Gost Radija Slobodna Evropa je Jusuf Hadžifejzović, uz Bracu Dimitrijevića jamačno najpoznatiji bh. konceptualni umjetnik. Nedavno se vratio sa turneje po Evropi, a u međuvremenu je odletio na Daleki Istok. Osim vlastitog umjetničkog rada, Hadžifejzović je lider galerije savremene umjetnosti "Charlama", mjesta koje bi trebalo uskoro da postane dom umjetnika i umjetnina koji se naslanjaju na tradiciju najveće prijeratne likovne izložbe u Sarajevu - „Jugoslovenska dokumenta“.
RSE: Razgovaramo između dva putovanja. Putuješ u dvostrukoj funkciji, kao autor i kao promotor. Šta bi se to moglo izdvojiti iz posljednje posjete Sloveniji i Italiji?
Hadžifejzović: Bio sam pozvan u Sloveniju, u Muzej savremene umjetnosti u Ljubljani jer oni organizuju izložbu o najvećoj izložbi savremene umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji, koju smo radili u Sarajevu 1989. godine. To su bila posljednja "Jugoslovenska dokumenta". Oni to smatraju jako značajnom izložbom jer tada se okupio veliki broj ljudi koji su radili savremenu umjetnost, odnosno Umjetnost druge linije, kako je to nazvao istoričar umjetnosti Jerko Denegri. Oni hoće da rade u aprilu sljedeće godine izložbu o izložbi. Mene su pozvali da napravim samostalnu izložbu mojih depografija iz tog perioda u njihovom muzeju.
Bio sam i tri dana u Celju. Tamo smo dogovarali moj art residance za sljedeću godinu na proljeće. Onda sam otišao u Maribor, gdje sam izveo performans koji se zvao "Strah od pitke vode". Došao sam da napravim instalaciju koja je ostala poslije tog performansa. Ostao je video i ostao je štafelaj sa torbama, koje ja zovem kineske internacionalne izbjegličke torbe. Sve izbjeglice na fotografijama nose isti tip torbi, ove karirane plastične koje koštaju jedan euro.
U Italiji sam razgovarao sa Simonettom Lux, profesoricom na La sapienza univerzitetu. Ona je šefica odsjeka Savremene umjetnosti. Dogovaramo saradnju i štampanje jednog časopisa sa prikazom dešavanja u Bosni. To je za sljedeću godinu. Onda sam odatle otišao u Burri centar, gdje je rođen italijanski slikar i skulptor Alberto Burri. Prošle godine je bila stogodišnjica njegovog rođenja. Povodom toga su oni napravili izložbu koja se zove Randez vous des amis. Bilo je preko 150 umjetnika. Sa naših prostora je bio Braco Dimitrijević i ja. Kreator izložbe je bio Bruno Cora. Sa njim sam dogovorio da u Čarlami, u maju iduće godine, napravimo izložbu četiri evropska umjetnika. Onda sam bio u Milanu, posjetio sam Enrica Comija, našega starog znanca, još od Jugoslovenskih dokumenta. Tražio sam od njega da pošalje foto dokumentaciju i časopise koje je on posvetio "Jugoslovenskim dokumentima" još u ta doba, da pošalje direktorici Zdenki Badovinac u Muzej savremene umjetnosti u Ljubljani.
RSE: Ja pretpostavljam kako će barem dio skorog putovanja na daleki istok biti posvećen promociji ovog velikog projekta "Čarlama". Šta se zapravo krije iza tog intrigantnog naziva?
Hadžifejzović: Čarlama je vjerovatno riječ staroturskog porijekla, koja je prihvaćena u našim krajevima. Pitao sam Turke šta znači, ali oni ne znaju ili njihova memorija ne doseže do tog perioda. Jednom sam bio u Kini, u dijelu gdje žive Uzbeci. Oni su u jednoj jurti napravili koncert. Svirali su u starim narodnim nošnjama. Par puta su u pjesmama pominjali čarlama. Pitao sam te muzičare o značenju te riječi. Pošto ne znaju ni jednu riječ engleski, nisam mogao ništa da se sporazumijem.
Čarlama kod nas znači prediblati nekoga, prevariti na sitno. Kada gledaju utakmicu u Bosni, kada neki fudbaler prevari tri igrača, kažu da im je udario čarlamu. Ima i neko kolo koje se zove Čarlama ovdje u Bosni. U Beogradu ima neki kriminalac sa bosanskih područja čiji je nadimak Čarlama. Kada sam davao ime galeriji, želio sam da dam takvo ime koje bi bilo autentično naše, da ne bude neko englesko ili francusko ime galerije.
RSE: Čarlama je do prije nekoliko godina bio jedan sjajni izložbeni prostor Centra za kulturne aktivnosti, a sada je to galerija savremene umjetnosti. To je svojevrsni spomenik vašem mladalačkom projektu, Jugoslovenska dokumenta.
Hadžifejzović: Na neki način sam se posvetio na dva posla. Radim svoju umjetnost, kao i svi ostali umjetnici. Pošto sam shvatio da to što radim pripada drugoj liniji, želio sam da pokrenem nekakav događaj, nešto što bi bilo tradicija, što bi ostalo u amanet mlađim generacijama, da se savremena umjetnost odvija. Za mene savremena umjetnost je ona umjetnost koja je nova i koja je istinita. To je dovoljno da bude svjedok ovog vremena. Savremena umjetnost nekako teče kao potok.
Kada sam to radio 1984. godine, u saradnji sa umjetnicima Sašom Bukvićem i Radoslavom Tadićem, onda smo to uradili u klubu Colegium Artisticum bez ikakvih novaca. Pozivali smo naše prijatelje, nekada su tražili pare, da im se plati put, nekad nisu. Spavali su kod nas, uglavnom kod Saše. Tako je to počelo i preraslo u najveću izložbu savremene umjetnosti na ovim prostorima.
RSE: Spadam u ljude koji su imali sreću da vide onaj sjajni spektakl savremene umjetnosti u Skenderiji. Bilo je to prije tri decenije. Sama pomisao da će nam bar dio toga biti pred očima, mi nekako puni srce. Mogu zamisliti kako se osjećate vi, utemeljitelji?
Hadžifejzović: Osjećam se u dvije varijante. Što se tiče bosanske varijante, ovde to, do vas, niko nije spomenuo. Mi smo uradili prva dokumenta 1984. godine. Znači, 2104. godine je bilo tačno trideset godina od prve izložbe. Niko nije riječi spomenuo. Razgovarao sam sa novinarima i oni su rekli da to nije dovoljno zanimljivo da se spominje.
Zdenka Badovinac, jedna od najsposobnijih žena direktora muzeja na ovim prostorima, shvatila je koliko je to važno. Ona je u kontaktu sa evropskim događanjima i stalno je na putu po Evropi. Pravi izložbe koje su na evropskom nivou. Izložba "Jugoslovenska dokumenta" spada u program još tri manifestacije koje će biti objedinjene. Ona misli da će izložba moći da se pokaže u Engleskoj ili u Francuskoj. Već je imala neke pregovore. Belgija je sigurna.
RSE: "Jugoslovenska dokumenta" bila su manifestacija koja je na jednom mjestu okupila sve što je na ovim prostorima bilo relevantno iz domena savremene umjetnosti. To je Sarajevo i ucrtalo na evropsku kulturnu mapu. Može li sličnu ulogu odigrati i Galerija savremene umjetnosti?
Hadžifejzović: Pod ovakvim političkim okolnostima i socijalnim dešavanjima ovdje, ne znam šta se sve može dogoditi. U tramvaju putuju ljudi koji sami sa sobom razgovaraju, kojima se čude žene koje su još luđe od ovih koji pričaju. Atmosfera je potpuno Felinijevska. Do sljedećeg mjeseca ne znam šta će biti.
Ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Mirvad Kurić je imao fleksibilnosti i neku dalju viziju, nego ostali normalan svijet, te je ovu "Čarlamu" ponovo postavio na noge. Mi ćemo se truditi da za njegovog mandata napravimo šta možemo. Ne znamo šta će biti u budućnosti jer ovo je disfunkcionalna država i nema nikakvog kontinuiteta, ni u čemu što je dobro.
RSE: Ima veliki broj dobrih umjetnika, na žalost, barem još toliko onih što trenutno ne žive ovdje, ali su, i srcem i djelom, sastavni dio naše kulturne scene. Prava je šteta te ogromne resurse prepustiti slučaju.
Hadžifejzović: To je otprilike kao da je od "Jugoslovenskih dokumenata" njegovana neka situacija da se iznjedrio tako veliki broj umjetnika. Kada se to uporedi sa privredom, ili nekom industrijskom granom, izgleda otprilike kao da je napravljena fabrika koja može da proizvodi proizvode, ali je vlasnik otišao u Budvu na more i zaboravio na sve to. Teško je uspostaviti nekakvu kancelariju. To bi trebala da bude kancelarija koja bi samo bila servis, da to što je vrijedno mi plasiramo ljudima koje znamo po svijetu i da iz svijeta dovodimo ono što je vrijedno za cijeli svijet. Tako bi izbjegli da budemo provincija.
Ovdje ljudi sada prave kolonije i pozivaju oko četrdeset anonimnih umjetnika. Pitam se šta će to Sarajevu? Šta će anonimni umjetnici u Sarajevu, kada smo već imali Dokumente i kada su dolazili Pistoleto i Kunelis, najveći umjetnici svijeta. Sada se vraćamo na neke revanšizme, da on pozove nekog anonimnog umjetnika i da anonimni umjetnik bude pozvan negdje. To je neka obrnuta perspektiva koja vodi samo u propast.
RSE: Ti na izvjestan način sugerišeš neke nesporazume u okviru vas likovnjaka?
Hadžifejzović: Postoje sredstva da se dešavaju stvari, ali da se dešavaju u pogrešnom smjeru. Vrijeme se pogrešno iščitava i ide sve unazad.
RSE: Dokumenti su najveći sve-jugoslovenski likovni projekt. Donio je silnu energiju, jednu nevjerovatnu lepezu inspiracija. Mi bi smo od toga mogli izvući koristi. Sa druge strane, svemu se protivi ova surova realnost, ove frontalne besparice, ali i totalne ignorancije kulturnih vlasti i nedostatka pravih vrijednosti, koje bi ste mogli uspostaviti galerijom savremene umjetnosti?
Hadžifejzović: Nema metra kojim bi se izmjerilo. Nema više ljudi koji znaju šta je to bilo. Ovdje možda postoji dvadesetak ljudi u Sarajevu koji znaju vrijednost "Jugoslovenskih dokumenata". Šta ćemo da radimo sa ovim ostalima? Da im objašnjavamo, protekao bi cijeli život u tome. Svi ti umjetnici su bili moji prijatelji. Ljudi ne bi dolazili ovde da nije postojalo utemeljeno mjesto da se u Sarajevu dešava savremena umjetnost. U Sarajevu je bilo i prije savremene umjetnosti, ali ta savremena umjentost je bila lokalnog karaktera. Umjetnici, koji su tada kreirali umjetnost, kreirali su više po nekim zapadnim uzorima, tako da su na sebe zaboravili. Nije bilo nekog originalnog i autentičnog traga umjetnika sa ovih prostora.
Sa "Jugoslovenskim dokumentima" to se već nekako uspostavlja. Sada, kada se pogleda situacija na Balkanu, fino se vidi da su ti umjetnici, koji su izlagali na "Jugoslovenskim dokumentima", najbolji umjentici u svojim državama, tadašnjim republikama, i da tu nije bilo greške. Jednostavno sam u tom periodu znao ko su najbolji umjetnici, kao što i sada znam, ali okolina to vrlo sporo apsorbira. To je nekakav zakon u istoriji umjetnosti, da to tako ide. To je neka vrsta progresa. Ovdje to ide jako sporo i bojim se da nije krenulo unazad. Onda će biti teško.