Bosna i Hercegovina donijela je i usvojla nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa kojima se štite prava osoba s invaliditetom. Međutim, rijetko se koji od tih propisa primjenjuje u praksi, jer institucije vlasti ne rade svoj posao.
Zbog toga su osobe s invaliditetom u BiH još jedna kategorija stanovništva koja živi na margini. Na posebnom udaru su djeca. Oni i njihove porodice svakodnevno se suočavaju sa brojnim preprekama u procesu uključivanja u normalne tokove života.
Blizu dvije tisuće djece s posebnim potrebama u Bosni i Hercegovini pohađa nastavu u oko 300 osnovnih i specijalnih obrazovnih ustanova.
Među njima je i dvanaestogdišnji Mustafa Ahmetspahić iz Sarajeva, koji je obolio od cerebralne paralize. Mustafa pohađa šesti razred Osnovne škole u Kovačićima. Iako ima visoki procent invaliditeta, Mustafa se pokušava normalno uključiti u nastavni proces.
„Malo mi je teže hodati kad sam umoran, teže mi je pisati, ali imam drugove da mi pomažu. Neki nastavnici mi pomažu, a neki i ne.“
Mustafin invaliditet zahtijeva angažman asistenta u nastavi, za kojeg većina škola u BiH nema novca. Njegovu ulogu u Mustafinom slučaju, za sada, zamijenjuje drug iz klupe Amad Osmanović.
„Vodim ga po školi jer nema asistenta. Pomažem mu u pisanju. Uvijek sam tu, ako mu nešto zatreba.“
Mustafini roditelji su cijeli svoj život posvetili sinovljevom zdravlju. Majka Anela kaže da država posvećuje malo pozornosti djeci s posebnim potrebama.
„Što se tiče škole, jedini problem stvara asistent, kojeg Mustafa nema. Prihvaćen je od drugova i drugarica i svi mu žele pomoći.“
Prema procjenama državne Agencije za statistiku više od 270.000 građana BiH ima status invalida. Status osobe s invaliditetom mogu ostvariti one osobe koje su rođene s urođenim ili stečenim oštećenjem sluha i/ili vida, fizičkim invaliditetom, intelektualnim poteškoćama, autizmom, te mentalnim i duševnim oštećenjima.
Zakoni postoje, neophodna provedba
Udruženja koja zastupaju njihova prava nisu zadovoljna primjenom domaćeg zakonodavstva, kojim se štite prava osoba s invaliditetom.
„Naša omladina, kada završi školu, mahom se školuje da bi bila na evidenciji zavoda za zapošljavanje. Ako govorim o gluhim i nagluhim osobama, njihovo školovanje nije ulaganje nego dodatni trošak“, kaže Jasminka Proho, generalna tajnica Udruženja gluhih KS.
„Prva stvar s kojom se porodice djece s Downovim sindromom suočavaju jeste nepostojanje rane intervencije. To je rani rad s djetetom, kada se procjenjuje da li je djetetu potreban logoped, edukator-rehabilitator ili neke druge vrste stručnjaka, koji bi redovno radili s djetetom, da se smanje posljedice invaliditeta koje dijete ima“, ocjenjuje Maida Agić iz Udruženja „Život s Down sindromom“.
BiH je ratificirala UN konvenciju o pravima osoba s invaliditetom u ožujku 2010. godine. Pored svih konvencija i zakona, svakodnevnica osoba sa invaliditetom ispunjena je preprekama u kretanju, komunikaciji s drugima, kao i u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova. Dobrica Jonjić, šef Odjela za osobe s invaliditetom Ministarstva za rad i socijalnu politiku FBiH, kaže:
„Imamo dokumente, zakone i konvencije, ali kada se oni trebaju provesti u život, onda nastaju problemi. Bez obzira koja vlast bila ili se mijenjala, politika u oblasti invalidnosti će ostati ista, samo je važno da joj intenziviramo provedbu.“
„Mislim da dosta problema dolazi iz samih institucija. To možemo podvesti u nekoliko razloga. Prvo je neosposobljenost institucija da djeluju. Drugo, nedovoljno izgrađeni njihovi kapaciteti, što se posebno odnosi na centre za socijalni rad, koji u proteklih nekoliko godina stalno dobijaju povećan obim nadležnosti, kroz zakone koji donose Federacija, kantoni i država, a istovremeno se ništa ne radi na jačanju njihovih kapaciteta. Treći segment odnosi se na prisutnost jedne nezainteresovanosti, koja se pravda podijeljenom nadležnošću", ističe Jasminka Džumhur, ombudsman za ljudska prava BiH.