Dok Vašington i Teheran testiraju granice krhkog privremenog dogovora, diplomatija oko Irana postaje sve složenija i sve indirektnija. s očekivanja od direktnih razgovora između SAD i Irana u Dohi prešlo se na šatl diplomatiju preko Katara, dok su tenzije u Persijskom zalivu i dalje opasno visoke.
Da bi se razumela poslednja dešavanja, RSE je razgovarao sa Markom Siversom (Marc. J. Sievers), bivšim američkim diplomatom koji živi u Abu Dabiju i koji je služio širom Bliskog istoka, uključujući kao ambasador SAD u Omanu, zamenik šefa misije u Kairu i druge visoke diplomatske funkcije u Bagdadu, Tel Avivu i Rijadu.
RSE: Ono što je prvobitno predstavljeno kao mogući direktni razgovori između SAD i Irana u Dohi sada izgleda kao indirektna diplomatija uz posredovanje Katara. Šta vam to govori o tome koliko je ovaj proces zaista krhak?
Mark Sivers: Video sam izjavu iranskog portparola u kojoj se kaže da neće biti direktnih razgovora. To me malo iznenađuje, ali ne mogu tačno da potvrdim kako to funkcioniše. Ne čini se vrednim truda slati američke pregovarače u Dohu ako neće direktno razgovarati s Irancima. Ali opet, to je na Beloj kući da odluči.
To ne govori dobro o statusu Memoranduma o razumevanju u ovom trenutku, posebno posle razmene vatre u Zalivu, iranskih napada na brodove u Ormuskom moreuzu i reakcije američke vojske. Dakle, diplomatski je to delikatna situacija.
Čitajte:
Da li dogovor s Vašingtonom razbija konsenzus u iranskoj eliti?RSE: Ako su Amerikanci u jednoj prostoriji, a Iranci u drugoj, dok Katar prenosi poruke između njih, da li to sugeriše da obe strane i dalje žele deeskalaciju - ali bez političkog rizika direktnog angažmana?
Sivers: Teško mi je da shvatim šta Iranci žele, jer izgleda da u ovom trenutku imate podeljen režim. Političko liderstvo izgleda želi dogovor, ali mi uopšte nije jasno da li ga želi IRGC (Korpus islamske revolucionarne garde).
Jer ako žele, zašto bi slali ofanzivne dronove na brodove? Čak i ako žele da tvrde da i dalje imaju neku kontrolu, to je suprotno obavezama koje su preuzeli njihovi pregovarači. Dakle, pomalo je zbunjujuće shvatiti šta Iran želi u ovom trenutku.
RSE: Ako još nema direktnih razgovora, kako zapravo izgleda uspeh? Da li se radi samo o sprečavanju još jedne vojne eskalacije u Zalivu?
Sivers: Mislim da uspeh znači postizanje razumevanja – pre svega o Ormuskom moreuzu – zato što je to trebalo da se uradi kada je potpisan Memorandum o razumevanju, a očigledno nije stupio na snagu onako kako je shvaćen.
Postoje i razlike oko Libana. Potpisivanje Memoranduma o razumevanju u Vašingtonu između izraelske i libanske delegacije pod pokroviteljstvom SAD bilo je veliko dostignuće. Ali Iranci se protive tome i kažu da to krši njihov dogovor sa Sjedinjenim Državama, što nije stav SAD.
Rizik od prelivanja u regionu
RSE: Bahrein i Kuvajt su poslednjih dana bili pod iranskim napadima. Na osnovu vašeg vremena u Omanu, koliko je alarmantno kada sukob počne direktno da se preliva na tlo Zaliva?
Mark Siers
Sivers: Ovo je prvi direktan iranski napad ove vrste. Tokom junskog rata prošle godine, došlo je do jednokratnog iranskog udara na američku bazu u Kataru, ali je šteta bila minimalna i nisu napali civilne objekte.
Međutim, od prvog dana, 28. februara, Iranci napadaju sve svoje susede – posebno UAE, Bahrein i Kuvajt – s fokusom na energetsku infrastrukturu, turističke centre i civilne objekte, ništa vezano za američke vojne lokacije. To je šokiralo sve. To je bez presedana.
RSE: Kada govorimo o Ormuzu, govorimo i o ekonomskoj žili kucavici zalivskih zemalja. Koliko su, po vašem mišljenju, nervozne zemlje poput Omana i njegovih suseda zbog produžavanja poremećaja tamo?
Sivers: Oman se nalazi van Ormuskog moreuza, tako da nije direktno zahvaćen, iako to utiče na celokupno tržište ovde i šire okruženje. Iranci su takođe nekoliko puta pogodili Oman.
Oman je sarađivao s Iranom na nekoj vrsti dogovora o tome kako regulisati saobraćaj u Zalivu, i to je bio izvor neslaganja između Omana i Sjedinjenih Država. Poslednje izjave sugerišu da Omanci možda odustaju od koordinacije svoje pozicije s Iranom, ali ja zaista ne znam trenutni status.
Druge zalivske države traže alternative. UAE i Saudijska Arabija imaju alternativne cevovode koji mogu da transportuju naftu drugim rutama. Kuvajt je više izložen zbog svoje geografije, a takođe donekle i Irak.
Vremenom, ovo bi moglo da gurne region ka alternativnim rutama i multilateralnim aranžmanima o brodskom saobraćaju. Međutim, sloboda plovidbe ima globalne implikacije. Neverovatno je važno ne prepustiti Iranu pravo da napada brodove u međunarodnim vodama. To je osnovni stub međunarodnih energetskih tržišta.
RSE: Da li ova kriza strateški zbližava Savet za saradnju u Zalivu – ili otkriva dublje razlike u načinu na koji svaka prestonica želi da se nosi s Teheranom?
Sivers: To je veoma zanimljivo pitanje. U početku, rekao bih da ih je zbližila. Ali kako je rat trajao nekoliko nedelja, činilo se da se malo razilaze, pri čemu različite zemlje usvajaju donekle različite stavove. U ovom trenutku, zavisi od toga kako će se sve završiti – a još nismo stigli do toga.
Nuklearna pitanja i ukidanje sankcija
RSE: Pored Ormuza, očekuje se da će tehnički razgovori obuhvatiti i ukidanje sankcija i iranske zalihe visoko obogaćenog uranijuma. Šta je od toga teže rešiti – novac, transport ili nuklearno pitanje?
Sivers: Sve je to ukombinovano – sve je povezano. Čak je i potpredsednik Vens (JD Vance), koji je bio veoma optimističan u vezi s Memorandumom o razumevanju, bio jasan da neće biti šireg ublažavanja sankcija dok Iran ne preuzme odgovarajuće obaveze u vezi s nuklearnim pitanjem.
Bilo je reči o licencama za prodaju iranske nafte tokom ovog perioda od 60 dana – to je ustupak. Postoje zamrznuta iranska sredstva u Kataru i Omanu koja bi, prema nekim izveštajima, mogla biti oslobođena, ali to za mene nije jasno.
A onda postoji cela ova ideja o fondu za obnovu od 300 milijardi dolara, i nemam pojma ko bi zapravo uplatio u to. Zaista ne vidim da je bilo koja od zalivska zemalja – osim možda Katara – zainteresovana za učešće.
Čitajte:
Mary Kissel: Iranski nuklearni program mora ostati u središtu pozornostiRSE: Istovremeno, unutrašnja nestabilnost se nastavlja unutar Irana, uključujući ubistvo pripadnika Revolucionarne garde u Kermanšahu. Koliko domaći pritisak oblikuje pregovarački stav Teherana?
Sivers: Nisam u Iranu, tako da je teško tačno reći. Ali je veoma jasno da postoje najmanje dva tabora u liderstvu. Ponekad i oni igraju tu igru, tako da je teško shvatiti.
Ali svakako izgleda da predsednik (Masud) Pezeškijan, možda čak i predsednik (parlamenta Mohamed Baker) Kalibaf – koji je bio jedan od glavnih pregovarača – i ministar spoljnih poslova svi izgleda žele sporazum sa Sjedinjenim Državama.
Nije mi jasno da li je IRGC na istoj strani, posebno kada počnu da se uključuju iranski ustupci u vezi s nuklearnim pitanjem, za koji i dalje govore da je nedodirljiv. Dakle, to ostaje da se vidi.
RSE: Da se pomerimo od dnevnih vesti – da li svedočimo početnoj arhitekturi šireg regionalnog bezbednosnog resetovanja između Irana, Zaliva i Vašingtona, ili samo još jednom privremenom primirju u mnogo dužoj konfrontaciji?
Sivers: Još ne znamo. Veoma sam skeptičan prema tim tvrdnjama. Video sam ih, ali barem s moje pozicije ovde u Abu Dabiju, rekao bih da ne postoji poverenje u iranski režim. I biće potrebno veoma mnogo vremena da se to obnovi.
Ako Iran želi da pokaže da nije pretnja svojim susedima, moraće veoma naporno da radi kako bi prevazišao nasleđe svojih nezakonitih napada na civilnu infrastrukturu, energetska postrojenja, nuklearni reaktor – lista se nastavlja. To neće brzo nestati.