Osuđen pred Međunarodnim sudom u Hagu, slavljen u Srbiji i bh. entitetu Republici Srpskoj (RS).
Prizori glorifikacije osuđenika, a time i negiranja dokazane odgovornosti za ratne zločine, odigravaju se pred očima domaće i svetske javnosti nakon što je u zatvoru u Hagu preminuo nekadšanji komandant Vojske RS Ratko Mladić.
U poslednjim mesecima Mladićevog života njegovi zastupnici su ponavljali zahtev da mu se odobri lečenje u Srbiji, što je Međunarodni rezidualni mehanizam, naslednik Haškog tribunala, odbio.
"Imajući u vidu nivo i prirodu nege koja je dostupna Mladiću, kao i mogućnosti za kontakt s porodicom, njegov nastavak pritvora neće mu prouzrokovati patnju izvan one koju zatvorska kazna sama po sebi podrazumijeva", ističe se u odluci, u kojoj se podvlači da se Mladićevo ljudsko dostojanstvo poštuje.
Bez sumnje, Mladić je imao udobniju smrt od onih čiji se ostaci i danas iskopavaju po Bosni i Hercegovini (BiH), no ta vrsta razmišljanja nije zaživela među njegovim podržavaocima.
Vaš browser nepodržava HTML5
'Jedino je istina važna': Žrtve Srebrenice i Sarajeva o Ratku Mladiću
Da li su sudovi pogrešili?
"Apsolutno se ne bih sa time složio", kaže Goran Šimić, profesor krivičnog prava iz Sarajeva, u odgovoru na pitanje u kojoj meri lokalno i međunarodno pravosuđe snose odgovornost za cementiranje jednostranih pogleda na ratove koji su pratili raspad Jugoslavije i u njima počinjene zločine.
Goran Šimić, profesor krivičnog prava
"Vi sigurno u Njemačkoj i dan-danas imate osoba koje će dovesti u pitanje nirnberške presude i suđenje nacistima, pa ne možemo govoriti o neuspjehu tih sudova. Ono što je problem jeste to što situacija sa Ratkom Mladićem nije izolirana epizoda u BiH. Imamo negiranje općenito ratnih zločina, ne samo genocida u Srebrenici. Ono što nam ovo zorno pokazuje jeste da presude nisu dovoljne. Sudovi provedu suđenje, donesu presude i tu rad sudova prestaje. Mi kao društvo, nažalost, ni trideset godina kasnije nismo uspjeli da te presude pretočimo u društveni život", objašnjava Šimić u razgovoru za "Uvid" Radija Slobodna Evropa (RSE).
Prema statistici OSCE-a, sudovi BiH su do sada izrekli oko 1.200 presuda za ratne zločine, dok je taj broj u Srbiji oko stotinu presuda. Sud Ujedinjenih nacija u Hagu za 24 godine rada izrekao je 93 presude, među njima i sedam za delo genocida.
Među tih sedam je Ratko Mladić, koji je kao komandant Vojske Republike Srpske bio na čelu snaga koje su leta 1995. godine ušle u zaštićenu zonu UN-a u Srebrenici, a potom počinile najveći zločin koji se u Evropi dogodio nakon Drugog svetskog rata. Pobijeno je više od 8.000 Bošnjaka.
Za tako masovan zločin, kao glavnokomandujući srpskih snaga, Mladić nije mogao da ne zna, niti se on sam ikada ogradio od operacije u Srebrenici. Ali to nije jedino zlodelo za koje je osuđen.
Za šta je osuđen Ratko Mladić?
Ratko Mladić u Hagu, 8. juni 2021.
Bivši general Vojske Republike Srpske Ratko Mladić je pred sudom u Hagu osuđen na doživotni zatvor nakon što je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon i prisilno premještanje stanovništva, terorisanje civila tokom opsade Sarajeva, te držanje pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce.
Mladić je 2021. godine osuđen po 10 od 11 tačaka optužnice za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Haški tribunal je utvrdio da je Mladić kriv za genocid počinjen nad oko 8.000 Bošnjaka u Srebrenici, zaštićenoj zoni UN-a, u ljeto 1995. godine.
Mladić je proglašen krivim za sveobuhvatni udruženi zločinački poduhvat zbog trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i Hrvata, putem krivičnih djela progona, istrebljena, ubistava, prisilnog premještanja kao nehumanog djela i deportacije.
Bivši komandant Vojske Republike Srpske je proglašen krivim za udruženi zločinački poduhvat u Sarajevu, zbog širenja terora među civilnim stanovništvom, snajperskog djelovanja i granatiranja, ubijanja, terorisanja i protivpravnih napada na civile.
Takođe je proglašen krivim za udruženi zločinački poduhvat u vezi s uzimanjem talaca zbog zarobljavanja pripadnika UN-a i njihovo zatočavanje na strateškim vojnim lokacijama u namjeri da se spriječe novi zračni napadi NATO-a na vojne ciljeve bosanskih Srba.
Oslobođen je optužbe za genocid u šest bosanskohercegovačkih opština tokom 1992. godine – Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Foči i Vlasenici.
Koji argument se najčešće ponavlja?
Onaj o tome da je među osuđenicima pred Haškim sudom najviše onih srpske nacionalnosti. Što je tačno. Osuđenicima srpske nacionalnosti izrečene su 62 presude, hrvatske 18 i bošnjačke dve.
Šta ponuditi kao odgovor na potezanje statistike kao dokaza uverenja da je Haški sud formiran kako bi "sudio Srbima"?
"Da li je ikada dokazano da je iko od njih nevin osuđen?", pita Šimić.
"Dakle, nijedna ta presuda nije poništena. Od svih presuda u BiH samo je jedna presuda za jednu osobu, ta osoba je bila etnički Hrvat, poništena. Zato što je naknadno ustanovljeno da je bila pogreška u identitetu te osobe. Nikada nijedna presuda nije bila poništena zato što je osuđena nevina osoba. Da li bi onda u toj argumentaciji trebalo reći: 'Ne, Srbe je trebalo osloboditi zato što su bili Srbi, Bošnjake je trebalo više suditi iako možda nisu počinili zločine', i tako dalje? Svako treba odgovarati za sve zločine."
Vaš browser nepodržava HTML5
O Ratku Mladiću u Sarajevu, Beogradu i Banjaluci
Car Lazar vs. Ratko Mladić
Narativi u javnom diskursu otišli su u potpuno drugom pravcu. Ratni zločinci, poput Ratka Mladića, olako se svrstavaju u red istorijskih onih ličnosti koje su bez sumnje značajne za balkanski prostor i istoriju Srbije.
Puno je primera za to, a ovde izdvajamo transparent koji je istaknut na jednoj utakmici u Banjaluci, odigranoj nakon Mladićeve smrti.
Na transparentu je pisalo: "Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka. Vječna slava najvećem braniocu srpskog naroda."
Napravljena je direktna veza sa narodnom poezijom Kosovskog ciklusa, koja slavi srednjovekovnu ličnost Lazara Hrebeljanovića (cara Lazara), vođu otpora Turcima u Kosovskom boju iz 1389. godine.
Zašto je poređenje neumesno?
Srđan Milošević, istoričar
"Zbog toga što je knez Lazar 1389. godine branio od nečeg što bismo savremenim jezikom nazvali stranim agresorom, koji je bio jedan vrlo agresivan i surov osvajač. A u ratu devedesetih godina Ratko Mladić je bio odgovoran za zločine prema, ako ne sunarodnicima, onda svakako sugrađanima u jednom sukobu koji je imao razne elemente i građanskog i agresivnog i verskog rata i tako dalje. Tako da sami konteksti nisu identični", kaže Srđan Milošević, istoričar iz Beograda.
"Ako vi očekujete da se nekakvim činjenicama suprotstavljamo tim analogijama i uspostavljanjima nekakvih kontinuiteta, to je u startu osuđeno na neuspeh ukoliko je privilegovano mišljenje ono koje naciju posmatra kao jednu integralnu, istorijski principijalno i suštinski nepromenljivu kategoriju. Knez Lazar, Dušan, Sava, Karađorđe, Miloš, to su sve naši savremenici u toj percepciji", objašnjava ovaj sagovornik.
Jedan od ključnih događaja koji se u tom kontekstu često poteže jeste zločin koji su ustaše, hrvatski fašisti, počinile nad Srbima tokom Drugog svetskog rata.
"Naravno, ako promatramo u nekom prošlom kontekstu, možemo, ako se samo vratimo do Drugog svjetskog rata, vidjeti zapravo da je bilo i obrnutih uloga u kojima su oni koji su možda u ovom ratu bili dominantne žrtve, u nekim ratovima bili predominantni počinitelji zločina. Tako da sama istina, koja bi trebala biti temelj prevazilaženja prošlosti, postaje idealna potka da bi se u suvremenom vremenu govorilo o 'nama i njima'. Zapravo, samo dijelovi istine, odnosno interpretacije te istine, potrebni su nam da bismo vlastiti diskurs, odnosno vlastitu interpretaciju osnažili", zaključuje Šimić.
Koliko znače činjenice?
Na vest o njegovoj smrti u Višegradu je priređen pozdravni vatromet na drevnom Mostu Mehmed-paše Sokolovića, centralnom motivu romana "Na Drini ćuprija" nobelovca Ive Andrića.
Stotinak kilometara severnije od Višegrada, u Zvorniku, stotine ljudi marširale su kroz grad skandirajući Mladićevo ime i njegovu vojnu titulu u arhaičnom obliku "đenerale" umesto "generale".
Višegrad i Zvornik su na istoku BiH, baš kao i Srebrenica, što je regija široko rasprostranjenih zločina nad Bošnjacima već u prvoj godini rata, 1992.
Čitajte:
Od interneta do stadiona: Veličanje preminulog ratnog zločinca MladićaSlično se ponovilo i u Banjaluci, političkom i finansijskom centru Republike Srpske, gde su nošeni transparenti, paljene baklje i skandirano Mladićevo ime.
Produbljivanju sumnji o okolnostima Mladićeve smrti doprineo je i Milorad Dodik, čelnik vodeće partije u RS, Stranke nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), koji je u prvoj izjavi tvrdio da se u slučaju Mladića radi o "ubistvu". Rezidualni mehanizam je, inače, pokrenuo istragu, što je deo redovne procedure za preminule zatvorenike.
U Srbiju je Mladićevo telo dopremljeno Vladinim avionom, na aerodromu su ga dočekali vojnici Vojske Srbije, dok je kovčeg bio prekriven državnom zastavom.
"Duboko sam svestan da je to u velikoj meri rezultat jednog, rekao bih, i organizovanog i osmišljenog projekta negiranja odgovornosti za zločine od strane političkih i intelektualnih elita, u čemu učestvuje i u velikoj meri ne samo tercira, nego možda i vodi tu kampanju Srpska pravoslavna crkva", kaže Srđan Milošević.
"Dakle, neke od temeljnih i najuticajnijih struktura u društvu su prosto angažovane u naporu da se ne samo relativizuje, nego vrlo često i negira bilo karakter tog rata, bilo odgovornost pojedinih njegovih učesnika, u ovom slučaju Ratka Mladića. Tako da sve to skupa, mislim da objašnjava odakle ta vrsta reakcije, a u kontekstu u kojem je nacionalizam, pa čak, ako hoćete, i mnogo blaže - nacionalni identitet, zapravo jedna privilegovana ideološka paradigma, onda je to dodatno osnaženo, odnosno dodatno je moguće da se takva reakcija javi", podvlači ovaj sagovornik.
"Uvid" pogledajte na YouTube kanalu Radija Slobodna Evropa.