Dnevnik: Koga se boje etno čuvari?

Štefica Galić

Štefica Galić je (1963) fotografkinja, urednica portala tacno.net. Nakon dodjele nagrade za građansku hrabrost "Duško Kondor" njenom pokojnom suprugu Nedeljku Neđi Galiću i prikazivanja dokumentarnog filma "Neđo od Ljubuškog" u Ljubuškom jula 2012. godine na vlastitoj koži osjetila je udarce radikalnih kleronacionalista podržanih od lokalnih vlasti i njihovih sluga. Nakon 33 godine napušta Ljubuški. Danas živi i radi u Mostaru.


Subota, 5. 4. 2014.

Kao i svako jutro, pijem kraći espresso u Bristolu, čavrljam s prijateljima uz prve vijesti i planove za dan. Subotom je sa mnom uvijek i moja unuka Veronika koja plijeni pažnju svih. Vraćemo se preko Titovog mosta u kancelariju. Neretva jutros sporo teče, već dugo nema kiša. Promiču ljudi ozbiljni, ne vidim im emocije na licu. Subota je i nikom se ne žuri. Mene posao, ipak, čeka.

Svakodnevno sam s ekipom na Španskom trgu u Mostaru u 17 sati. Pozdravljamo se i čekamo jedni druge. Gotovo uvijek isti ljudi. Gledam Mušicu, vidno oslabio poslije grubog fizičkog nasrtaja, premlaćivanja, zatvaranja i pokušaja progona, čovjeka koji u svom gradu nije smio prijeći liniju koja je označena kao granica "entiteta kojeg nema", ratnu granicu podjele Grada, s građanima koji su mirno demonstrirali svaki dan. I danas žurno postavlja transparente, pozdravlja ljude koji dolaze. Uvijek dobro raspoložen. Pomislim često kako izgara u svemu ovome. Stajao je sam godinu dana na trgu držeći transparente u rukama.

Uporno i tiho. U posljednjim protestima pridružilo mu se mnoštvo građana. On je duh i simbol ovih protesta, zastrašivan i šikaniran od policije i drugih. Prekinuo je liječenje i vratio se pred staru Gimanziju s megafonom, neumoran, pozivajući ljude da dođu, da se ne boje.

Točak se okreće, mladi svijeta dolaze, nikoga se ne smijete bojati, oni moraju otići... ponavlja neprestano. Možda nam se sutra pridruže neki novi ljudi. Vidjet ćemo.

Nedjelja, 6. 4. 2014.

Mostar, Stari most

Mogla bih danas do svojih na selo. Mjesecima nisam bila. U Mostar je stiglo i jedno i drugo proljeće, behar u susjednoj bašči i protesti na Španskom trgu. Ali tek ovdje danas vidim proljeće u punom cvatu. Majka žuri da nam upakira nešto da ponesemo da nam se nađe, zabrinuta, kako živimo, šta djeca rade, šta će s nama biti. Fale mi draga lica koja više nisu tamo, moj otac, teta... U Ljubuškom spuštene roletne na našoj kući. Niko više ne stanuje u njoj.

Sve bih ponijela sa sobom, a nemam gdje. Knjige, stare stvari, uspomene... još odzvanja smijeh djece po kući, muzika, glasovi dragih lica, prijatelja koji su otišli. Sjetih se Jergovića: "U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je već izgubljeno..."

Prije desetak dana sam potpisala Odluku o likvidaciji naše male firme "88". Nakon 40 godina. Bi li i Neđo uradio isto - često se pitam. Prekinula se i posljednja nit s ovim mjestom. Manje bi me boljelo da te ljude nismo voljeli, da ih nikad nismo poznavali, da se nismo družili sve do hiljadu puta prokletih devedesetih kada su odjednom pokazali drugo lice, lice koje nas je užasnulo, licemjerjem i pristajanjem na zlo. Poslije svega što smo doživjeli u Ljubuškom, lakše je otići. Nosim draga lica u mislima i srcu, sve ostalo želim zaboraviti.

Brzo izlazim i zaključavam vrata. Neka šutnja priča. I suze u osami.

Vraćam se u Mostar da stignem na proteste. Stotinjak okupljenih građana uputili su se još jednom sa Španskog trga prema centru Rondo gdje ih je opet zaustavio kordon policije. Ovaj put su bili iznenađeni. Nekoliko metara ispred policije građani su otvorili transparent na kojem je pisalo: "Berlinski zid je pao, kad će pasti mostarski?!". Berlinski je pao, past će i mostarski jednom. Pamtit će se Mostar kao mjesto iz kojeg je ponovo ujedinjena Bosna i Hercegovina, napisao je moj prijatelj Radomir L. Neka bude tako.

Ponedjeljak, 7. 4. 2014.

Dok žurim u kancelariju prilazi mi stariji gospodin i pita kada ćemo ponovo imati neku tribinu. "To što vi radite je izvrsno. Doveli ste nam najveće intelektualce u Mostar. Vratili ste Mostaru nivo koji je izgubio". To mi je uljepšalo dan. Od početka ove godine, uz podršku Norveške ambasade, imali smo tribine i predavanja zaista izvanrednih ljudi, sjajnih intelektualaca: Drago Bojić, Viktor Ivančić, Stipe Mesić, Tomislav Jakić, Roko Markovina, Sergio Šotrić, Snježana Banović, Goran Sarić, Enver Kazaz... Doći će nam uskoro i Esad Bajtal, Predrag Lucić, Amila K. Posavljak. To su briljantni ljudi izvanredni u svom poslu ali prognani na neki način, svak na svom području rada. Ne samo da su došli i pokazali da vole ovaj grad i ljude u njemu, oni su nam vratili vjeru u Dobro kao takvo, u pravdu i hrabrost da se na nešto ukaže, pokrene, da se istraje u tome. Obasjali su nam dane i vratili nadu da je moguće promijeniti nešto na bolje i kad se čini nemogućim i jasno to reći uprkos cijeni koja se mora platiti zbog toga.

Danas je 60. dan protesta u Mostaru. Više nas je nego obično. Svi dobro raspoloženi. Planiramo put u Sarajevo i podršku građanima koji tamo protestiraju. Policija je stajala van trga ne primičući se, ali ratnu granicu na Lenjinovom šetalištu dobro čuvaju. Ako slučajno prema Rondou krenemo... Dragan iz Kanade je poslao 150 KM da se počastitmo. Bilo je sokova, pite i koji slatkiš. Hvala mu.

Utorak, 8. 4. 2014.

Mostar, 17. Sajam gospodarstva

Danas je predsjednik RH Ivo Josipović otvorio 17. Sajam gospodarstva u Mostaru. Ovogodišnji sajam ima 700 izlagača iz 20-tak zemalja svijeta ali nema zemlju partnera zbog "socijalnih nereda koji su se dogodili u BiH", žale se organizatori. Mnogi zvaničnici koji su stigli u crnim limuzinama uz silnu policijsku pratnju, Josipović, Karamarko, Izetbegović, Čović, Dodik, Bevanda, Bešlić...

Fotografije s likovima u prvom redu sajma kao iz 90-tih. Jesu li primjetili građane koji su stajali na Bulevaru sa parolama "Mostar – sajam gladnih i nezaposlenih"? Pretpostavljam da su se gospoda Čović i Izetbegović dogovorili danas da se "o svim bitnim pitanjima nastavi razgovarati". U čije se ime nacionalističke vođe dogovaraju i drže taocima cijeli grad i jednu državu već 20 godina?

Jesu li se dogovorili da se i dalje nasilno održava podjela grada uz kordone policije, da se kažnjavaju građani koji protestiraju s kaznom po 500 KM za navodno vrijeđanje policije s riječi "fašisti", iste policije koja u PU Mostar drži granitnu spomen ploču s grbom tvorevine Herceg-Bosne za koju je Ante Nobilo rekao da je posljednja fašistička tvorevina u Evropi, čiji je načelnik Draženko Miletić pozvao građane da ne izlaze na proteste jer im policija neće dozvoliti nikakvo okupljanje pa im čak i poručio neka prosvjeduju na "heliodromu" ili ispred svojih kuća. U Mostaru i Hercegovini Heliodrom je simbol patnje nehrvatskog stanovništva u kojem su pripadnici HVO-a držali bošnjačke muškarce od 1992. do 1994. u kojem je najmanje 54 zatvorenika poginulo, a 178 je ranjeno. U gradu sa fašističkim imenima ulica i to u onom dijelu u kojeg je zabranjeno ići protestirati. Ako je fašizam u Mostaru institucionalno, formalno i pravno legaliziran, kako onda nazvati nekoga fašistom može biti kažnjavano? Grad u kojemu je raspušteno gradsko vijeće, strukture u tehničkom mandatu, u kojemu ni ove godine neće biti održani izbori i ko zna kad će biti. Grad u kojemu se krši jedno od temeljnih ljudskih prava - sloboda govora i sloboda kretanja, o socijalnim i ekonomskim pitanjima da ne govorim. Zašto ne poslušaju šta zahtjevaju građani već 61 dan?

U predvečerje šetnja s Bojanom i Čokom koji razdragano trči, kupajući se u Neretvi i prskajući sve oko sebe. Vraćajući se iz kina iza 23 h opet crne limuzine i policijska pratnja, rotacije cijelim gradom... Spavaju li nam etno čuvari ikako? Koga se boje ti ljudi? Koliko policajaca ima ovaj grad? Čuvaju li njih od nas ili nas od njih? Kako je moguće uz sve činjenice da ljudi koji vode ovu zemlju još uvijek nisu u institucijama zatvorenog tipa?

Srijeda, 9. 4. 2014.

Cijeli dan kiša. Zahladilo je ponovo. U redakciji strka. Poslijepodne se okupljamo na Španskom trgu, pijemo kavu ili čaj sa rajom koja je ostala u Mostaru. Autobus sa tridesetak građana koji protestiraju je otišao u Sarajevu pred zgradu Vlade FBiH kako bi zajedno sa građanima Sarajeva, Konjica, Zenice, Tuzle i brojnih drugih bh gradova, održali plenum svih plenuma gdje su simbolično Vladi FBIH uručili spisak zajedničkih zahtjeva nastalih kao rezultat rada bh. plenuma u protekla dva mjeseca. Kao i bezbroj puta do sada okupljenim građanima nije se obratio niko od predstavnika Vlade Federacije budući da se današnja sjednica održala u Mostaru. Takva eskiviranja, arogancija i ruganje u lice poznata je valjda, samo kod nas. Licemjerni pokušaji i prljave igre neće moći vječno trajati. Prevareni i poniženi građani, ustali su u odbranu svog ljudskog dostojanstva, jedino što im je preostalo.

Vlast će morati položiti račun jednom pred onima koji su ih izabrali. Došlo je vrijeme za to. Sjajan tekst o tome napisao je prof.dr. Esad Bajtal: "Pobuna u ime dostojanstva, a protiv bijede; u ime morala, a protiv nemorala".

Četvrtak, 10. 4. 2014.

Probudilo me sunce na vratima. Prohladno je, ali bit će lijep dan. Svi moji dani su gotovo isti. Kava u Bristolu, brifing i planovi za portal, protesti poslijepodne, šetnja do Starog i nazad. Uvijek s Nikonom u tašni. Možda zabilježim neki poseban prizor koji bi promakao neopaženo. Šta god radila u životu, fotografija je moja najveća ljubav. Poslije protesta idemo na predstavljanje knjige "Sandale" Bekima Sejranovića u Pavarotti centar. Ugodna večer uz razgovor Bekima i Elvedina Nezirovića o novom romanu uz zvuke gitare A. Puzića. Vraćamo se razgovarajući o književnosti i Lovrenovićevom romanu "Nestali u stoljeću" kojega sam počela čitati. Čekam novi tekst Viktora Ivančića, provjeravam mail još jednom.

Petak, 11. 4. 2014.

Danas nam je došao Ozren Kebo. Imali smo konstruktivnu radionicu. U 11 sati sastanak s ljudima iz CSSP Berlin Centra za integrativnu medijaciju. Žurim da sve stignem. Vikend dolazi a s njim i moja mala Veronika. Već se radujem. Kada pođe spavati želi da joj ispričam priču. I pričam joj o jednom voljenom gradu. Zatvaram oči i vidim Zlatnu Prahu, Vltavu, Karlov most, Hradčane, sve tornjeve i drevno kamenje, vidim draga lica koja su nas napustila, vrijeme dok smo još sanjali i vjerovali svi zajedno. I živjeli. Opet suze. Veronika će spavati i neće ih vidjeti. "Pripadam onim ljudima čije je vrijeme umrlo prije njih", napisao je Tomislav Jakić. I ja. Definitivno.