Autor: Courtney Brooks (prevela Ena Stevanović)
Khaled Hosseini je došao iz Afganistana u Sjedinjene Države sa petnaest godina tražeći politički azil i znao je samo nekoliko riječi engleskog. On je danas liječnik, UN-ov ambasador dobre volje i autor međunarodno priznatih romana „Lovac na zmajeve“ i „Hiljadu čudesnih sunaca“.
U intervjuu za RSE Hoseini kaže da je 1976.godine, kada je napustio Afganistan, Kabul bio „uspješan kozmopolitski grad u razvoju“. Do kraja četverogodišnjeg mandata njegovog oca u Afganistanskoj ambasadi u Parizu njegova država je bila napadnuta od strane SSSR-a. Hoseini i njegova obitelj su zatražili azil u Sjedinjenim Državama i tako završili u Kaliforniji, gdje je postao liječnik i napisao roman „Lovac na zmajeve“ koji je preko noći postao književna senzacija.
U intervjuu na Svjetski dan izbjeglica, Hoseini govori o nevoljama kroz koje prolaze milijuni Afganistanaca, kako unutar tako i izvan svoje države.
Hoseini: Mogu. Rođen sam tamo 1965.godine i odrastao sam u periodu prije sovjetske okupacije Afganistana. Odrastao sam u Kabulu. Oba roditelja su bila fakultetski obrazovana. Moja majka je bila nastavnica historije i perzijskog u velikoj srednjoj školi za djevojčice, a moj otac je bio diplomata u Ministarstvu vanjskih poslova. I kao što znate, Afganistan je tada bio u miru sa samim sobom i sa svojim susjedima. Kabul je bio uspješan kozmopolitski grad u razvoju. Dakle, bila je to potpuno drugačija slika Afganistana od onoga na šta biste danas pomislili kada neko izgovori riječ Afganistan. Sretan sam što sam odrastao u posljednjih nekoliko mirnih godina novije afganistanske historije.
Hoseini: Otišli smo 1976.kada je moj otac dobio diplomatsko mjesto u Afganistanskoj ambasadi u Parizu i mandat je trebao trajati četiri godine. Dok smo bili u Parizu, Sovjetski Savez je napao Afganistan, počeo je rat i situacija u Afganistanu je postala vrlo nestabilna. Izbjeglička kriza je počela i poznavali smo ljude koji su završili u zatvoru i koji su bili mučeni, pretučeni i ubijeni. Zato je moj otac podnio zahtjev za azil u Sjedinjenim Državama i umjesto da se vratimo u Afganistan, u jesen 1980. smo se preselili u San Jose u Kaliforniji, gdje većina članova moje porodice živi sve do danas.
Hoseini: Nisam. Znao sam nekoliko riječi i fraza, ali morao sam učiti engleski u letu. Bilo je teško. Uvijek sam imao neku vrstu talenta za jezike, ali bilo je doista teško. U roku od svije sedmice nakon dolaska sam upisan na redovnu nastavu engleskog jezika kao brucoš. Imao sam dvije mogućnosti-plivati ili potonuti. Upijao sam jezik kroz
čitanje, televiziju i radio i školu i u roku od godinu dana sam ga naučio prilično tečno.
Hoseini: Priča sama po sebi je fikcija, iako sam u proljeće 1999.gledao na televiziji novu priču, a to je bila priča o talibanima.Govorilo se o različitim vrstama zabrana koje su talibani uspostavili nad afganistanskim narodom. U jednom trenutku su spomenuli da su zabranili i puštanje zmajeva, što me osobno pogodilo jer sam kao dijete puštao zmajeve sa svojim prijateljima i rođacima. Nakon toga sam sjeo i napisao kratku priču na 25 stranica o dvojici dječaka u Kabulu koji puštaju zmajeve i sve to se razvilo u mnogo mračniju priču nego što sam predviđao. Nekoliko godina kasnije u martu 2001., našao sam tu priču u svojoj garaži i ona mi je dala inspiraciju za roman. I onda sam sjeo i počeo sam razvijati kratku priču, što je na kraju rezultiralo romanom „Lovac na zmajeve“.
Potreban ekonomski razvoj
Hoseini: Gotovo odmah nakon što sam završio roman „Lovac na zmajeve“, znao sam da želim napisati još jednu knjigu i znao sam da želim da to bude roman o ženama, s obzirom da sam u martu 2003. bio u Afganistanu i vidio sam iz prve ruke posljedice rata, čuo sam mnogo priča o tome šta se desilo ženama, o tragedijama koje su trpile, o poteškoćama i nasilju koje su proživljavale, o diskriminaciji i zabranama da budu dio aktivnog života u vrijeme talibana, pri čemu nisu mogle prakticirati svoja legitimna, društvena i politička prava. Bio sam ogorčen i osjetio sam da je to vrlo važna priča. I kad sam 2003. bio u Kabulu, čuo sam mnogo osobnih priča o ženama i ti glasovi su se nakon par godina razvili u nekoliko likova te sam konačno sjeo i s pričom u rukama napisao roman „Hiljadu čudesnih sunaca“.
Hoseini: Bilo je mnogo teže. Bilo je jako teško pisati sa stanovišta ne jedne, već dvije različite žene, iz različitih društvenih miljea. Borio sam se s tim, ali na kraju su likovi postajali sve življi i prestao sam biti opsjednut time da autentično opišem glas žena u Afganistanu. Počeo sam pisati o ljudskim bićima sa svim strahovima, brigama, razočarenjima, nadama i osobinama ličnosti. Na kraju su ti likovi odjednom počeli živjeti vlastitim životima i postali su za mene vrlo realni.
Hoseini: Utjecaj je neprocjenjiv. Afganistan je danas jedna od najsiromašnijih neafričkih zemalja na svijetu i trideset posto ljudi živi ispod razine siromaštva. Raste nesigurnost u različitim predjelima države. Miljuni ljudi su se vratili iz Irana i Pakistana, oko 5.7 milijuna nakon 2002. Tim ljudima koji su se vratili u Afganistan, tim izbjeglicama je teško da se prilagode na život u Afganistanu i da počnu iznova. Afganistanu je potreban dugoročni ekonomski razvoj i svi se slažemo da ne postoji vojno rješenje za Afganistan. Stoga se nadam da će međunarodna zajednica i dalje nastaviti ekonomski podržavati Afganistan iako NATO i američke trupe više nisu na čelu vojnih operacija u Afganistanu.
Hoseini: Smatram da je strategijom koja je sklopljena u Ženevi u maju ove godine s vladama Irana, Pakistana, Afganistana i UNHCR-om odlučeno da nam je potreban ekonomski razvoj na lokalnom nivou, na ruralnom seoskom nivou s ciljem da se izgrade održive zajednice u Afganistanu da bi se milijuni izbjeglica koje su se vratile imale gdje usidriti i da bi dobili priliku za dugoročnu integraciju.
Hoseini: Nadam se, kao i svaki Afganistanac da će rat konačno prestati i da će doći do mirovnih pregovora, da će stranke sjesti za stol, gdje bi najbolji scenarij bio izbor legitimnih predstavnika iz svih slojeva društva i da će mirovni proces predstavljati volju i težnju svih Afganistanaca u koju su uključeni svi, posebno žene i njihova prava. Tome se svi mi nadamo, da će Afganistan nakon 32 godine ratovanja konačno biti u miru, iznutra i izvana.
Khaled Hosseini je došao iz Afganistana u Sjedinjene Države sa petnaest godina tražeći politički azil i znao je samo nekoliko riječi engleskog. On je danas liječnik, UN-ov ambasador dobre volje i autor međunarodno priznatih romana „Lovac na zmajeve“ i „Hiljadu čudesnih sunaca“.
U intervjuu za RSE Hoseini kaže da je 1976.godine, kada je napustio Afganistan, Kabul bio „uspješan kozmopolitski grad u razvoju“. Do kraja četverogodišnjeg mandata njegovog oca u Afganistanskoj ambasadi u Parizu njegova država je bila napadnuta od strane SSSR-a. Hoseini i njegova obitelj su zatražili azil u Sjedinjenim Državama i tako završili u Kaliforniji, gdje je postao liječnik i napisao roman „Lovac na zmajeve“ koji je preko noći postao književna senzacija.
U intervjuu na Svjetski dan izbjeglica, Hoseini govori o nevoljama kroz koje prolaze milijuni Afganistanaca, kako unutar tako i izvan svoje države.
RSE: Možete li mi reći nešto o svom djetinjstvu u Afganistanu?
Hoseini: Mogu. Rođen sam tamo 1965.godine i odrastao sam u periodu prije sovjetske okupacije Afganistana. Odrastao sam u Kabulu. Oba roditelja su bila fakultetski obrazovana. Moja majka je bila nastavnica historije i perzijskog u velikoj srednjoj školi za djevojčice, a moj otac je bio diplomata u Ministarstvu vanjskih poslova. I kao što znate, Afganistan je tada bio u miru sa samim sobom i sa svojim susjedima. Kabul je bio uspješan kozmopolitski grad u razvoju. Dakle, bila je to potpuno drugačija slika Afganistana od onoga na šta biste danas pomislili kada neko izgovori riječ Afganistan. Sretan sam što sam odrastao u posljednjih nekoliko mirnih godina novije afganistanske historije.
RSE: Kako i zašto je vaša obitelj napustila Afganistan?
Hoseini: Otišli smo 1976.kada je moj otac dobio diplomatsko mjesto u Afganistanskoj ambasadi u Parizu i mandat je trebao trajati četiri godine. Dok smo bili u Parizu, Sovjetski Savez je napao Afganistan, počeo je rat i situacija u Afganistanu je postala vrlo nestabilna. Izbjeglička kriza je počela i poznavali smo ljude koji su završili u zatvoru i koji su bili mučeni, pretučeni i ubijeni. Zato je moj otac podnio zahtjev za azil u Sjedinjenim Državama i umjesto da se vratimo u Afganistan, u jesen 1980. smo se preselili u San Jose u Kaliforniji, gdje većina članova moje porodice živi sve do danas.
RSE: Kako je bilo preseliti se u Sjedinjene Države kao teenager?
Afganistanske izbjeglice u centru UNHCR-a u Pešavaru, juni 2012.
Hoseini: Bilo mi je petnaest kad smo se preselili u SAD, odmah sam krenuo u srednju školu i proces prilagodbe je za mene bio težak, zbog moje dobi. Biti teenager je ionako vrlo teško. Ali mislilm da je mojim roditeljima bilo još teže da se prilagode, izgubili su vezu sa svojim korijenima i sve ono za šta su radili čitav život. Morali su krenuti iznova i započeti potpuno novi život u sredini koja se drastično razlikuje od one na koju su navikli. Međutim, mislim da su imali vrlo zdrav osjećaj za perspektivu, znajući da smo mi bili jedni od onih Afganistanaca koji su imali sreće da započnu novi život u Americi, dok su milijuni Afganistanaca završili u izbjegličkom kampovima u Pakistanu, kao radnici u Iranu i drugim dijelovima svijeta. Mi smo imali puno sreće.RSE: Jeste li govorili engleski kada ste došli u Sjedinjene Države?
Hoseini: Nisam. Znao sam nekoliko riječi i fraza, ali morao sam učiti engleski u letu. Bilo je teško. Uvijek sam imao neku vrstu talenta za jezike, ali bilo je doista teško. U roku od svije sedmice nakon dolaska sam upisan na redovnu nastavu engleskog jezika kao brucoš. Imao sam dvije mogućnosti-plivati ili potonuti. Upijao sam jezik kroz
čitanje, televiziju i radio i školu i u roku od godinu dana sam ga naučio prilično tečno.
RSE: Koja iskustva su vas inspirirala za roman „Lovac na zmajeve“?
Hoseini: Priča sama po sebi je fikcija, iako sam u proljeće 1999.gledao na televiziji novu priču, a to je bila priča o talibanima.Govorilo se o različitim vrstama zabrana koje su talibani uspostavili nad afganistanskim narodom. U jednom trenutku su spomenuli da su zabranili i puštanje zmajeva, što me osobno pogodilo jer sam kao dijete puštao zmajeve sa svojim prijateljima i rođacima. Nakon toga sam sjeo i napisao kratku priču na 25 stranica o dvojici dječaka u Kabulu koji puštaju zmajeve i sve to se razvilo u mnogo mračniju priču nego što sam predviđao. Nekoliko godina kasnije u martu 2001., našao sam tu priču u svojoj garaži i ona mi je dala inspiraciju za roman. I onda sam sjeo i počeo sam razvijati kratku priču, što je na kraju rezultiralo romanom „Lovac na zmajeve“.
Potreban ekonomski razvoj
RSE: Vaša slijedeća knjiga „Hiljadu čudesnih sunaca“ se oslanja na vrlo različita iskustva žena u Afganistanu. Šta vas je nagnalo da napišete tu priču?
Hoseini: Gotovo odmah nakon što sam završio roman „Lovac na zmajeve“, znao sam da želim napisati još jednu knjigu i znao sam da želim da to bude roman o ženama, s obzirom da sam u martu 2003. bio u Afganistanu i vidio sam iz prve ruke posljedice rata, čuo sam mnogo priča o tome šta se desilo ženama, o tragedijama koje su trpile, o poteškoćama i nasilju koje su proživljavale, o diskriminaciji i zabranama da budu dio aktivnog života u vrijeme talibana, pri čemu nisu mogle prakticirati svoja legitimna, društvena i politička prava. Bio sam ogorčen i osjetio sam da je to vrlo važna priča. I kad sam 2003. bio u Kabulu, čuo sam mnogo osobnih priča o ženama i ti glasovi su se nakon par godina razvili u nekoliko likova te sam konačno sjeo i s pričom u rukama napisao roman „Hiljadu čudesnih sunaca“.
RSE: Je li pisanje romana „Hiljadu čudesnih sunaca“ bilo teže od pisanja „Lovca na zmajeve“?
Afganistanu je potreban dugoročni ekonomski razvoj i svi se slažemo da ne postoji vojno rješenje za Afganistan.
RSE: Možete li opisati utjecaj posljednjih 30 godina na kulturu i svakodnevni život u Afganistanu?
Hoseini: Utjecaj je neprocjenjiv. Afganistan je danas jedna od najsiromašnijih neafričkih zemalja na svijetu i trideset posto ljudi živi ispod razine siromaštva. Raste nesigurnost u različitim predjelima države. Miljuni ljudi su se vratili iz Irana i Pakistana, oko 5.7 milijuna nakon 2002. Tim ljudima koji su se vratili u Afganistan, tim izbjeglicama je teško da se prilagode na život u Afganistanu i da počnu iznova. Afganistanu je potreban dugoročni ekonomski razvoj i svi se slažemo da ne postoji vojno rješenje za Afganistan. Stoga se nadam da će međunarodna zajednica i dalje nastaviti ekonomski podržavati Afganistan iako NATO i američke trupe više nisu na čelu vojnih operacija u Afganistanu.
RSE: Šta bi bio najbolji scenarij za desetogodišnju potporu koju su Sjedinjene Države obećale Afganistanu?
Hoseini: Smatram da je strategijom koja je sklopljena u Ženevi u maju ove godine s vladama Irana, Pakistana, Afganistana i UNHCR-om odlučeno da nam je potreban ekonomski razvoj na lokalnom nivou, na ruralnom seoskom nivou s ciljem da se izgrade održive zajednice u Afganistanu da bi se milijuni izbjeglica koje su se vratile imale gdje usidriti i da bi dobili priliku za dugoročnu integraciju.
RSE: Kakve nade imate za Afganistan? Postoji li ikakav „najbolji scenarij“ koji vidite u naredne dvoje godine?
Hoseini: Nadam se, kao i svaki Afganistanac da će rat konačno prestati i da će doći do mirovnih pregovora, da će stranke sjesti za stol, gdje bi najbolji scenarij bio izbor legitimnih predstavnika iz svih slojeva društva i da će mirovni proces predstavljati volju i težnju svih Afganistanaca u koju su uključeni svi, posebno žene i njihova prava. Tome se svi mi nadamo, da će Afganistan nakon 32 godine ratovanja konačno biti u miru, iznutra i izvana.