Žrtva ratnog silovanja u Vukovaru 'vjerodostojnija' jer nije tražila odštetu u Srbiji

Kada je sredinom juna Jovan Radan osuđen na sedam godina za silovanje žene u Vukovaru, kazna malo veća od minimalne nije bila jedina stvar koja izazvala komentare.

Radan, bivši pripadnik srpske Teritorijalne odbrane, tri puta je silovao ženu u kući u kojoj je bila privremeno smještena u Vukovaru.

No, u obrazloženju presude Višeg suda u Beogradu navedeno je da je jedna od okolnosti koja potvrđuje da se zločin desio te 1991. godine jeste to što žrtva nije tražila odštetu od počinioca.

"Njeno svedočenje nije pristrasno i motivisano željom za osvetom bez obzira prema kome ili nekakvom nematerijalnom, ili druge vrste, koristi, obzirom da je oštećena navela da što se tiče imovinskopravnog zahteva ne traži ništa," navedeno je u prvostepenoj presudi Odjeljenja za ratne zločine.

U procesu pokrenutom trideset i četiri godine nakon počinjenog zločina svjedočenje žrtve okarakterisano je kao iskreno, uvjerljivo i potvrđeno dokazima, kao i svjedočenjima nekoliko drugih žena. Jedna od njih je i S.M.*, koja kaže da se dobro sjeća 1991. godine.

"To je premalo za ono što je učinjeno gospođi," kaže M., komentarišući dužinu kazne. Ona je također te 1991. godine preživjela silovanje u Vukovaru. Imala je 22 godine.

"Sjećam se da su njih trojica došli i da sam ja morala birati koji će mene silovati," prisjeća se silovana žena iz Vukovara. Među trojicom muškaraca bio je i Jovan Radan. Osoba koja je nju silovala rekla joj je da Radan to radi sa drugom ženom* i da "nije jedina kojoj se to događa."

S.M. u Vukovaru. Ona je jedna od žena koja je silovana u ovom gradu 1991. godine i koja je odlučila javno o tome progovoriti.

Opsada Vukovara trajala je tri mjeseca uz neprekidne napade avijacije, tenkova i pješadije Jugoslovenske narodne armije (JNA) i dobrovoljačkih paravojnih jedinica iz Srbije i hrvatskih Srba. Grad je razoren, a prema hrvatskim podacima tokom opsade JNA u Vukovaru je stradalo 2.700 branitelja i civila. Vukovar još uvek traži oko 300 nestalih.

Godinama kasnije, M. je svjedočila u korist žene koju je silovao Radan. I danas se sreću u Vukovaru, a prije par dana žena joj je rekla da da je dobila poziv da može da ponese zahtjev (imovinskopravni).

"Ona ne želi ići u Srbiju, a morala bi tamo ići da bi to zatražila," prenosi M.

Gdje se upućuju žrtve?

Praksa sudova je da kada završi krivični postupak, žrtve upute na parnični kako bi nadoknadila štetu. To je problematično iz više razloga smatra Jovana Kolarić, istraživačica Fonda za humanitarno pravo. Najprije se radi o još jednom sudskom procesu, a potom se ukida status zaštićenog svjedoka ulaskom u parnični proces.

"To je jedan od razloga zašto je posebno u slučaju seksualnog nasilja gde žrtve veoma često svedoče pod merama zaštite jer to je zločin zaista koji nosi strahovitu stigmu da vi odbijate da se upuštate u takvo nešto," kaže Kolarić.

U Srbiji je do sada procesuirano samo 13 predmeta koji su uključivali seksualno nasilje u ratu, a u samo pet slučajeva radilo se o isključivo seksualnom nasilju. I, kako naglašava Kolarić, do sada se nije desilo, niti u jednom postupku za ratne zločine da je dosuđen imovinskopravni zahtjev u krivičnom procesu.

Skladišta "Veleprometa" u Vukovaru u kojima je tadašnja Jugoslovenska narodna armija (JNA) oformila logor kroz koji je prošlo više od 10.000 osoba u periodu od septembra 1991. do aprila 1992. godine.

U slučaju Radana radi se prvi put da je napravljena eksplicitna veza između imovinskopravnog zahtjeva na koji žrtva ima pravo u krivičnom postupku i vjerodostojnosti njenog iskaza.

Iako je traženje naknade štete zakonsko pravo, kako pojašnjava Kolarić, sudovi su stajališta da to produžava postupak i da je nepotrebno odlaganje. Pojašnjava i da su imali slučajeve u kojima je tokom suđenja rečeno da sud "tradicionalno" ne dosuđuje imovinskopravni zahtjev.

"Sad ovdje imamo i neku vrstu odobravanja od strane suda za takvo odustajanje od sopstvenih prava i dovođenje u vezu verodostojnosti iskaza oštećenog sa time da li je da li je postavio imovinskopravni zahtjev ili ne."

Ovo je, navodi Kolarić posebno problematično u predmetima seksualnog nasilja gdje su žrtve već izložene i predrasudama i negativnoj percepciji njihovog kredibiliteta u javnosti i "zašto su ćutale do sada."

"Znamo sve one predrasude i negativne stereotipe o tim žrtvama i koje sada na neki način sud uvodi u sudsku praksu i kaže da vaš iskaz je verodostojen ukoliko vi ne tražite odštetu za ono što ste preživjeli."

Iz Višeg suda u Beogradu nisu odgovorili Radiju Slobodna Evropa na upit za obrazloženje argumenta o vjerodostojnosti iskaza.

Pravo na imovinskopravni zahtjev dio je domaćeg zakonodavstva i u Srbiji i drugih zemalja Zapadnog Balkana, i u skladu je sa standardima procesuiranja seksualnog nasilja u međunarodnoj sudskoj praksi.

Čitajte:

Silovane u ratu, zaboravljene u miru

U Bosni i Hercegovini je praksa dodjeljivanja imovinskopravnog zahtjeva prilično razvijena, pojašnjava Ajna Mahmić Ćatić, pravna koordinatorica Trial International BiH. Ostvarivanje ovog prava odvija se na entitetskim sudovima.

Nakon deset godina razvoja prakse pravilo je da se pravo na naknadu štete ostvari tokom krivičnog postupka.

"Da bi se oštećene stranke umanjile tereta i dodatne traumatizacije novim parničnim postupkom," pojašnajva Mahmić.

Šta je problematično u obrazloženju suda?

Za preživjele ratnog silovanja pravda često znači mnogo više od osuđujuće presude. To naglašava i Feride Rušiti (Rushiti), direktorica Kosovskog centra za rehabilitaciju preživjelih od torture (KRCT), organizacije koja pruža pravnu, ali i psihološku pomoć tokom suđenja.

"Također znači pristup reparacijama, pravičnoj odšteti, rehabilitaciji i priznavanju pretrpljene štete," navodi Rušiti.

Pomoć kao što su rehabilitacija, pravo na odštetu, garancija da se isto više neće ponoviti trebali bi biti u osnovi programa reparacija za preživjele seksualnog nasilja. No, preživjele najčešće provode godine na sudovima da bi dobile neki oblik pravde i pomoći.

Čitajte:

Žrtve ponižene, ratni zločinci u BiH otkupljuju kazne

Da je pogrešno u presudi povezivati vjerodostojnost žrtve sa tim da li je ili ne koristila svoja zakonom zajamčena prava, pogrešnim smatraju mnogi. "Ne šalje se dobra i ispravna poruka žrtvama," navode za RSE iz hrvatskog Centra za žene žrtve rata Rosa.

Verodostojnost iskaza žrtve ne može se dovoditi u vezu sa tim da li koristi zakonom garantovano pravo da zahtijeva naknadu štete ili odluči da to pravo ne koristi, navode iz Fonda za humanitarno pravo.

Iz Udruženja žena žrtva rata iz Sarajeva napominju da svaka sudska odluka i njeno obrazloženje šalju važnu poruku žrtvama. Napominju da je imovinskopravni zahtjev zakonsko pravo svake žrtve i da on ne bi smio biti kriterij za procjenu vjerodostojnosti.

"Takav pristup može stvoriti utisak da se od žrtava očekuje da se odreknu svojih prava kako bi im se više vjerovalo, što može dodatno obeshrabriti osobe koje razmišljaju o prijavljivanju zločina i traženju pravde."

Upravo ova organizacija već decenijama radi na prikupljanju iskaza žena silovanih u ratu u Bosni i Hercegovini. Prema procjenama međunarodnih organizacija tokom rata 1992-1995. silovano je između 20.000 i 50.000 žena u BiH. Među njima i članice ove organizacije.

Udruženje žena žrtva rata svakodnevno sarađuje sa pravosudnim institucijama u BiH, a u ranijem razgovoru za RSE predsjednica udruženja Bakira Hasečić pojasnila je da su od prvog dana sarađivali i sa Haškim tribunalom.

"Bili smo im desna ruka. Ako im je trebala izjava, ako im je trebao svjedok. Kao nevladina organizacija mi smo njima ustupali izjave pa su oni dalje slijedili zakonsku proceduru," pojasnila je tada Hasečić.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja žane žrtva rata na protestima nakon što je Haški tribunal odlučio u oktobru 2005. da ne progoni Milana Lukića za silovanje.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju bio je i prvi međunarodni sud koji je izrekao osuđujuće presude za silovanje kao oblik mučenja i za seksualno ropstvo kao zločin protiv čovječnosti. Pred ovim sudom osuđeno je manje od 40 osoba za seksualno nasilje u ratu, dok je pred lokalnim sudovima nakon zatvaranja Haškog tribunala doneseno oko 96 presuda.

Na Kosovu je sa druge strane pod istragom oko stotinu slučajeva zločina ratnog seksualnog nasilja, no samo su četiri presude donesene. Jedna je pravosnažna, a počinioci su osuđeni na ukupno 72 godine zatvora navode iz Kosovskog centra za rehabilitaciju preživjelih od torture.

Upravo je važnost integrisane podrške za žrtve seksualnog nasilja ono što naglašava i direktorica ove organizacije Feride Rušiti, koja kaže da je svaki slučaj ratnog seksualnog nasilja koji je završio pred sudom imao i psihološku i pravnu pomoć.

"Pravda je vrlo često jednako izazovna kao i sam zločin, bez podrške stigma i trajni utjecaj traume sprječavaju mnoge preživjele da pristupe ili izdrže pravosudni proces," naglašava Rušiti.

Progovoriti o preživljenom zlostavljanju izuzetno je teško, naglašavaju iz bosanskog Udruženja žena žrtva rata. Mnoge žene o šute godinama ili decenijama zbog traume, straha, stigme i nepovjerenja u institucije.

"Kada se odluče svjedočiti, one to prvenstveno čine kako bi se utvrdila istina o zločinima koje su preživjele i kako bi počinioci bili izvedeni pred lice pravde," navode iz Udruženja žena žrtva rata. "Zato je od ključne važnosti da pravosudni sistem svojim odlukama i obrazloženjima gradi povjerenje i jasno pokazuje da poštuje prava žrtava, uključujući i njihovo pravo na naknadu štete."

Čitajte:

Duga suđenja i mizerne naknade: Svuda slična borba žrtava ratnog silovanja

U obrazloženju Višeg suda u Beogradu, odjeljenja za ratne zločine u, sada pravosnažnoj presudi Radanu, naglašeno je da se odluka u najvećoj mjeri zasniva na iskazu oštećene, koji je ocijenjen kao ključni dokaz. Također se navodi da je visina kazne donesena u skladu za sudskom praksom.

Za Veselinku Kastratović, istraživačicu Dokumente - Centra za suočavanje prošlošću, upravo su niske kazne jedan od razloga zašto žrtve nemaju osjećaj zadovoljene pravde i zašto odustaju od prijavljivanja počinjenih zločina.

"Žrtve jednostavno nemaju više snage ponovo prolaziti kroz teško traumatsko iskustvo. No, svako uzimanje izjave od žrtve, gdje se žrtva vraća u vrijeme, na mjesto, izvršenja kaznenog djela, kada mora pričati o iskustvu, koje joj je, sigurno, promijenilo život i trajno ga obilježilo, vrlo je teško i stresno za žrtve."

Od pet slučajeva kojima se sudilo u Beogradu za seksualno nasilje u ratu, sve su osuđujuće. Raspon kazni je uvijek bliži minimumu zakonskom od pet godina, kaže Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo.

Deset godina nakon što je silovana u Vukovaru S.M. je prijavila je svoje napadače, no oni nikada nisu dočekali pravdu. Njeni počinioci su pušteni da se brane sa slobode i u međuvremenu su umrli.

"Pravomoćnom presudom dobili su šest godina, ali nisu bili u zatvoru osim u istražnom."

No, uprkos svemu ženama poručuje da se ne trebaju plašiti govoriti o onome šta su preživjele.

"Trebaju izbaciti to iz sebe, to nas jede iznutra, dolazi do bolesti, dolazi do uništenja i obitelji."

Procjenjuje se da na svaki prijavljeni slučaj silovanja dolazi 10 do 20 neprijavljenih. Osnovana je zabrinutost da se zbog straha i društvene stigme velika većina žrtava seksualnog nasilja ne usudi prijaviti ovu vrstu nasilja. Decenijama nakon pretrpljenih ratnih zločina mnoge žrtve su i dalje bez pravde, dok su zločinci još uvijek na slobodi.

*Identitet žene koja je tužila Jovana Radana poznat je redakciji

*Puni identiter S.M. poznat redakciji

'Preživjela sam', film RSE o ratnom silovanju