U ogledalu 'vrijednosti'

Kemal Kurspahić

Najava predsjednika Srbije Borisa Tadića da je inicirao donošenje rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije po odjecima s obje strane Drine postala je prvorazredan događaj u "regiji": mnogi je doživljavaju kao predugo odgađani korak prema obnovi ratom poništenog dobrosusjedstva, drugi - naročito u radikalnim nacionalističkim krugovima i u Srbiji i u Republici Srpskoj - gotovo kao izdajnički čin koji bi, kako kažu, s preuzimanjem odgovornosti za genocid mogao dovesti u pitanje i sam dugoročni status srpskog entiteta. Tadić je, na stranicama "Politike" od 13. januara, rekao kako "to pitanje nije ni stranačko niti političko, već vrednosno i moralno".

Ovakav stav aktuelnog predsjednika Srbije u snažnoj je suprotnosti s pisanjem njenog ratnog predsjednika, akademika Dobrice Ćosića, prije samo godinu dana takođe u "Politici" (14. februara 2009.) kad je pod naslovom "Demokratske laži o bosanskom ratu" - kritikujući poziv na donošenje evropske rezolucije o Srebrenici - pored ostalog napisao: "Pred nama savremenicima zbila se epohalna inverzija jednog istorijskog događaja: laž o srebreničkom genocidu postala je sakralna i globalna istina. U toj laži participiran je osim korumpirane novinarske profesije karijerizam i kukavičluk banjalučkih Srba političara i beogradske posluge inostranih kancelarija. Laž o Bosanskom ratu, džihadska i špijunska laž sa značenjem i posledicama koje ima, mogla se zbiti samo u civilizaciji i konstelaciji sveta čija je kognitivna osnova laž i obmana".

Ćosić, kao jedan od vodećih inspiratora jednog za Srbiju i njene susjede tragičnog nacionalnog projekta, predstavlja samo najautoritatitivniji glas među onima koji propovijedaju poricanje zločina, vjerujući valjda kako će - samo ako oni nastave da poriču bilo kakvu odgovornost za genocid, ako dovoljno uporno budu ponavljali kako su svi činili zločine i kako uvijek uz tuđe žrtve treba isticati i vlastite - nekako izblijediti i istorijska etiketa genocida sa srebreničkog poglavlja novije istorije i kako bi se masovni pokolj oko 8.000 muškaraca i dječaka iz te nesretne "zaštićene zone" Ujedinjenih nacija mogao utopiti u priču o "žrtvama rata na svim stranama".

Takvo očekivanje može da počiva samo na nacionalističkom autizmu koji potpuno ignoriše sve što sav ostali svijet savršeno zna i o bosanskom ratu i o srebreničkom genocidu, o kojem u svijetu postoje čitave biblioteke dokumentarne građe; desetine knjiga uključujući i knjigu reportera "Njujork tajmsa", dobitnika Pulitzerove nagrade za prve izvještaje o Srebrenici, Dejvida Roda (David Rohde) pod naslovom "Završnica: Izdaja i pad Srebrenice - najgori masakr u Evropi od II Svjetskog rata"; i na kraju i presuda Međunarodnog suda pravde i više presuda Tribunala za ratne zločine zasnovanih na rigoroznom dokaznom postupku po najvišim međunarodnim standardima.

Čak i Izvještaj o Srebrenici Ujedinjenih nacija, koje snose suodgovornost što su dozvolile masovni zločin u području zvanično proglašenom "zaštićenom zonom", već u uvodu kaže kako su događaji nakon pada Srebrenice "odista scene iz pakla, pisane na najtamnijim stranama ljudske istorije" a u zaključku tog izvještaja je i direktan odgovor na tvrdnje - "koje se često ponavljaju i iz međunarodnih izvora" - kako su bošnjačke snage u Srebrenici izazvale srpsku ofanzivu napadajući iz zaštićene zone.

Izvještaj zaključuje kako za takvo šta nema dokaza:

"Osoblje holandskog bataljona na terenu u to vrijeme ocijenilo je da je nekoliko 'napada' koje su Bošnjaci izveli iz Srebrenice imalo neznatan ili nikakav vojni značaj. Često su organizovani da bi se našla hrana, jer su Srbi sprečavali pristup humanitarnih konvoja enklavi. Čak i srpski izvori s kojima se razgovaralo u kontekstu ovog izvještaja obznanili su da bošnjačke snage u Srebrenici nisu predstavljale značajniju prijetnju za njih. Najveći napad koji su Bošnjaci izveli iz Srebrenice bio je napad na selo Višnjica, 26. juna 1995, u kojem je zapaljeno nekoliko kuća, ubijeno do četvoro Srba i oteto oko 100 ovaca. Nasuprot tome, Srbi su dvije nedjelje kasnije zauzeli enklavu, prognali desetine hiljada iz njihovih kuća i pogubili hiljade muškaraca i dječaka. Srbi su uporno prenaglašavali značaj napada iz Srebrenice kao izgovor za provođenje glavnog ratnog cilja: stvaranja geografski povezane i etnički čiste teritorije duž Drine što bi oslobodilo njihove snage za borbe u drugim krajevima zemlje".

Svijet, dakle, nema nikakvu potrebu da mu banjalučki zagovornici jednake raspodjele krivice objašnjavaju šta se događalo u najtemeljitije dokumentovanom zlodjelu u novijoj istoriji.

Isto tako, istorijski je nepotrebno da zakasnjeli politički zastupnici srebreničkih žrtava u vrhovima bošnjačke politike licitiraju o tome kako bi oni željeli da glasi eventualna rezolucija iz Beograda. Na dan kad je padala Srebrenica glavni odbor najbošnjačkije političke stranke na zasjedanju u Zenici više je brinuo o tome ko će zamjenjivati u saobraćajnoj nezgodi povrijeđenog člana državnog predsjedništva iz te stranke nego o posljedicama pada "zaštićene zone" a evo i gotovo petnaest godina nakon rata nije učinjeno ništa da se sistematski istraže, procesuiraju i osude ratni zločini nad drugima upravo radi istorijskog poštovanja za vlastite žrtve.

Srbiji treba ostaviti da sama odluči kada će i kako osuditi počinioce genocida a da svijet to može prihvatiti kao odluku rukovođenu vrijednostima o kojima govori njen predsjednik a ne obavezama ili prolaznim interesima.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Odgovor na komentare čitalaca


S uvažavanjem pratim reagovanja čitalaca na ono što pišem i oni koji redovnije prate ovu kolumnu znaju da samo u rijetkim prilikama odgovaram i na ponekad neodmjerenu kritiku. Ljudi, jednostavno, imaju pravo da o stvarima različito sude. Kao profesionalni novinar i publicista, međutim, mnogo sam osjetljiviji na odgovornost prema činjenicama. Smatram, čak - i nešto radim na tome - kako je za perspektive obnove dobrosusjedstva u našim podnebljima prijeko potrebno da se dodje do na dokumentima zasnovane istorije devedesetih. Samo zato osjećam potrebu da i "zaprepaštenom" čitaocu odgovorim na nekoliko direktnih pitanja.

Prvo: Otkud mi dokaz da je strijeljano 8.000 muškaraca i djece?
Da ne navodim sve izvore, spomenuću da je komisija vlade Republike Srpske u oktobru 2004. godine u službenom izvještaju objavila da je na njenom spisku nestalih "u događajima u Srebrenici u julu 1995. godine 7.806 lica" a izvještaj holandske državne komisije- nakon kojeg je vlada te zemlje podnijela ostavku zbog propuštanja da se brani "zaštićena zona" - da je ubijeno gotovo 8.000 Bošnjaka. Inače sam mnogo osjetljiviji na izbor riječi nego poštovani "zaprepašteni" pa i nisam napisao da je ubijeno 8.000 muškaraca i djece nego muškaraca i dječaka: temeljito je dokazano da su Mladićeve ubice izdvajale "muškarce vojničke dobi" i da su procjenjujući to odoka odvodili i maloljetnike. Među "nestalima" je po spiskovima imenom i prezimenom Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva 17 djece ispod pet godina, 27 od 5 do 10 godina, 63 od 10 do 15 godina i 289 između 15 i 18 godina. Šta se događalo s njima mogao je i vidjeti svako ko je to htio na snimcima strijeljanja - bez ikakvog suda ili presude - dječaka koje su zarobili "Škorpioni".

Drugo: o jednostranosti citirane literature.

Izvještaj A/54/549 podnesen Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 15. novembra 1999. godine dostupan je na Internetu, dovoljno je slijediti ovaj link

http://www.un.org/peace/srebrenica.pdf

Ovaj dokument na ukupno 113 strana navodi imena 64 međunarodna vojna i civilna zvaničnika koji su intervjuisani u njegovom nastajanju - uključujući naravno i Galija i Akašija i generale Rouza i Mekenzija - i brojne bosanske i četvero srpskih zvaničnika. Po tome je mnogo svestraniji i vjerodostojniji od mitologije inspirisane maglama jednake krivice i ponavljanja kako su svi činili zločine.

Treće: Pitanje "u kojem to pređašnjem genocidu u svijetu bijahu odvajani žene i djeca i transportovani autobusima" sugeriše nešto kao humanost tog postupka koji je označio odvajanje zauvijek majki, kćeri i supruga od sinova, braće i muževa i ne vodi računa o tome da član 2 konvencije o genocidu definiše genocid kao" namjeru da se uništi, u cjelini ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa" pa ona, naravno, uključuje i odvajanje žena i muškaraca i sistematsko istamanjenje muškog stanovništva.

Na kraju: vjerujem da sve nevine žrtve ratova zaslužuju bezuslovno poštovanje. One treba da budu obznanjene i uvažene imenom i prezimenom jer uspomenu na njih jednako vrijeđa i svako umanjivanje i svako uveličavanje broja žrtava, što smo već iskusili u nehumanoj licitaciji brojem ubijenih u Jasenovcu, i ne smiju nipošto biti obezličavane mantrama o "žrtvama na svim stranama" niti potezane u političkim kampanjama samozvanih zakasnjelih "zaštitnika".

Odgovor na komentare čitalaca


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *