Jevgenij Aleksandrovič se seća relativno dobrih vremena u Loščinkoj, selu s vremenom istrošenim drvenim kolibama i utabanim putevima, izolovanim u sibirskoj tajgi.
Obližnji "sovhoz", odnosno državna farma, bio je glavni izvor zaposlenja, objašnjava Aleksandrovič za Radio Slobodna Evropa.
"Bilo je dovoljno posla za svakoga, nisam živeo u ovoj kući sve vreme. Živeli smo u drugoj, a onda smo se preselili. Državna farma nam je dala stan, ovde sam vozio traktor," Aleksandrovič se priseća setno ispred svog trošnog prebivališta.
Državna farma postojala je više od decenije nakon raspada Sovjetskog saveza pre zatvaranja početkom 2000-ih, crpeći život iz Loščinke i drugih sela u regionu, objašnjava Aleksandrovič.
"Ali u selu sada praktično nema goveda, neki drže svinje. Krave je teško uzgajati, stočna hrana je skupa i treba vam prostor za njihovu pašu. Nemam automobil, imao sam jedan traktor. Veliki problem: mnogo pića," dodaje on.
Turbulentna vremena
Porodice su masovno odlazile, ostavljajući za sobom napuštene kuće, od kojih su mnoge bile iskorišćene za građevinske materijale ili otkupljene kako bi služile kao baštenske parcele za neke od sretnika u toj oblasti. Samo oko dvadesetak ljudi sada živi tokom cele godine u Loščinki, i sve su penzioneri, izuzev jednog dečaka koji se školuje.
Andrej Jegorov je upravljao buldožerom na farmi devedesetih, kada je državna farma već bila u raspadu, objašnjava on.
"Tako su ljudi radili, ali nisu bili plaćeni - jednostavno su radili besplatno. Tako da sam ja otišao sa svojom porodicom i iznajmio stan u Borodinu, ali iznajmljivanje je bilo skupo, pa smo kupili malu kolibu u blizini," priča Jegorov, dodajući da njegov brak nije preživeo turbulentno vreme.
"Posle toga sam se razveo od moje žene. Ona je dobila sve, pa sam se vratio ovamo," objašnjava on.
Šetajući po blatnjavim stazama u Loščinki, povremeneni lavež pasa je jedini znak života.
Sve prodavnice, uključujući i javno kupatilo, već odavno su nestale. Osnovne namirnice, uključujući hleb, se dostavljaju nekoliko puta nedeljno na prodaju željnim meštanima. Voda se mora ispumpavati, jer u Loščinki nema bunara.
Isporuka pošte se pažljivo prati jer može sadržati penzije, skromne sume, ali od velike važnosti za preživljavanje ovde. Jedini "posao" koji je ostao je medicinska klinika, koju vodi žena koja je pred penzijom. Usamljena ulična svetiljka u Loščinki nije zasjala godinama.
Vera Škudina kaže da su žalbe lokalnim zvaničnicima u okolini Borodina da se popravi svetlo bile besmislene. "Rekli su nam da postoje i teži slučajevi od nas," sleže ramenima dugogodišnja stanovnica Škudina. "Lokalni zvaničnici ovde dolaze samo tokom izbora."
Osećaj da vlada za njih ne radi ništa uobičajen je širom Rusije, gde je predsednik Vladimir Putin tokom godina uspeo da preuzme sve više moći za sebe, isključujući civilno društvo. Ali, dok kontroliše Kremlj, ne samo da ruska ekonomija slabi, njeno stanovništvo iščezava, utičući na sela kao što je Loščinka koja su na ivici izumiranja.
Uprkos teškoćama i odsustvu nade, svi glasački listići koji su u Loščinki predati na predsedničkim izborima 18. marta – 25 ukupno - bili su za Putina, koji je dobio četvrti mandat za predsednika.
Budući da su svi glasači u poodmaklim godinama, penzije su bile velika briga.
"Posle 40 godina i osam meseci rada, dobivam 8.500 rubalja (135 dolara) penzije mesečno," kaže Valentina Jegorova. "Moj muž je ceo život proveo na državnoj farmi, a kao vojni veteran dobija 15.000 rubalja mesečno, (oko 245 dolara), a sa mojom sićom... Pa, moguće je preživeti."
Vera Škudina nije ni približno sretna.
"Radila sam kao mlekarica celog života, ali u čemu je poenta. Moram podići mog unuka, njegov otac negde pada od pijanstva. Oni žive odvojeno od nas, prekoputa. Odgajala sam ga još od kada je bio u pelenama."
Selo Loščinka
Škudina objašnjava kako "biznismen" u obližnjem Borodinu kamionima svake sedmice prebacuje robu u grad, nudeći im na kredit ponudu koja je previše dobra da bi je ignorisali ljudi bez novca u Loščinki.
"Ne znam da li su cene visoke ili niske, ovde nema ništa sa čim se može porediti. Oni prodaju na kredit, tako da mnogi ljudi to uzimaju, to se događa. Mi dobijamo penzije, oni donosu robu, dolazimo i isplatimo poslednju narudžbu i ponovo nam prodaju na kredit. Penzije su male, dobijam najmanju, 8.300 rubalja (135 dolara) ", dodaje Škudina.
Teško pogođene zabiti
Putinovo obećanje da će podići penzije, nešto što je obećao da će uraditi u godišnjem izveštaju upućenom naciji 1. marta, je ono što je pridobilo Škudinu da glasa za čoveka koji najduže vlada Rusijom nakon Staljina.
"Penzija možda nije velika, ali dolazi svakog meseca. Zato smo za Putina," kaže Škudina.
"Ne znam zašto su svi glasali za Putina, ali za koga smo drugo mogli glasati?" pita Jegorova, koja je radila na biračkom mestu broj 1.841 u Loščinki na dan izbora.
"Glasala sam, naravno, za Putina, jer - šta ako bih glasala za Kseniju Sobčak, na primer? Šta bi ona uradila? Treba nam Putin, neka bude Putin. On zna šta se dešava u svetu i kako to treba rešiti, i to je to," kaže Jegorova.
Njen muž ponavlja uverenje u ruskim teško pogođenim predelima o tome da ih Moskva ignoriše.
"Ono što se ovde dešava u Loščinki... Kremlj ne zna ni da postoji na mapi," kaže Jegorov.
Uprkos osećanju da je Moskva zaboravila na njihove neprilike, Jegorov, kao i ostali u Loščinki, čvrsto je u Putinovom timu.
"Ja sam za Putina, neka vlada".