Šaškor: Barroso očekuje „svježu energiju“

Ines Šaškor

Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso od 7. travnja u posjetu je Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji. U službenoj najavi posjeta Delegacija Europske Unije u Zagrebu prenijela je Barrosove riječi kako sve zemlje Jugoistočne Europe pripadaju Europskoj uniji, kako će Hrvatsku Unija uskoro primiti kao 28. članicu, te da će potaknuti sve zemlje da provode preostale reforme sa svježom energijom kako bi ubrzale svoj napredak na putu u EU. Sada je vrijeme za rezultate, stoji na kraju te kratke izjave.

Ne treba ni sumnjati da će i na kraju trodnevnog posjeta regiji Barrosove izjave biti slične.

Zaintrigirala me „svježa energija“. Što bi to moglo značiti?

Već smo se navikli dešifrirati diplomatski novogovor. Tako znamo da se kriza naziva „situacijom“, a problem – „izazovom“. Poboljšanja u nekom segmentu često prati epitet „dramatično“, valjda da bi udarnički napori birokrata dobili na težini. U Bruxellesu se ovdašnji prostor (eto, ni vaša kolumnistica ne spominje Jugoslaviju) službeno naziva Jugoistočnom Europom, da se naglo osviještene nacije ne uvrijede. Svi diplomati kolokvijalno ga zovu Zapadnim Balkanom.
Ne odnosi se ta eufemistička terminologija samo na Balkan i Balkance, naravno.
Tako se u Njemačkoj nekadašnji gastarbajteri sada nazivaju „građanima s migracijskim kontekstom“.

Pokušajmo stoga proniknuti u taj jezik, umotan u fraze, i prevesti ga na stvarne poruke regiji u vezi s eurointegracijama.

Hrvatska je najbliže ulasku u Uniju, ali datuma ulaska nema i neće ga biti niti nakon ovog posjeta. Nema čak ni datum završetka pregovora. Bosna i Hercegovina stagnira u integracijskom procesu zbog zamršene i neriješene krize oko konstituiranja vlasti i funkcioniranja institucija, Crna Gora još nije prošla test iz pravosuđa, Makedonija je propustila „momentum“ (evo još jednog izraza iz novogovora) još u vrijeme pregovora oko članstva u NATO-u i zbog neinventivnosti u sporu oko imena države s Grčkom koja je bezobzirno koristila svoju poziciju članice EU, Srbiji su otškrinta vrata, ali Haag i Kosovo su teme oko kojih se zahtijeva puna kooperacija.
Potpora građana ulasku u Uniju u svim zemljama je ohrabrujuća. Stupanj podrške varira, najčešće zbog unutarnjih okolnosti u pojedinim zemljama.


Istodobno, potpora građana ulasku u Uniju u svim zemljama je ohrabrujuća. Stupanj podrške varira, najčešće zbog unutarnjih okolnosti u pojedinim zemljama. Tako su građani Hrvatske i Bosne i Hercegovine u velikom Gallupovom istraživanju iz jeseni 2010. tek s mršavih 25 posto podržavali priključenje svojih zemalja Uniji, da bi u najnovijim relevantnim istraživanjima ta podrška u BiH narasla na 88 posto, a u Hrvatskoj na 55 posto. U ostalim zemljama potpora je iznad 60 posto.

Te brojke obvezuju političke elite zemalja. „Nova energija“ o kojoj govori Barroso odnosi se prije svega na njih. Više, jače, bolje – rekli bismo sportskom terminologijom. Barroso spominje i „rezultate“. I o njima račun trebaju podnijeti elite.

Problem je u tome što su ti rezultati mršavi, a vlastitim građanima se ili prikazuju većima, ili kritike prešućuju, ili se krivnja za evidentno odgađanje završetka pregovoraa prebacuje na drugoga. To je hrvatski slučaj. Najprije su dežurni krivci bile „Hrvatskoj nesklone zemlje“, pa slovenska opstrukcija, sada je navodno opozicija. Ovo posljednje je politikanska izmišljotina.

Jasno je da je ulazak u Europsku uniju strateško političko pitanje same Unije i međunarodne zajednice i da ono ovisi i o odnosu snaga u svij

Jasno je da je ulazak u Europsku uniju strateško političko pitanje same Unije i međunarodne zajednice i da ono ovisi i o odnosu snaga u svijetu, među zemljama članicama, osobito najmoćnijima.
etu, među zemljama članicama, osobito najmoćnijima. Počesto su zemlje kandidati taoci toga odnosa snaga. Rumunjska i Bugarska su profitirale, ušle po mnogima prebrzo i nepripremljene, jer su takve bile geostrateške okolnosti. Kolegica Ines Sabalić napisala je još prije dvije godine da „EU ima PTSP od ulaska Bugarske i Rumunjske“ i da Hrvatska i zemlje regije ne mogu očekivati popust. Turska je primjer zemlje-žrtve „geostrateških okolnosti“. Njeno dugotrajno stažiranje se produljuje.

Ima naznaka da se oko ubrzanja prijema Hrvatske izravno angažirala američka administracija, ali u trenutačnim okolnostima ne treba očekivati da će to doista i ubrzati hrvatski ulazak u Uniju.

Ostaju, dakle, „nova energija“ i „rezultati“. Barroso ih je upravo u Zagrebu osnažio: „konkretni, uvjerljivi i trajni rezultati“. U Hrvatskoj, a ona je u pregovorima jedina daleko odmakla, to znači ispuniti mjerila iz poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima. Iza načelnih Barrosovih riječi o „reformi sudstva, temeljnim pravima i borbi protiv korupcije“ kriju se – što hrvatska Vlada nikada nije objasnila građanima – nedovršeni poslovi u transparentnom izboru sudaca, sankcijama za loše suce, smanjenju ogromnog broja neriješenih predmeta i skraćivanje postupaka; pokretanje sudskih postupaka protiv ratnih zločina pred domaćim sudovima u nekoliko stotina predmeta; zbrinjavanje izbjeglica koji se žele vratiti i rješavanje njihovih žalbi za obnovu domova; omogućavanje adekvatne zastupljenosti manjina u javnom sektoru; efikasno sankcioniranje korupcije na visokoj razini i trajno onemogućavanje sukoba interesa. Brojne afere čekaju svoj sudski pravorijek.

Vlada na svim područjima ponešto radi, ali posao nije dovršila. Njezina je prtljaga iz prošlosti preteška, njezina sposobnost premala. Politički, traži izgovor u tobožnjoj opstrukciji oporbe, izmišlja da bi izbori zaustavili proces dovršetka pregovora.

Malo tko vjeruje da je sadašnja Vlada u stanju dovršiti pregovore do konca lipnja, novog roka kada će Europska komisija razmatriti hrvatski izvještaj o ispunjenju mjerila.

Barroso je u Zagrebu, na spominjanje toga roka kao završetka pregovora uzvratio – „ambiciozno“. Prevedeno sa spomenutog diplomatskog novogovora – „pretenciozno“.

Proteklo je više od 11 godina, kada su početkom 2000-te godine Barrosovi prethodnici na čelu Unije stigli u Zagreb nakon poraza HDZ-ea i pobjede Račan-Budišine koalicije, uzviknuli – ovo je najsretnija vijest 21. stoljeća! Dobrodošli u Europu!

Stoljeće je nešto odmaknulo.

Nakon Zagreba, Barroso će i zemljema regije koje će posjetiti vjerojatno poručiti – morate se još potruditi.

Poslije njegovog posjeta bit ćemo gdje i prije – sami sa sobom, s liderima ispod razine, a s problemima na samoj granice izdržljivosti.