Sljedeće sedmice Sarajevo je domaćin jedne od najvećih muzičkih manifestacija u regionu, Jazz Festivala, koji obilježava dvije decenije postojanja. Jubileju u čast, u goste dolaze neka od najvećih imena svjetske scene, a o programu i ukupnom doprinosu Festivala, govori osnivač Edin Zubčević.
RSE: Edine, moram čestitati dvadeseti jubilej i veliki rođendan Festivala, a paket koji vi nudite svojoj publici, čini se, može biti bogatiji nego bismo očekivali.
Zubčević: Hvala. Mi smo napravili program najambicioznije što smo mogli. Htjeli smo, zapravo, da napravimo program koji će reprezentirati dvadeset godina Festivala u smislu razvoja dvadeset godina, kao da živimo u idealnom društvu, kao da ne živimo u Bosni i Hercegovini, koja je daleko od idealnog po svim mogućim parametrima i mjerilima.
Mi smo htjeli napraviti jedan idealistički program koji će reprezentirati jedan festival u njegovoj dvadesetogodišnjoj istoriji, kulminirajući jednim upravo ovakvim izdanjem. Nudimo publici 28 programa u glavnoj seriji, 28 performansa, 28 nastupa u glavnom programu. Pored toga još klupski program, koji uključuje čitav niz muzičkih aktivnosti, koncerata i program za djecu, koji je još dodatni koncert.
RSE: Šta se to može nazvati vrhom, za Sarajevo barem, dosad nečuvenog muzičkog vatrometa?
Zubčević: Ono što je možda jedno od najvećih kurioziteta uopšte, ne samo za ovo izdanje Festivala, nego i kao muzički događaj evropskog značaja, da tako kažem, s obzirom na to da se radi o evropskim premijerama, ne jednoj već čitavom nizu – radi se o jedanaest nastupa američkih muzičara koji dolaze iz Njujorka, samo za ovu priliku.
Zaista se radi o jedanaest ansambala, od kojih svaki pojedinačno je dovoljno velik za sebe, i tri ili četiri takva ansambla su dovoljna da imate jedan izuzetan program na festivalu. Mi imamo samo jedan dan u kojem imamo jedanaest takvih ansambala – radi se o Maratonu Johna Zorna, gdje će izvoditi premijerno novi repertoar – 'Bagatelles'.
Pored toga, imamo 5. novembra osam koncerata – krenućemo od bh. programa, koji su već rasprodati – Tijana Vignjević i Belma Alić – to je duet koji se premijerno predstavlja ove godine na Festu, zatim Miroslav Tadić i Merima Ključo, također rasprodat koncert. Imamo dva koncerta u Pozorištu mladih, onda seriju koncerata koji počinju sa Dva dueta Bojana Zulfikarpašića, itd, u Bosanskom kulturnom centru (BKC).
Prije toga imamo čitavu seriju, Festival zapravo počinje trostrukim koncertom u BKC-u 2. novembra, biće tu Bugge Wesseltofts sa svojim novim koncertom Jazz edicija 2016, radi se o dvadeset godina jednog veoma značajnog evropskog jazz i muzičkog projekta.
Nakon toga, u BKC će nastupiti Mazurek sa svojim Sao Paulo Undergroundom, to je jedna američko-brazilska kombinacija. To će biti taj dvostruki koncert za otvaranje Festivala 2. novembra. Nakon toga imamo prvi koncert u Vijećnici, čime ćemo zapravo početi seriju koncerata u Vijećnici. Biće Nitai Hershkovits koji će svirati solo koncert, a već sljedećeg dana imaćemo tri otvorene scene. U Pozorištu mladih imamo tri koncerta, sviraće Tatran, nakon toga Marc Ducret, zatim Samuel Blaser Trio, te Inside Out sa Markus Stockhausenom i Florian Weberom, nakon toga Taksim Trio, koje ćemo vjerovatno rasprodati prije Festivala.
Bitno je reći da tu noć imamo i jedan koncert, mogu već sada reći – rasprodat prije sedam dana, to je Matija Dedić. To je jedan omaž Arsenu Dediću, njegovom djelu, liku, svemu onom što je on predstavljao, na jedan izuzetan način, muzikom koju izvodi njegov sin, ne samo sin nego i muzički partner, s kojima smo kao partnerima sarađivali, tako da se radi o jednom posebnom koncertu koji ima jedan privatan, intiman značaj za nas u Festivalu.
Na festivalu će biti upriličen omaž Arsenu Dediću
RSE: Neki ljubitelji muzike su, ne nužno zločesti ljubitelji, zamjerali kako imate šaren program, naime, kako ste ranije imali šarene programe, kako to nije uvijek bio džez. Sad su došli na svoje?
Zubčević: Ja vjerujem da nisu ni sad došli. Mi smo Jazz Fest u svom osnovnom određenju, to nas najbliže određuje, a ono što mi predstavljamo se ne iscrpljuje samo u nekom džezu jer džez je zaista jako širok pojam i može podrazumijevati svašta, a s jedne strane može podrazumijevati vrlo malo. Ono što mi predstavljamo jeste muzička raznolikost koja postoji prvenstveno na džez festivalskoj sceni, ako tako mogu reći.
To su muzike koje uglavnom nemaju imena i koje se žanrovski ne mogu svrstati. Mislim da u 21. stoljeću govoriti o nekoj muzici isključivo žanrovski je potpuno neprikladno i za moje pojmove besmisleno, tako da mi džez shvatamo kao vrlo širok pojam, i kao imenicu, i kao glagol, u smislu pristupa muzici i svemu onome što je zapravo tradicija i vrlo uska vrijednost, vrijednost džeza kao globalne umjetničke forme.
Mi se ne držimo neke definicije koju su napravili magazini ili diskografska industrija. Mi zapravo predstavljamo muziku za koju vjerujemo da vrijedi predstaviti, a da li će je neko smatrati više ili manje džezom, to je stvarno potpuno nebitno.
RSE: Da još jednom podvučemo činjenicu kako se radi o dvadeset godina trajanja. Uz ovakve datume obično ide pitanje o ukupnom doprinosu Jazz Festivala ovome gradu, ovoj državi zapravo.
Zubčević: Ja ću biti slobodan, riskirajući možda da budem na trenutak i arogantan, pa da kažem da bi pitanje možda bilo bolje da kažemo šta je država učinila za nas, parafrazirajući znamenitu rečenicu Kennedyja, nimalo ambiciozno, samo kao šlagvort za ono što želim zapravo reći. Mi smo činili cijelih dvadeset godina dosljedno ono u što smo vjerovali, u smislu programa. Nismo nikada pružili političku platformu bilo kome.
Festival nikad nije bio za bilo šta osim za muziku, tako da smo tako i počeli, imajući u vidu želju da ćemo jednom postati tradicija. Tako smo počeli raditi ovaj festival i na našu sreću i zadovoljstvo to je postalo tradicijom. Ovo je umjetnički festival koji predstavlja uzbudljivu, zanimljivu, svježu i originalnu muziku. Ono što je najbitnije u vezi s Festivalom, to je njegova vrijednost u smislu kohezionog elementa u društvu, koji se naravno ne može mjeriti dugotrajnim efektima 365 dana.
Mi radimo samo jednu sedmicu, ali u toj sedmici građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine i svi oni koji dolaze sa strane u Sarajevo žive jedan potpuno drugačiji život, jedan potpuno drugačiji svijet. To je ono što je naša osnovna motivacija – da pravimo i ponudimo određene umjetničke sadržaje, iskustvo muzike koje će ponuditi ljudima mogućnost bijega od svakodnevnice koja nije nimalo prijatna, koja je frustrirajuća i koja nas ne čini nimalo sretnima.
Dakle, to je mali pokušaj sa željom da se napravi jedan veliki rezultat, koji će trajati nekoliko dana. Mislim da je to kao ambicija sasvim dovoljno u društvu u kakvom živimo. Nadam se i vjerujem da na određen način naša publika razmišlja slično. Ovaj festival je prilika da se vratimo sami sebi, da se otkrivamo otkrivajući muziku, otkrivajući novo. Mislim da je to svima nama potrebno, naročito u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini.
Na festivalu nastupa i Belma Alić
RSE: Definitivno je Jazz Festival jedna od najznačajnijih manifestacija, zajedno sa SFF-om, MESS-om, čini glavna uporišta našeg samopouzdanja, samopoštovanja, na kraju krajeva. Ne samo ovog grada, nego i šire. S druge strane su posve neuviđavne, da upotrijebim eufemizam, kulturne vlasti, silni ministre, doministri, posve bez sluha.
Zubčević: Ono što je bitno u našem društvu jeste da ono što se dešava u kulturi, dešava se u zdravstvu, dešava se u mnogim drugim oblastima. Naša politička stvarnost je nadrealna u smislu da ne postoji dovoljno odgovornosti, da ne postoji dovoljno bilo kakvog koncepta, da se improvizira u situacijama kada improvizacija nije potrebna, kad je potreban plan i sistem.
Mislim da se radi o jednoj velikoj neodgovornosti u svim segmentima, političari su jednostavno neodgovorni. Ne treba biti naročito pametan pa to primijetiti niti reći, radi se samo o činjenicama. Mi dvadeset godina živimo jednu realnost koja je do te mjere bizarna da je svaki daljnji komentar suvišan. Nemamo zaista potrebe komentirati stvari koje su već poznate, koje su standardne, a to je da ne postoji, evo primjer, kad govorimo o kulturi, kulturna politika, ne postoji nikakva strategija, ne postoje nikakvi interesi koji su artikulisani, da se zna šta nama zaista u ovom društvu treba, šta nam ne treba, šta nam manje treba, šta nam više treba.
S obzirom na to da to ne postoji niti na jednom nivou, pogotovo ne na način koji ima smisla, ono što ostaje svakom ministru jeste proizvoljna procjena, zapravo neko će naslijediti odluke prethodnika, i te će odluke secirati, napraviće određene akcije u skladu s određenim idejama koje on sam ima, ili grupa savjetnika, međutim, dešava se da jedan ministar ode, dođe drugi, sa novim konceptima, koji su zapravo kratkotrajni potezi koji ne ostavljaju dugoročne pozitivne posljedice.
RSE: Gledano kroz ove naočale, čovjek se jednostavno zapita kako vi entuzijasti uopšte uspijevate sačuvati taj entuzijazam i svake godine krenuti u novu avanturu pripreme naredne smotre.
Zubčević: Snage svih nas i svi oni koji istrajavaju i opstaju sve poslijeratne godine, znači dvadeset godina, jeste, što se nas tiče u Jazz Festu, mi nismo spremni da odustanemo. Mi smo spremni na različite stvari, osim da odustanemo od onog u šta vjerujemo. Nama ne ostaje ništa, teško nas je zaustaviti.
Oni koji nisu spremni da prave kompromise i odustaju, i uspijevaju da istrajavaju, zapravo pokazuju da je to moguće, i da zapravo i u drugim segmentima i u drugim oblastima, i u sportu, u bilo čemu, što god nam padne na pamet, možemo primijeniti primjer, da se ipak mogu napraviti, uprkos okolnostima, određeni rezultati.
Kad bi svako u nekoj svojoj oblasti, svojoj domeni djelovanja učinio nešto uprkos okolnostima, bez kompromitiranja samog projekta time što će ponuditi nekome političku platformu pa tako osigurati određena sredstva, pa onda raditi određene sadržaje, nego potpuno suprotno struji koja vlada u našem društvu, napraviti određen rezultat. Naravno, Jazz Fest je samo jedan od primjera. Ima i drugih primjera, koji su možda manje poznati a jednako su vrijedni, samo nemaju prilike da u javnosti prezentiraju svoje male, ali značajne rezultate.