Borba Marijete Mojašević da osobe sa poteškoćama ne žive samo na papiru

Kako prosječni građanin Crne Gore gleda na invaliditet? Da li osobe sa poteškoćama posmatraju kroz percepciju "milosrđa" ili im otvaraju prostor da budu aktivan dio društva?

Odgovore na ova pitanja ima Marijeta Mojašević, aktivistkinja za prava osoba sa invaliditetom (OSI) koju je britanski BBC uvrstio na listu 100 najuticajnijih žena u svijetu.

Slušajte i pratite Glasom mladih

►Spotify ►Apple Podcast ►YouTube ►RSE

Marijeta Mojašević želi da mladi čuju drugačiju priču

RSE: Vijest da ste uvršteni na BBC-evu listu stotinu najuticajnijih žena odjeknula je u crnogorskim medijima. Pošto ste i vi sami kazali da niste baš očekivali takvu medijsku pažnju, koliko mjesta u medijima u Crnoj Gori zauzimaju osobe sa invaliditetom?

Mojašević: Ne mogu reći da pratim sve medije i da sam upoznata sa tim pitanjem 100 odsto, ali bih rekla da za neke bitne datume zauzimaju dosta mjesta, recimo 3. decembar, tada zauzimaju naročito i tada se baš daje stavlja akcenat na to pitanje, a u drugim prilikama to su neke projektne stvari.

Pravo je pitanje koliko se u našem društvu zaista pokušava srediti pitanje OSI. Kod nas je nekako dosta toga na papiru i negdje sam davno napisala tekst da imam osjećaj da mi živimo na papiru, ne živimo dosta stvari koje pišu u zakonima. I pitanje je koliko će evropske integracije ubrzati taj proces. Ali mi smo u toj priči već duže od deset godina. To je neki cilj, ali pitanje je koliko se zapravo i sada radi da bi se stiglo tamo.

RSE: O stanju u državi možemo naširoko da pričamo, o tome ćemo nastaviti malo kasnije, ali sad da se malo fokusiramo na vaše iskustvo. Vaš invaliditet je stečen i s vremenom je postao, kako glasi vaša mnogo puta citirana izjava, vaš partner. Vi ste invaliditet dobili u takozvanih formativnim godinama, na kraju osnovne škole. Koliko vam je vremena trebalo da prihvatite novu sebe?

Mojašević: Dugo. To je bio proces. Ali sam znala da moram da prođem kroz taj proces. U jednom trenutku sam povezala kockice i rekla sam "U redu, sada imam izbor". Mogla sam da ostanem ovdje gdje sam i da nema napretka, jer i laganje sebe i neki mehanizmi odbrane predstavljaju neki izlaz. Znam ljude koji žive taj život, ali za mene to nije bio pravi izlaz.

Nailazila sam na prave ljude u sa kojima sam mogla dosta toga da odradim i da odem dalje od te početne tačke. Jer to je meni zapravo bila početna tačka, neka nova osoba koja se rodila. Ja bih mnogo voljela da znam kako bih se snašla da sam ostala "jedna obična djevojka". To je toliko lijepo biti običan, ali ovo mi je sasvim ok. Ovo sam prihvatila i to je to.

Lana Nikolić daje glas manje vidljivim ljudima

RSE: Kakva je percepcija prosječnog građanina Crne Gore o invaliditetu? Koliko se na osobe s invaliditetom gleda kroz onu percepciju milosrđa, a koliko kao na nekog ko stvarno može da doprinese društvu?

Mojašević: Mislim da sam uspjela da svoju okolinu potpuno promijenim što se tiče tog pogleda. To je baš jedna prosječna okolina i vjerovatno me najveći broj ljudi gledao kroz percepciju milosrđa u početku. Ja njih ne krivim, kao što i ne krivim ljude koji su otišli od mene kad mi se sve to izdešavalo, zato što nisu znali i nisu imali od koga da budu posavjetovani na pravi način. Ali mislim da se mnogo toga mijenja u crnogorskom društvu, ne samo po pitanju invaliditeta, mada ja tu u oblast najviše pratim. Mogu da uporedim sa situacijom od prije 20 godina i upravo pomenutom percepcijom milosrđa. Sada je mnogo bolje.

RSE: Osjećate li da je vama u crnogorskom društvu dato dovoljno šansi da doprinesete? Mislite li da bi vam, na primjer, bilo lakše u toj Evropskoj uniji koju pominjemo?

Mojašević: Svakako. Recimo, u crnogorskom društvu nešto što mi od uvijek smeta to je uvijek partijska pripadnost koju vi morate imati da biste zavrijedili neku poziciju. A što tamo ipak je drugačije. Smatam da je to velika kočnica našem napretku. Svakako ću pisati nekim osobama. ali pitanje je da li će i koliko to uvažiti zato što je vjerovatnije da će vrednovati nešto drugo, a ne to što ja radim na opštu korist.

Mima Ivanović: Živjeti za prava osoba sa invaliditetom

RSE: Mislite li da će baš ovo uvrštavanje na BBC-evu listu pomoći u vašem kontaktu sa tim osobama?

Mojašević: Mogu da vam prenesem eventualne rezultate tek poslije. Možemo misliti sad šta hoćemo. Čulo se o tome i to je sve lijepo, ali koliko stvarno neko može vizionarski gledati na to i dopustiti mi da uđem u sve škole?

Ne radi moje samopromocije, nikad nisam ovo radila radi samopromocije, već zato što imam fenomenalne rezultate i na to treba misliti. To će doći kao dio napretka na polju poboljšanja statusa OSI. Treba da dođe neko ko ima invaliditet, neko ko je recimo u invalidskim kolicima, ja nisam korisnica, ali imam prijateljice koje jesu, da se stvarno počne raditi na poboljšanju pristupačnosti, jer deset godina kasnimo. Još prije deset godina trebalo je da prilagodimo ministarstva, centre za socijalni radi i ostale bitne institucije.

RSE: Da li bi situaciju popravilo da imamo više osoba s invaliditetom na pozicijama odlučivanja kroz političke partije? Većina OSI ide u civilni sektor. Zašto mislite da je to tako?

Mojašević: Mislim da je to prvo neka želja za nesvrstavanjem. Upravo i ja imam određenu vrstu odbojnosti prema tome. Meni je bitna opšta korist.

Drugi razlog je zato što neko i ne bi da se obaveže jer civilni sektor je tu da daje opcije, da je nudi rješenja, ali ne da ih sprovodi. Znam za jednu osobu koja jeste u parlamentu, ali koja zapravo ne smatra da je ona OSI, a jeste. A zapravo je ta osoba mogla da učini mnogo toga zato što je baš dugo tamo.

RSE: U slučaju da se taj poslanik ili poslanica s invaliditetom predstavio kao OSI, mislite li da li bi se percepcija crnogorske javnosti o liderskim sposobnostima osoba sa poteškoćama popravila?

Mojašević: Ja mislim da bi. Ali mislim da bi se mnogo učinilo da se jednostavno da do znanja koliko je sve pristupačno u zgradi Skupštine. Ne znam da li im je uopšte pristupačan prilaz.

RSE: Čini mi se da se može ući u zgradu, a za Plenarnu salu nisam sigurna.

Mojašević: A upravo to. To naše "Nisam sigurna". Zgrada pozorišta na primjer jeste pristupačna, ali nije glavni ulaz nego ovaj sa strane, "lijevi". Kad sam išla sa prijateljicom koja je u kolicima, meni je to uvijek bilo prelijepo jer se ne guramo, ali ona je uvijek govorila "Ja hoću da oni urade ovdje ugrade rampu". Dugo nisam shvatila zbog čega.

RSE: Taj vaš primjer me podsjetio na priču jednog mladog građanskog aktiviste, ima invaliditet i rekao je da OSI u Crnoj Gori najčešće upisuju pravni fakultet jer je to jedina pristupačna zgrada. Kakva je situacija u obrazovnom sistemu?

Mojašević: Pošto radim sa osnovnim i srednjim školama, znam da je u svakom gradu bar jedna škola djelimično pristupačna, jer ne mogu stopostotno da je učine pristupačnom zbog arhitektonskih barijera. To su stare zgrade i jednostavno tu i nema puno mogućnosti kada ti arhitektura ne dozvoljava da prilagodiš sve. To sve zavisi od toga ko radi, ko je zapravo u timu i da li ti ljudi imaju zaista razumijevanje ili ne. A to je opet dio šire slike našeg obrazovnog sistema, ljudi koji su mlađi, koji su nedavno završili fakultet, mislim da imaju više razumijevanja, jer su više o tome učili, čitali i bili u prilici da upoznaju OSI. Stariji kadar je opet neka druga priča, naravno, nije bilo puno toga u njihovo vrijeme.

• Oboljeli od cistične fibroze od nadležnih traže šansu za život
• Privid tolerancije prema djeci sa teškoćama u razvoju

RSE: Ni vi niste baš od svih profesora na fakultetu nailazili na to razumijevanje? Neki vas nisu puštali da odgovarate mimo njihovog propisanog načina. Kako ste se osjećali u tim momentima? Šta je ono što je u vama preovladavalo?

Mojašević: Grozno sam se osjećala, ali nije bilo načina da ja dobijem ono zahtijevano iako nisam izlazila ni iz kakvih okvira. To je diskriminacija baš pravom svijetlu. I smatram da se nastavnim osobljem na fakultetima treba baš da se radi.

Opet, s druge strane, ima zaista kadra, nastavnog i asistenata, koji su zaista predivni, koji su me recimo odmah nakon ovoga kontaktirali ili sa kojima sam u komunikaciji već dugi niz godina. Sve to zavisi od fakultetske jedinice do druge fakultetske jedinice, ali mislim da zaista treba da se posveti pažnja radu sa nastavnim kadrom.

Slavko ponovo u školskoj klupi

RSE: Šta se dešava nakon što OSI završe, ako su uopšte uspjele da uđu u zgradu, fakultet koji su željele da upišu? Kako je naše tržište rada raspoloženo prema OSI?

Mojašević: Imamo taj zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI. Opet će neki poslodavci radije da plate kaznene poene, odnosno određenu svotu novca da uplate u fond, nego da zaposle OSI. Negdje će vas zaposliti, a dati vam, i ja sam imala tu predivnu čast, dio plate. Odnosno, daće vam onaj dio plate koji zapravo njima država uplati.

Recimo, neka država uplaćuje 75 odsto bruto a 25 odsto poslodavac, a onda taj finiji poslodavac mi je tako i isplaćivao platu, jer navodno nisu imali financijski mogućnosti da isplate platu pravom iznosu. A onda sam tokom godina čula dosta takvih primjera.

RSE: Ne bih željela da završim ovaj razgovor, da se ne osvrnemo malo na jedan vrlo bitan aspekt svačijeg života, na porodicu. Evo vi ste majka, što možda donosi dodatnu dimenziju cijeloj priči o stigmatizaciji OSI. Na kakve reakcije ste nailazili kad ljudi čuju da ste majka?

Mojašević: Uvijek sam nailazila na pozitivnu reakciju. Roditeljstvo OSI ovdje uopšte nikad nije bila neka naročita tema, jer se tu valjda skoro uvijek podrazumijeva da to ne može biti. I ja često sa svojim prijateljicama koje nisu niti "nema ništa na vidiku" pričam o tome koliko je teško biti u vezi, koliko je teško uvjeriti da si zapravo dovoljno dobar da budeš partner. Ako dođeš već u situaciju da moraš tu osobu da uvjeravaš, razuvjeravaš, to nije dobar početak. A opet susrećeš se sa hiljadu nekih pogleda, ja pamtim te poglede koji ne djeluju ohrabrujuće.

Par puta mi se desilo da te iste ljude kasnije upoznam i da mi kažu "jao kako si ti super". Znam, znala sam to prije vas. Vraćam se desetak godina nazad, kad moraš da se integrišeš u to društvo u koje si ranije bila integrisana a onda su te odbacili. Ali moraš da furaš svoju priču. To je jedan težak korak, ali kada doneseš odluku, to je to. Nema nazad.

O podcastu 'Glasom mladih'

U "Glasom mladih" razgovaramo s mladima u zemljama Zapadnog Balkana, njihovim željama, težnjama i problemima.

Svake sedmice pričamo s uspješnim ljudima, onima kojima se još nije pružila prilika da svoje talente pokažu na pravi način, ali i onima koji su spremni mijenjati svijet u kojem žive.

Epizode pronađite na našem sajtu, na društvenim mrežama, na Apple Podcastima, Spotify i Google Podcastima. Vikendom smo s vama kroz naše radijske programe.

Detaljnije informacije kako slušati ovaj i naše druge podcaste pronađite ovdje.