Nazad nas vuče strah političara od građanske države

Vaš browser nepodržava HTML5

Svi akteri političke igre u BIH smatraju da na najbolji način tumače Dejtonski mirovni sporazum i bh. Ustav kao dio ovog sporazuma i to je jedan od ključnih problema u državi. Smisao Dejtonskog sporazuma je da bude promjenjen kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak.

RSE: Kako Vi danas, 20 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, vidite ovaj sporazum? Šta on, po Vašem mišljenju, danas znači za Bosnu i Hercegovinu?

Ćurak: Dvadeset godina od ovjere Dejtonskog mirovnog ugovora, mi još uvijek se u javnom prostoru susrećemo s idejom da je Dejtonski mirovni ugovor donio mir i da je to njegova najveća vrijednost. Kada 20 godina nakon potpisivanja nekog ugovora, kao najveću vrijednost ističete to da je okončao rat, to znači da taj ugovor ne valja. Ako 20 godina niste uspjeli da proizvedete nove vrijednosti koje će udahnuti povijesni smisao tom ugovoru, nego se stalno, u regresiji, vraćate na tu činjenicu da je zaustavio rat, znači da je to sporazum o čijim bi se negativnim stranama imalo mnogo toga reći. Nagrađivanje etniciteta u Dejtonu imalo je za cilj da se narasle protivrječnosti unutar rata protiv Bosne i Hercegovine dovedu do nekog prihvatljivog momenta koji će omogućiti da kompetentne i odgovorne političke elite rade na izgradnji zemlje. Oni koji su možda iz svog ugla, međunarodni akteri, mislili da je to jedan razuman pristup, sada vide da su se nakon dvadeset godina prevarili. Dati jednu komplikovanu zemlju kao što je Bosna i Hercegovina u ruke nacionalista, znači suočiti se sa vječitim vraćanjem istom.

RSE: Dejtonski mirovni sporazum donio je, pored toga što je zaustavio rat, u svom Aneksu IV i Ustav BiH, još uvijek važeći ustav, koji insistira na jasnoj ulozi međunarodnih predstavnika. Koliko to koči napredak Bosne i Hercegovine?

Ćurak: Kada je ustav jedne zemlje aneks jednog ugovora – već to implicira da se radi o nečemu što u sebi sadrži jednu dozu prevare. Znate, kad advokati prave razne ugovore, onda samo dodaju anekse, anekse, razne anekse. Cilj je kroz te anekse razvodniti, cilj je napraviti neko lukavstvo, neki oblik prevare itd. Zemlja čiji je ključni pravni akt donesen izvan granica suvereniteta i koji je aneks jednog ugovora, naprosto implicira jednu vrstu neobaveznosti i irelevantnosti u pristupu razumijevanja tog ugovora. Kao što znate, kad kažemo u Sarajevu za dio grada koji se zove Aneks, odmah znate da to nije neki centar, suština, nego nešto marginalno itd. Strašno je ovo što govorim, znate, ali ovo je istina. Upravo zbog toga što je naš ustav aneks, on je pretvoren u jednu neobavezujuću pravnu normu u smislu interpretacije. Naime, svi akteri političke igre mogu smatrati da su u pravu sa svojom interpretacijom. I to je največi problem Dejtona – što svaki akter u političkom polju smatra da je njegova interpretacija Dejtona ispravna. Pa se tako suočavamo sa interpretacijom koja kaže da Dejton omogućuje secesiju, pravo entiteta na samoopredjeljenje itd, itd., iako u samom tom ustavu piše da to nije moguće, da apsolutno ne postoji nikakva pravna osnova za takvu interpretaciju Sporazuma. Ali, bez obzira što ne postoji, mi dvadeset godina svjedočimo i tu interpretaciju Sporazuma. Čak možemo tvrditi da je dezintegrirajuća interpretacija Sporazuma puno jača od ove integrirajuće. Naš ustav je više politički nego pravni akt. I to je ustvari, mislim, ključni problem.

RSE: Vi ste više puta govorili o tome da je smisao Dejtonskog ugovora da on bude promijenjen. To se, međutim, nije uradilo, iako je bilo puno pokušaja. Svi su propali, kada je riječ o promjeni Ustava BiH. Kako tumačite činjenicu da nekim strukturama u Bosni i Hercegovini nije u interesu da mijenjaju ono što bi trebalo biti promijenjeno?

Ćurak: Nesposobnost politika u Bosni i Hercegovini da konstituiraju djelatni kompromis koji će izgraditi bolju zajednicu za sve naše ljude je strašna. To je naprosto strašno. Ja se već plašim da ćemo, možda za deset, dvadeset godina, u novoj debati o Dejtonu, imati vrlo sličnu priču, a to je već jedna vrsta, rekao bih, pesimizma, jedna vrsta stajanja u mjestu, jedna vrsta totalne neodgovornosti donositelja odluka prema budućnosti, prema ljudima koji dolaze iza nas, itd. itd. Ja bih volio biti optimista, ali ipak sam odgovorniji prema istini, prema jednoj racionalnoj interpretaciji onoga što mi imamo. Dakle, ako ne uslijedi jedan ozbiljan angažman transatlantske međunarodne zajednice na podršci i zbiljskoj izgradnji autentične države, ovaj naš teren bi mogao postati zbiljska moneta za potkusurivanje između velikih svjetskih sila, iako nismo nešto značajni, relevantni, bitni. Pojavljuje se to s vremena na vrijeme, kao sad, kad imamo izbjegličku krizu, pa objektivno, zbog rute, postajete nešto relevantni. Ali, u konačnom odgovoru na vaše pitanje, imam dojam da strah naših političkih struktura od toga šta će uslijediti ako se napravi racionalna efikasna, ozbiljna država, kao građanski servis ljudi, šta će biti s njima, od kojih ogroman broj nema nikakvu kompetenciju, da je to jedan kamen koji nas ovako uvijek vuče nazad. Naravno, to se uvijek maskira debatom o zaštiti nacionalnih interesa. I to će očito ovdje prolaziti do sudnjeg dana.

RSE: Da li to što ste sada rekli znači da njima apsolutno odgovara ovakvo ustrojstvo države?

Ćurak: Pa, neodgovornim ljudima ovo odgovara. Znate, kad vi imate ljude koji na razne načine pokušavaju da destruiraju recimo one elemente sistema koji bi mogli biti generatori njihovog mogućeg krivičnog sankcioniranja itd, i kada upravo ti akteri uspijevaju da potpuno obesmisle te nivoe unutar pravnog sustava, unutar sudova, tužilaštava itd, naravno da im odgovara. Problem je potcjenjivanje tog argumenta kod građana, da je javnost vrlo često sklona da ne misli da su ti egoistični sebični argumenti razlog da neko može držati cijelu zajednicu kao taoce svojih interesa. Ljudi ne mogu vjerovati da je to moguće, a ne samo da je moguće – ja vam garantujem da ljudi kojima recimo prijeti da izgube imovinu koju su stekli na nečasne načine, da izgube svoju moć koju imaju unutar sistema, da su spremni da proizvedu rat.

RSE: U jednom intervjuu ste rekli - istim povodom, bila je godišnjica Dejtona – da je Dejtonski mirovni sporazum napravio 'šizofrenu političku strukturu u Bosni i Hercegovini'. Evo, i sad ste to pomenuli, te da je generator etničkih podjela u zemlji. Mi danas imamo potpuno nefunkcionalnu državu. Kako popraviti stvar, koje su nam to opcije?

Ćurak: Mislim da su nam u tom smislu potrebne nove, vrlo odgovorne, kompetentne političke strukture koje neće razmišljati unutar nekih tradicionalnih parohijalnih matrica mišljenja i djelovanja, koje će na tragu najnovijih istraživanja politike, političkih institucija itd, ponuditi uvjete za izgradnju dobre države, a da to ne bude odmah protumačeno kao ugrožavanje nečijih nacionalnih interesa. Za sada takve političke strukture nisu na vidiku. To je, rekao bih, jedan negativni momenat. Hoće li međunarodna zajednica, koja ima ogromnu odgovornost za ovakav politički dizajn države, koja je de facto svojim instrumentarijem moći umještena u političku strukturu dejtonske države, krenuti ozbiljnije i agresivnije, u smislu promjena unutrašnjeg političkog dizajna Bosne i Hercegovine, čisto sumnjam. Dakle, sama Bosna i Hercegovina neće u novom periodu biti razlog bilo kakve promjene našeg političkog dizajna. Ono što može dovesti do nekih promjena, ali ne generalnih promjena Dejtona, nego da se unutar Dejtona snaže efekti jedne funkcionalne države, mogu biti vanjski, eksterni faktori, da splet geopolitičkih okolnosti, neovisno od nas, na neki način mobilizira transatlantsku međunarodnu zajednicu da se angažira u Bosni i Hercegovini, kako ovo područje ne bi postalo područje ispoljavanja snažnijeg interesa nekih drugih faktora, prije svega Rusije i Turske. Dakle, rekao bih da su eksterni faktori veća nada za izgradnju bolje zajednice u Bosni i Hercegovini nego sami unutrašnji odnosi snaga.