Komemoracija Biljani Plavšić, bivšoj predsjednici Republike Srpske i pred Haškim tribunalom osuđenoj za ratne zločine protiv čovječnosti počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini održano je 7. oktobra u Banskom dvoru u Banjaluci.
Komemorativni skup pratile su počasti, a prisustvovali su predsjednik Narodne skupštine entiteta Republika Srpska Nenad Stevandić, ministri u Vladi RS Goran Selak i Željko Budimir, te Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata, kao i neki od bivših zvaničnika RS, prijatelji, članovi porodice i poznanici.
Komemoraciji nije prisustvovao niko od zvaničnika Srbije.
Počasna straža MInistarstva unutrašnjih poslova RS stajala je uz fotografiju Biljane Plavšić, ispred koje su bila izložena njena odlikovanja.
Osim komemorativnog skupa, organizovano je i upisivanje u knjigu žalosti.
Nakon komemoracije uslijediće sahrana na gradskom groblju u Banjaluci.
Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata ranije je izjavio da Plavšić "zaslužuje sve počasti".
Plavšić je preminula 1. oktobra u Beogradu u 96. godini života. U Beogradu je 6. oktobra služeno opijelo, nakon čega je kovčeg otpremljen za Banjaluku.
Komemoraciji Biljani Plavšić su prisustvovali i neki od bivših zvaničnika RS, Banjaluka, 7. oktobar 2026.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio ju je 27. februara 2003. na 11 godina zatvora zbog progona Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi u 37 općina širom Bosne i Hercegovine tokom 1992. godine.
Te godine objavljena je fotografija na kojoj Plavšić korača preko tijela mrtvog muslimanskog civila u Bijelini kako bi poljubila Željka Ražnatovića "Arkana".
U pravomoćnoj presudi iz 2003. Haški sud je utvrdio da je Plavšić priznala da je, kao članica najvišeg političkog vodstva bosanskih Srba, sudjelovala u politici etničkog razdvajanja koja je dovela do smrti hiljada ljudi i prisilnog protjerivanja desetaka hiljada drugih.
Sud je naveo da su progoni uključivali deportacije, prisilna premještanja stanovništva, nezakonita zatočenja, okrutno postupanje te uništavanje imovine i vjerskih objekata nesrpskog stanovništva.
Haški suci zaključili su i da je Plavšić podržavala i opravdavala kampanju etničkog čišćenja koju su provodile političke, vojne i policijske strukture bosanskih Srba.
U presudi je navedeno da je bila svjesna raširenih zločina nad nesrbima, ali ih nije spriječila niti kaznila odgovorne, premda je imala znatan politički utjecaj.
Prilikom priznanja krivnje izjavila je da prihvaća činjenicu da su "hiljade nevinih Muslimana i Hrvata bile žrtve organiziranog i sistemskog nastojanja da ih se ukloni s područja koja su srpske vlasti smatrale svojima".
Prema sporazumu o priznanju krivice, odbačene su ostale optužbe, uključujući i onu za genocid.
Sedam godina kasnije, dok je služila kaznu u Švedskoj, u intervjuu za švedski magazin Vi povukla je svoje priznanje krivnje, tvrdeći da ga je dala kako bi izbjegla duži zatvor.
Čitajte:
Biljana Plavšić: Svi su imali veliku želju da rasture JugoslavijuNakon što je odslužila dvije trećine kazne, Plavšić je 2009. godine puštena na slobodu. Iz Švedske je avionom Vlade Republike Srpske prebačena u Beograd, gdje ju je na pisti dočekao tadašnji premijer Republike Srpske Milorad Dodik.
Tokom rata Plavšić je bila jedna od najbližih saradnica Radovana Karadžića, koji je kasnije osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine.
Među najpoznatijim prizorima iz tog razdoblja ostala je fotografija iz 1992. godine na kojoj Plavšić u Bijeljini prelazi preko tijela ubijenog muslimanskog civila kako bi pozdravila Željka Ražnatovića Arkana, vođu srpske paravojne jedinice.
"Postoji 12 miliona Srba i čak i ako ih šest miliona pogine na ratištu, preostalih šest miliona i dalje će ubirati plodove te borbe", jedna je od izjava koje je dala tokom rata.
Pojedini mediji navodili su da ju je bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević smatrao radikalnom osobom, dok ju je njegova supruga Mirjana Marković nazvala "ženskim Mengeleom", aludirajući na nacističkog doktora Josefa Mengelea.
Prije ulaska u politiku Plavšić je izgradila značajnu akademsku karijeru kao biologinja.
Objavila je oko stotinu naučnih radova, a Univerzitet u Sarajevu imenovao ju je profesoricom 1956. godine. Obnašala je i dužnost dekanice Prirodoslovno-matematičkog fakulteta te se naučno usavršavala u Pragu i Sjedinjenim Američkim Državama.
Milorad Dodik prati Biljanu Plavšić ispred njenog stana u Beogradu, 27. 10. 2009.
Uoči rata u Bosni i Hercegovini bila članica Predsjedništva BiH.
Tokom rata Plavšić je bila desna ruka Radovana Karadžića, koji je kasnije osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici i druge najteže ratne zločine.
Uoči rata bila je članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Tokom rata postala je jedna od ključnih političkih figura bosanskih Srba.
Za razliku od dijela tadašnjeg vodstva Republike Srpske, podržala je Daytonski mirovni sporazum kojim je 1995. godine okončan rat u Bosni i Hercegovini. Poslije rata obnašala je dužnost predsjednice Republike Srpske.
Nakon sukoba s pristalicama Radovana Karadžića i njegove Srpske demokratske stranke osnovala je Srpski narodni savez. Početkom 2000-ih postupno se povukla iz političkog života nakon izbornih neuspjeha svoje stranke na lokalnoj razini.
Godinu kasnije dobrovoljno se predala Haškom tribunalu pred kojim je osuđena kao najviše rangirana politička dužnosnica bosanskih Srba koja je priznala krivicu.