O nivou stranih ulaganja u zemlje regiona koja su u obrnutoj srazmjeri sa učestalošću ponavljanja političara o njihovoj neophodnosti, odsustvu domaće inicijative i svježih ideja, kao i upornom zadržavanju komplikovanih i dugotrajnih procedura, uprkos tvrdnjama da one spadaju u grupu najvećih biznis barijera, za Radio Slobodna Evropa govori konsultant za strana ulaganja Milan Kovačević.
RSE: Gospodine Kovačeviću, državne vrhuške zemalja regiona, kao mantru ponavljaju potrebu privlačenja stranih investitora koji su uslov za otvaranje novih radnih mjesta i opšteg ekonomskog oporavka? Činjenica je, međutim, da su rezultati više nego skromni.
KOVAČEVIĆ: Pa, inače, pozivanje stranih ulagača je više okrenuto populističkom obraćanju domaćim biračima da vlast mnogo radi za njih. Suština bi bila da se u regionu u cjelini ubrzaju reforme, da svaka pojedinačna država stvori povoljnije uslove za početak poslovanja za ostvarenje poslovanja što se, nažalost, sporo događa u čitavom regionu. Drugo, potrebno je još više uraditi nego u nekim drugim geografskim prostorima ovdje, jer smo na inostranstvo ostavili utisak veće nesigurnosti iz više razloga koji su se u zadnje vreme događali.
RSE: Zašto se u državama Zapadnog Balkana stalno govori o stranim investitorima kao jedinom pravcu razvoja? Zašto se, preko domaćih razvojnih banaka, ne pokreću projekti koji bi oživjeli privredu, zatim povećala produktivnost, a sve radi naknadne izvozne orijentacije kao krajnjeg cilja?
KOVAČEVIĆ: Problem je što su domaći preduzetnici i preduzeća u ovakvom sistemu kakav postoji u većini zemalja, dosta zaduženi velikim poreskim davanjima, skupim domaćim kreditima, dosta krutim zakonima o radu, nesigurnim ugovorima... Tako da je najlakše bilo ako bi ostvarili da određena značajnija preduzeća koja imaju tehnologiju dođu ovde i tu ostvare neku proizvodnju i to eksportuju na druga tržišta. Iako se time, a to se vidi na slučaju Srbije, ne može mnogo postići. Nama je Fiat pomogao u izvozu ali ne i u stvaranju nove vrednosti. Drugo, nijedna zemlja ne neguje domaću štednju koja bi bila jedini izvor da se može, bilo kroz razvojnu banku bilo kroz domaće banke, dovoljno finansirati domaću privredu. I, treće – ne mogu preduzetnici ni uzeti kredite ako su im opšti uslovi takvi da ne mogu da dovoljno zarade da servisiraju te kredite.
RSE: Koliko je u tome učešće nedostatka kreativnosti, pa možda čak i samopouzdanja da se krene sa nekim autentičnim idejama?
KOVAČEVIĆ: Sigurno je to jedini problem, ali on počinje od velikog broja nepismenih na Balkanu, jer postoje fakulteti koji ne daju dovoljno konkretnih znanja, koji ne njeguju kreativnost nego obrnuto – treba ponavljati ono što se prethodno ispredaje. To vidimo na slučajevima nekih drugih zemalja: kad je Finska obratila posebnu pažnju na obrazovanje, podsticanje znanja, ili Irska i neke druge zemlje – onda je to bio uspjeh, ali to je na duže staze. Ti ljudi moraju da "prođu", pa da se to dogodi tek kroz više godina. Drugo što se kod nas dogodilo je da su ukupna dugovanja prema inostranstvu u većini zemalja u regionu velika pa ne možete na lak način uzimati tuđ kapital i na taj način podsticati domaća preduzeća nego obratno, stalno ste na nekoj žici da zapadnete u dužničke probleme.
RSE: Stepen vladavine prava i siguran, predvidiv ambijent su, sasvim sigurno, prvi uslovi koje kvalitetni strani investitori razmatraju. Međutim, velika slabost zemalja zapadnog Balkana su i brojne, često nesavladive administrativne prepreke. Zašto nema odlučne političke volje da se procedure skrate? Da li se one svjesno i namjerno zadržavaju jer su odlična podloga za koruptivno ponašanje ili je dominantna inertnost donosilaca odluka?
KOVAČEVIĆ: Pa, to dvoje. Sigurno je veliki broj zaposlenih u administraciji koji su zaposleni u okviru viška zaposlenih i koji imaju interes da se stvari komplikuju, da ima više procedura, da se više opravdali svoje postojanje. Pored toga, ne bi bilo tako velike korupcije da nema dosta dvosmislenih odredbi gde onda može vlast da se pomiješa sa onima koji su skloni korupciji i da se to onda iskoristi i za jedne i za druge. Treće je nešto što je sastavni deo ukupne tranzicije koja je spora, a to je – kako što brže stvoriti demokratski režim, u većoj meri imati otvorenost vlasti i imati više prava da sačuvate imovinu i ostvarite ugovore koje ste zaključili.