strukturi kamatnih stopa. Na jednoj strani, američke obveznice sada imaju najnižu vrijednost u istoriji, a na drugoj, slabe države eurozone, poput Španije i Italije, imaju užasno visoke stope jer ulagači sve više dovode u pitanje njihovu likvidnost. Da ne pominjem one u Grčkoj koje jasno odslikavaju propast države. Uz to sve veće firme i bogati pojedinci povlače gotovinu i vrijednosne papire iz banaka u tim slabim zemljama, što dodatno potkopava njihove finansijske sisteme.
Razlog što je tržište eurozone pod udarom treba tražiti u oklijevanju njenih čelnika da razviju alatke u borbi s ovakvim pritiscima. Poučan je američki odgovor na kolaps kreditnog sistema iz 2008. godine. Federalne rezerve su nizom velikih koraka spriječile totalni kolaps: ubacili su nevjerovatnih 13 triliona dolara pomoći uključujući posebne objekte za investicijske fondove, finansiranje potrošača, tržište papirima i ostale sektore.
Lideri eurozone razmatrali su slične mogućnosti spasavanja, ali ih još uvijek nisu usaglasili niti pretvorili u projekte. Zašto to nisu uradili velika je misterija, ali bolje bi bilo s tim krenuti odmah.
Evropa je ušla u ovu opasnu situaciju, jer monetarna unija funkcionira samo ako su jedinstvene i fiskalna, bankarska i ekonomska politika. U suprotnom, razlike među članicama u njihovoj konkurentnosti, budžetskim deficitima, nacionalnim dugovima i bankarskom stanju mogu prouzrokovati ozbiljnu finansijsku neravnotežu. O svemu je tome raspravljano 1992. godine kada je sačinjen dogovor o monetarnoj uniji, ali daljna integracija nije ostvarena.
Kupovina vremena za reforme
Kako se Evropa može povući s ivice ponora? Trebalo bi odmah krenuti s mjerama koje će spriječiti unutrašnje urušavanje. A za to je potreban javni plan kako bi se postigla integracija u roku od čest mjeseci do godinu dana.
Tri bi stvari trebalo napraviti odmah:
● Prvo: mnogo veći i odmah raspoloživi poseban fond za spasavanje iz kojeg bi se privremeno finansirale Španija, Italija i druge zemlje koje su izgubile pristup tržištu. Ono što EU sada predlaže kao mehanizam stabilnosti premalo je i nefleksibilno.
● Drugo: uspostaviti centralni mehanizam za osiguravanje svih depozita u bankama eurozone. Nacionalne banke to moraju uraditi prema svojim štedišama. Uz to treba ustanoviti i preventivno osiguranje kako bi se spriječio sunovrat banaka, što je ozbiljna opasnost danas.
● Treće: treba osnovati jedinicu sličnu TARP-u (SAD su 2008. godine osnovale Troubled Asset Relief Program kojim su otkupljivale uloge finansijskih instituta da bi spriječile potpuni propast tržišta), koja će biti sposobna ubrizgati kapital slabim bankama prisiljavajući ih da se dokapitaliziraju.
Ovo su mjere samo finansijski most kojim bi se kupilo vrijeme za reforme. Trajna stabilnost doći će isključivo uz puno jedinstvo u zoni. A tržište će podržati jednostavnu valutnu strukturu samo ako vidi plan kojim se to može brzo postići. Svih sedamnaest članica zone moraju zajednički iznijeti “priču”.
Samo paralelno djelovanje: mjere spasa i potpuna integracija mogu omogućiti Njemačkoj, najjačoj članici Unije, da svoje resurse potpuno stavi iza eurozone. Ova ideja je danas nepopularna u Njemačkoj zbog čega su i kancelarki Merkel “spletene” noge. Ali, ako propadne ideja zajedničke valute, Njemačka će pretrpjeti ozbiljan ekonomski udarac. Povratak marke “torpedirao” bi vrijednost te valute “nebu, pod oblake”, poput švicarskog franka. A to bi nanijelo štetu i njemačkom izvozu i zaposlenosti.
Krajnje je vrijeme i za Njemačku i za ostale članice eurozone da usvoje mjere spasa i obavežu se na hitnu integraciju. Globalno svjetsko tržište ne može im dati još mjesec dana. Svijet od evropskih lidera traži da ubrzaju svoje aktivnosti.