Šestog januara, u Sarajevskom ratnom teatru SARTR, bit će premijerno izvede predstava "Tuđe srce ili pozorišni traktat o granici", u režiji Dine Mustafića, prema dramskom predlošku Biljane Srbljanović. Autorski i glumački tim čine albanski, kosovski, srbijanski i državljani BiH, različitih profesija. O nadasve zanimljivom projektu razgovaram sa redateljom, Dinom Mustafićem.
RSE: Teatarska nova godina počinje premijerom koja, već svojim naslovom, otvara niz pitanja. Šta se krije iza imena Tuđe srce ili pozorišni traktat o granici?
Mustafić: To je jedan istraživački projekt nezavisne produkcijske kuće iz Sarajeva. Polazi od toga da građani Bosne i Hercegovine jako dobro znaju šta to znači granica i šta je granica značila u simboličkom, političkom i ljudskom smislu. Bavili smo se tim fenomenom, posebno se fokusirajući na odnos između BiH i Kosova, dvije zemlje koje se ne prepoznaju. Bosna i Hercegovina čak ne prepoznaje ni kosovska Dokumenta i vrlo je otežan proceduralno-administrativni način dobijanja vize i posjete jedni drugima.
To je nama posložilo za razmišljanje o jednoj teatarskoj predstavi, u kojoj smo udružili kreativne timove i snage. Napravili smo predstavu iz različitih intervuja, izvora, anketa, dokumenta i razgovora glumačkih timova koji dolaze iz BiH i Kosova. Biljana Srbljanović je to uobličila u jedan vrlo zanimljiv dramski predložak koji se zove Tuđe srce ili pozorišni traktat o granici.
RSE: Ovo vam nije prva saradnja sa Biljanom Srbljanović, niti prva predstava koja je proizvod saradnje teatarskih radnika iz regiona. Ipak se čini da je ova mnogo šireg obuhvata.
Mustafić: I za Biljanu i za mene je ovo bio jedan novi izazov. Ovdje nismo radili u uobičajenoj pozorišnoj praksi, da smo imali fiksirani tekst ili temu koju smo željeli da radimo, nego je saradnja proizlazila iz razgovora i jedne umjetničke potrebe da pokušamo, kroz ovakve procese, srušiti mnogo predrasude i stereotipe koji su u međuvremenu podignuti, a koji su nekada i opasniji od administrativnih i političkih granica.
Najteže je preskočiti onu granicu koja je u glavama. Ona je, nepoznavanjem ili strahom od drugoga, najčešće zacementirana i zabetonirana. Gora je i tvrđa od bilo kojeg graničnog kamena. To je ona granica za koju nemate ni vizu, a nije moguće ni dobiti pečat da ste je preskočili. U tom smislu nam je to bilo zanimljivo.
Naravno da smo razgovarali o fenomenu kojeg danas živimo, a to je političko i moralno stanje Evrope. Vidimo da Evropa nije baš ono za šta se predstavlja u svijetu jer nam je jasno da danas ponovo bodljikava žilet žica postaje neka nova normalnost naših odnosa.
RSE: Zanimljivo je da u predstavi, osim glumaca, igraju državljani i državljanke četiri susjedne zemlje, pa i Dino Mustafić.
Mustafić: Mi smo se svi tu potpisali kao jedan autorski tim. Bilo je zaista zadovoljstvo sa tim vrsnim umjetnicima sarađivati. Kompozitor je Damir Imamović. Moj uvaženi kolega Đerđo Pervazija iz Tirane je koreograf za scenski pokret. Ovdje je zanimljiv jedan potpuno autohton, ali kompatibilan i inspirisan ovim materijalom, video art, koji je jedan poseban semantički nivo predstave koji radi kolega Srđan Češić. Autorska grupa "Škart" iz Beograda je radila vizualni identitet predstave. Moja kolegica Lejla Hodžić je radila kostime i oblikovala scenu. Zaista smo skupili jedan tim ljudi koji dolazi iz različitih država i različitih krajeva. Mislim da ćemo toj emotivnoj i mučnoj, na momente teškoj temi, pokušati da odgovorimo našim stavom i protestom, a to je da nijedna granica nikome ne može donijeti dobro i da ćemo onog trenutka biti slobodni kada otvorimo sve naše političke i lične granice.
RSE: Kako to sve izgleda na sceni? Kojem žanru pripada predstava?
Mustafić: Ovo je jedna rubna predstava između dramskog i perfomativnog. Ima i svoju video instalaciju. Radi o jednoj multimedijalnoj, interaktivnoj predstavi, koja računa na interpretaciju publike.
RSE: Poslije Sarajeva, Tuđe srce putuje u nekoliko gradova.
Mustafić: Poslije Sarajeva već imamo dogovorene izvedbe u Prištini, a potom i u Beogradu. Nakon toga ćemo imati reprizne predstave, nadam se, po cijeloj BiH. Ova tema je itekako značajna, i na unutrašnjem i na vanjskom planu. Značajna je, ne samo za Kosovo i BiH, nego i kao jedan princip. Nama treba mnogo projekata koji nas ujedinjavaju i spajaju. Mi polazimo od toga da nijedno društvo, nijedna država, ne može spriječiti da budemo među onima koji su nam lični i dragi, bez obzira odakle dolaze i kojim jezikom govore.
RSE: Vi ste u najavi predstave izjavili kako će to biti predstava u nastajanju. Šta to podrazumijeva? Da li je to donošenje novih gledanja i iskustava, novih aktera?
Mustafić: Ovo će biti predstava jedne otvorene pozorišne strukture, u kojoj će nam svako novo iskustvo biti sastavni dio predstave. U predstavi ima niz scena koje su otvorene i koje su dokumentarne, koje su svjedočenje i koje su bazirane na istinitim događajima, susretima, dijalozima i razgovorima. Najljepši dio je kada ta supstanca životne istine postane fikcionalna, umjetnička istina, kada mi pustimo svoju maštu i kada se na određeni način poigramo sa svojim iskustvom. Pozorište u najljepšem smislu te riječi, kao sukus iskustva i života.
RSE: Imamo ovdje zaista apsurdnu situaciju. Kosovari mogu u Srbiju, Srbijanci šetaju preko Kosova, a između Kosova i nas - zona sumraka.
Mustafić: Zaista je nevjerovatno da nakon ratova i političkog terora devedesetih smo došli u situaciju da, nakon sticanja nezavisnosti države Kosova, mi nemamo nikakvu komunikaciju. Nije mi jasno da BiH nije načinila nikakav diplomatski, niti politički napor jer ona čak ne priznaje kosovske dokumente. Postoji niz primjera u državama regiona i svijetu gdje se države nisu priznale, ali priznaju dokumente i isprave izdate kod matičnih zemlja. To čini država Srbija, kada su u pitanju kosovski dokumenti sa pečatom i zastavom.
Zato mislim da ovakvi projekti imaju odgovornost da osude jednu ovakvu nasilnu praksu, a još više one koji sistemski uređuju slovo zakona i propisa. Mislim da se u suštini radi o jednom besprizornom aparthejdu. Svako nasilno razdvajanje kultura ili zajednica je bliže polu varvarstva, dok je njihovo približavanje i razumijevanje jedan civilizacijski čin.
RSE: Razmišljate li o tome da li ova predstava može nešto pokrenuti? Može li umjetnost uopšte nešto promijeniti, kada je politika u pitanju? Ima primjera, kao Jasmilina Grbavica, koja je na izvjestan način ponukala izradu zakona o silovanim ženama, ali to je rijetkost.
Mustafić: Mi jako vjerujemo u to da umjetnost može da pokrene neka vrlo važna društvena pitanja i procese. Mi ćemo čak prije premijere predstave, na taj isti dan, imati zakazan razgovor o kulturi bez granica. Gosti će biti kolege iz umjetničke zajednice Kosova. Razmijeniti ćemo naša gledišta i stajališta. Vjerojatno ćemo potpisati zajedničku izjavu ili jeden svojevrsni apel javnosti da, upravo u ovom vremenu militarizacije i radikalizacije javnog diskursa, pokušamo da pronađemo način da se upoznamo bolje.
Generacije mladih Bosanaca i Kosovara su prošle koji nisu nikada posjetili jedni drugima zemlje, koji se uopšte ne poznaju. To je strašno za mene, koji sam puno boravio na Kosovu i tamo radio svoje vrlo drage i važne predstave, upoznao nekoliko vrsnih ljudi. Želio bih to iskustvo da podijelim sa svojim sunarodnjacima u oba smjera.
RSE: Može li se zapravo ovdje uopšte nešto promijeniti? Da se poslužim jednom parafrazom, da li je posao umjetnika samo da bude tumač ili da mijenja svijet?
Mustafić: Vjerujem u to da je umjetnik živ, sve do onog trenutka do kada ima nadu i volju da njegova umjetnička djela, njegovi umjetnički sadržaji, njegove ideje mogu da utiču na ljude. Siguran sam da mi ne možemo mijenjati svijet, ali možemo mijenjati pojedince. Možemo razvijati osjećaj za druge. Možemo otvarati nove perspektive. Možemo u krajnosti rušiti stereotipe i predrasude. To je je nešto od naših unutarnjih impulsa zbog kojih ulazimo u ovakve procese i predstave. Ova predstava proizlazi iz ljudske intimne potrebe da komuniciramo, da razgovaramo, da se susrećemo i da nas nikakve političke i diplomatske igre ne smiju u tome zaustaviti.