Nakon više od dvadeset igranja monodrame "Ima neka tajna veza", koja se bavi likom i djelom Duška Trifunovića, mladi glumac Milan Dimić zbog stalne zainteresovanosti počeo je novu mini turneju. Povod je to da sa njim razgovaramo o monodrami, ambiciji da sačuva lik i djelo Duška Trifunovića, ali i o stanju u kulturi u BiH.
RSE: Kako je došlo do ideje za monodramu "Ima neka tajna veza"?
Dimić: Bio sam student Akademije umjetnosti u Banjaluci. Na sedmom semestru na četvrtoj godini smo imali temu da oživimo nekog poznatog umjetnika, da li to bio kompozitor, pisac, bitno je da je umjetnik. Zainteresovao sam se za Duška Trifunovića. Htio sam da ga spasim od zaborava i da ga prikažem nekim velikim masama u najboljem svjetlu.
RSE: Zbog čega ste se baš odlučili za Duška Trifunovića?
Dimić: Duško Trifunović je, prije svega, bio veliki pjesnik i veliki čovjek. Između ostalog, to je neka veza koja nas je spojila, ima neka tajna veza između svih nas. Prva poveznica je bila da on nije mario za materijalnim, za novcem, za ovozemaljskim. Bio je vanvremenski pjesnik. To me zainteresovalo, njegov skroman i suptilan život koji je živio.
Dimić: Oduševio sam se likom velikog jugoslovenskog pjesnika
Poslije toga je došla ideja da napravim predstavu, to jeste monodramu. Ona govori o Dušku Trifunoviću kroz njegove sretne trenutke, tužne trenutke, kroz neimaštinu, kroz sve to što jedan "obični" čovjek, kako je volio sebe da zove, prolazi dok bira neki svoj put, kroz čitavu svoju karijeru i čitav svoj život.
Monodrama traje 45 minuta. Igram pisca u prvom licu. Pored Duška, u prvom licu, pojavljuje se još šest likova koje suptilno uvlačim u čitavu priču. To su njegovi poznanici i kolege. Duško je napisao mnoge pjesme: "Ima neka tajna veza", "Šta bi dao da si na mom mjestu", "Ti si mi bila sve naj, naj", "Zlatna ribica", "Glavo luda", "Ima nešto u tome što me neće". Pisao je za Indekse, Jadranku Stojaković, Bijelo dugme, Arsena Dedića, Nedu Ukraden, Zdravka Čolića. Napisao je preko 300 estradnih pjesama za koje se komponovala muzika. To me i nadahnulo.
Kada sam krenuo da radim, dosta toga nisam znao. Upoznao sam se sa likom ovog velikog jugoslovenskog pjesnika i oduševio sam se. Tako je nastala inspiracija i ljubav prema Dušku. Pored ovih pjesama, napisao je velike pjesme i u poeziji: "Šok soba", "Griješio sam", "Daljina" i tako dalje. To su stvarno sjajne pjesme. Možda neko nije ni čuo za njih. Htio sam da narod ima neko mišljenje o tom pjesniku, da ga oživim na sceni i da ga narod upozna. Slava je pripala Bijelom dugmetu, Indeksima, Jadranki Stojaković, onima koji su pjevali te pjesme, a ne samom piscu.
RSE: Pored toga što je napisao više od dvadeset knjiga, on je autor stihova brojnih popularnih bendova i pjevača. Na njegovim stihovima odrasle su generacije ljudi u bivšoj državi. Koliko mladi znaju danas ono što je on napisao? I vi ste mlad glumac, pa je vrlo interesantno da ste se zainteresovali za neku muziku i za nešto što se pisalo u vrijeme kada niste bili još ni rođeni?
Dimić: Kao neko ko je upravo završio Akademiju, trudim se da osvježim njegove stihove i čitav životni opus. Mladi u nekoj zabačenoj sferi mozga imaju i prepoznaju njegove stihove, ali su zaboravili da je to on napisao. Možda znaju par pjesama.
Stariji ljudi, koji su dolazili na moje predstave, bilo je tu ljudi i do devedeset godina, stvarno su se oduševili i prepoznali sve te njihove pjesme iz mladosti. Reakcije su bile stvarno fenomenalne. To mi daje podsticaj i ambiciju da budem što bolji, da nastavim i da istrajem u ovom poslu koji radim. Daje mi krila i vidim da sam uradio zaista dobar posao.
Pročitajte i ovo: Mujkić: Bina mira je potrebna mladimaIgrali smo prije par dana u Laktašima. Jedna gospođa iz publike je prišla sva uplakana. Pitao sam je da li je sve bilo u redu? Ona je rekla da je sve bilo u redu, jedino želi da mi se zahvali na emociji koju sam prenio na publiku i na tome što sam njoj te večeri podario.
I zaista, zbog takvih ljudi, zbog takvih primjera, kao mladi čovjek radim na sebi. Radim da publika osjeti onu pravu umjetnost i da se desi ta teatarska magija, da se desi konekcija između publike i samog glumca na sceni. Kada se to desi, ništa ljepše nema u bilo kom poslu.
RSE: Neobično je da se mladi glumac odluči baš za monodramu. Šta vas je ponukalo da se bavite baš tim žanrom u pozorištu?
Dimić: Na osnovnim studijama na Akademiji u Banjaluci postoji tradicija da se u prvom semestru četvrte godine radi monodrama. Na početku mi je, iskreno, bilo teško. Nisam se baš snalazio. Kasnije, kako se proces odvijao i kako sam prikupljao podatke od raznih pisaca, njegovih prijatelja, iz raznih dokumentarnih emisija, bilo mi je sve lakše. Jedan vid monodrame mladom glumcu dosta može da pomogne što se tiče afirmacije, što se tiče igranja, snalaženja u nekom umjetničkom životu BiH i regiona.
Moja mobilna monodrama se u svakom slučaju može igrati bilo gdje. Interesantna je, publika to prepoznaje i prihvata je. Meni je dosta pomogla, profilisala me je kao glumca. Zahvalan sam i profesorima koji su nam dali taj zadatak, iako sam se možda bunio u početku. Radio sam i režiju i dramatizaciju. Bilo je teško, ali se na kraju trud isplatio.
Pročitajte i ovo: Da li će Dejton uništiti kulturu u BiH?Dvadeset i više puta se izvodi širom regiona. Sada smo krenuli na mini turneju u Laktaše, Tuzlu, poslije ćemo ići u Prijedor. U martu idemo na Proljetne dane Branka Radičevića u Novi Sad, gdje je Duško 1958. godine dobio Brankovu nagradu. Zaista jedan veliki festival. Za svaku pohvalu je da pozivaju mlade ljude i da su meni dali šansu. Ponosan sam na to jer ne može svako da dobije tamo šansu, da se pojavi na jednom od velikih balkanskih festivala Branku Radičeviću u čast. Igram 20. marta u Novom Sadu. Poslije toga slijedi Beograd i Sarajevo. Moja monodrama se igra širom BiH i regiona. Zadovoljan sam i nadam se da će se ta tradicija i reputacija razvijati.
RSE: Možda je najbolji primjer kako monodrama može da živi Zijah Sokolović, koji već dvadeset godina igra svoje komade. Ima li pozorište i gluma perspektivu u BiH, naročito kada je riječ o vama mladim glumcima?
Dimić: Pozorište i kultura, kao i sve profesije i struke u našoj državi i regionu, pali su na nezavidne grane i nezavidan položaj. Mi mladi se moramo truditi da estradu, kič i šund odbacimo. Sve ono o čemu ljudi hoće da pričaju treba da pretvorimo u scensku umjetnost, da omogućimo ljudima da mogu da nas gledaju, da mogu to da prate i da razaznaju šta je dobro, šta nije i da estrada, kič i šund ne pripadaju pozorištu. Mladi ljudi moraju da se trgnu iz toga i da ne pričaju o nekim velikim umjetnostima nego da pričaju o životu, što je srž teatra i glume. Najzanimljivije iz života treba da prenesemo ljudima.
Pročitajte i ovo: Zijah Sokolović: Tanka granica između stvarnosti i pozorištaNaravno, moraju da nas podrže svi ljudi koji su uključeni u kulturnu život BiH. Ako se to i dešava, to je minimalno i skoro beznačajno. Mi ne treba da kukamo i da sjedimo skrštenih ruku, nego treba da se borimo. Jedna od mojih ideja je da osnujem samostalnu produkciju gdje ću sam raditi i sam ugovarati predstave jer je to jedini izlaz u ovom trenutku. Velike kulturne kuće kao što su pozorišta nemaju dosta novca, žale se na razne prihode, na sve to što ih steže. Ne zovu mlade glumce, ne daju mladim glumcima šansu. Mi moramo da uzmemo stvar u svoje ruke jer drugačije nećemo opstati.
Kao što je gluma opstala u srednjem vijeku kada je bilo najteže i kada su glumci bili toliko potcijenjeni i skoro nisu nikako igrali, nadam se da će se kultura razviti i u ovom XXI vijeku i nastaviti svoj put.
Pročitajte i ovo: Primitivizam političkih elita prepreka regionalnoj saradnjiRSE: Na samom ste početku svoje karijere. Pored ove monodrame, šta su vaše ambicije i planovi?
Dimić: Imam tri predstave. Monodrama "Ima neka tajna veza". Diplomska predstava "Čorba od kanarinca" našeg poznatog pisca Miloša Radovića, sina velikog pjesnika, Duška Radovića. Predstava prati dvoje mladih kroz njihove životne dobi, od sretnih trenutaka svadbe, dobijanja djece, do razvoda. Jedna vanvremenska priča koja sve ljude zanima i kroz koju su svi ljudi prošli. Sa tom predstavom sam diplomirao i igrao je par puta.
Planiram zakazivanje i igranje te predstave sa kolegicom iz Beograda. Imam i jednu dječju predstavu za klince i klinceze "Čarobni štapić". Trenutno igram u te tri predstave. Imam još neke predstave u koje uskačem i pomažem svojim kolegama na Akademiji. Za ove tri sam vezan i to su neke moje matične predstave, u mojoj produkciji. Sa njima nastupam gdje god me pozovu.
RSE: Možemo li da podijelite sa nama nešto iz monodrame, koju igrate?
Grešio sam mnogo,
sada mi je žao i što nisam više,
i što nisam luđe jer,
samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji – sve je drugo tuđe.
Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrećim mnoge.
Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sada, deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao – ni kada biste hteli.