Prvi trilateralni pregovori između Rusije, Ukrajine i SAD od početka ove godine doveli su do određenog humanitarnog pomaka, ali ne i do značajnijeg konkretnog napretka ka okončanju rata.
Tokom dvodnevnih razgovora u Abu Dabiju, održanih 10. i 11. novembra, postignut je načelni dogovor o velikoj razmjeni zarobljenika, a otvorene su i diskusije o širim bezbjednosnim aranžmanima u Evropi.
Međutim, čini se da strane nisu ništa bliže miru nego što su bile 48 sati ranije.
"Suštinska prepreka za okončanje ovog rata leži u činjenici da nijedna od zaraćenih strana trenutno ne vidi mirovno rješenje koje bi joj osiguralo ključne interese uz manju cijenu od one koju nosi nastavak borbi", smatra Slavomir Dembski, gostujući profesor strategije i međunarodnih odnosa na Koledžu Evrope u Natolinu (Varšava).
"U tome je suština ćorsokaka. Moskva želi mir koji bi njenu agresiju pretvorio u širu stratešku pobjedu. Ukrajini je potreban mir koji će joj omogućiti opstanak. Evropa ne može da prihvati rusku kontrolu nad evropskom bezbJednošću, a Amerika nema nijedan valjan strateški razlog da to omogući".
Zvaničnici SAD opisali su pregovore kao teške, ali produktivne, uz priznanje da između Kijeva i Moskve vlada potpuno odsustvo povjerenja.
Ipak, ovi razgovori predstavljaju značajan pomak: Washington nastoji da proširi pregovore, tako da oni ne obuhvataju samo budućnost Ukrajine, već i šire bezbjednosne aranžmane za Evropu, čime bi se evropske vlade potencijalno uključile u proces iz kojeg su do sada uglavnom bile isključene.
Američki izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner trebali bi 12. novembra otputovati u Moskvu na sastanak s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, nakon čega odlaze u Dublin na razgovore s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, koji trenutno boravi u posjetu Irskoj.
Ti će sastanci pokazati može li Washington pretvoriti diplomatske aktivnosti u značajan napredak ili pak Moskva koristi pregovore za ostvarivanje širih strateških ciljeva, istovremeno nastavljajući rat.
Razmjena zarobljenika nudi napredak
Visoki američki zvaničnici izjavili su za Radio Slobodna Evropa (RSE) 11. novembra da sporazum o razmjeni ratnih zarobljenika velikih razmjera predstavlja uspjeh.
Jedan američki pregovarač takođe je naveo kako je u privatnim razgovorima primijetio "određenu dozu fleksibilnosti" s obje strane, ali pritom nije iznio nikakve pojedinosti.
Visoki američki zvaničnik, koji je želio ostati anoniman, rekao je da Washington namjerava djelovati postepeno, dodavši da će administracija pristupati rješavanju pitanja "korak po korak".
Zvaničnik je upozorio da se poslijeratni sigurnosni aranžmani ne mogu provesti sve dok se ne postigne dogovor o teritorijalnim i drugim bilateralnim pitanjima.
Ta napomena ukazuje na ključnu prepreku: iako su strane možda spremne razgovarati o praktičnim rješenjima, i dalje postoje velika razilaženja oko političkog dogovora potrebnog za okončanje rata.
Zelenski je 11. novembra u Dublinu izjavio da bi predložena razmjena zarobljenika mogla obuhvatiti između 1.000 i 1.500 ljudi s obje strane.
Međutim, takođe je naglasio da je Kijev uvijek predlagao razmjenu po principu "svi za sve", dodavši kako ne može da shvati zašto bi "još hiljade ljudi" trebale čekati kraj svoje patnje u zarobljeništvu.
Glavni ukrajinski pregovarač, Rustem Umerov, priznao je da, uprkos održanim razgovorima, i dalje postoje značajne razlike u stajalištima.
Sekretar Savjeta za nacionalnu bezbjednost i odbranu Ukrajine Rustem Umerov tokom razgovora u Abu Dabiju 10. novembra 2026. godine.
"Tokom ova dva dana strane su mogle izravno iznijeti svoja stajališta, ali među njima i dalje postoje značajne razlike", rekao je.
Kirilo Budanov, šef kabineta ukrajinskog predsjednika Zelenskog, opisao je pregovore kao teške, ali je naglasio da se stav Ukrajine nije promijenilo. Kijev želi okončanje rata i sigurnosne aranžmane koji bi onemogućili ponovnu rusku agresiju.
Moskva je pokazala vrlo malo spremnosti na popuštanje po pitanju najspornijih tema. Kako navode ruski državni mediji, glavni ruski pregovarač Vladimir Medinski izjavio je da teritorijalne razmjene u sklopu nagodbe ne dolaze u obzir.
Zelenski je takođe otkrio da je ruska delegacija odbacila ukrajinski prijedlog o "energetskom primirju", uz obrazloženje da nemaju mandat za raspravu o tom pitanju.
Paul Saunders, predsjednik i izvršni direktor Centra za nacionalni interes (Center for the National Interest) te bivši viši savjetnik u State Departmentu, izjavio je za RSE da je dosad postignuti napredak uglavnom simboličan.
"Nije riječ o suštinskom napretku", rekao je Saunders, ističući da se strane nisu značajnije približile postizanju sporazuma koji bi bio prihvatljiv za sve uključene.
Šta Moskva želi?
Saunders je ponudio otrežnjujuće objašnjenje ruske spremnosti na pregovore, ističući da Putin i dalje vjeruje da Moskva može da pobijedi u ratu iscrpljivanja.
Rusija je veća i bogatija od Ukrajine, a Kremlj procjenjuje da se Kijev suočava sa sve većim vojnim i ekonomskim pritiscima, dok bi evropske vlade s vremenom mogle imati poteškoća da nastave sa pružanjem podrške, rekao je on.
U tom kontekstu, pregovori služe nekoliko svrha.
Oni omogućavaju Moskvi da pokaže spremnost za razgovor, održe angažovanost Trumpove administracije u mirovnom procesu i smanje rizik da bi frustrirani američki predsjednik mogao da zauzme oštriji stav prema Rusiji.
Saunders je naveo da Moskva takođe ima interes da uvede nove teme kada postojeći pregovarački kanali postanu neproduktivni.
Razmjene zarobljenika i drugi sporazumi koji ne zahtijevaju velika odricanja pomažu u održavanju diplomatskog zamajca, a da pritom Kremlj ne mora da odustane od svojih suštinskih ciljeva.
Stoga se postavlja pitanje: kakav bi podsticaj bio dovoljan da navede Putina da okonča rat, ako on vjeruje da vrijeme i situacija na ratištu, kako to predstavlja Moskva, idu u prilog Rusiji?
Bivši američki ambasador pri OSCE-u, James Gilmore, ponudio je nešto drugačije tumačenje.
U razgovoru za Radio Slobodna Evropa, on je iznio mišljenje da bi ukrajinski napadi na rusku infrastrukturu, uz rastući ekonomski pritisak, mogli da navedu Kremlj da potraži diplomatsku pobjedu, umjesto da rizikuje vojnu kampanju koja postaje sve skuplja.
Former US ambassador to OSCE James Gilmore.
Gilmore je iznio je stav da Rusija možda pokušava da pregovorima obezbijedi ono što ne može da postigne na bojnom polju.
Međutim, upozorio je da je suštinske stavove Moskve i Kijeva i dalje teško pomiriti. Rusija teži rješenju koje bi za nju značilo pobjedu pod njenim uslovima, dok je za Ukrajinu primarni cilj opstanak i zaštita od ponovne agresije.
Gilmore je pozdravio razmenu zarobljenika i nastavak pregovora, ističući da "svaki napredak otvara vrata daljem napretku". Ipak, upozorio je da ne treba gubiti iz vida suprotstavljene interese.
Iako se mišljenja stručnjaka razlikuju kada je riječ o tome kolikom je pritisku Rusija izložena, njihove procene vode ka zajedničkom zaključku: učešće Moskve u pregovorima ne znači da je Putin spreman da odustane od svojih ciljeva.
Sigurnost Evrope
Možda najznačajniji razvoj događaja u Abu Dabiju bio je sve veći naglasak koji Washington stavlja na širu bezbjednosnu arhitekturu Evrope.
Jedan visoki američki zvaničnik rekao je za Radio Slobodna Evropa da američki pregovarači žele da sjednu za sto sa evropskim partnerima kako bi razgovarali o bezbjednosnim aranžmanima na kontinentu.
Administracija, u bliskoj saradnji sa svojim partnerima, radi na predlozima čiji je cilj jačanje dugoročne bezbjednosti Ukrajine, zaštita njenog suvereniteta i doprinos stabilnosti Evrope, naveo je zvaničnik.
Washington se takođe nada da će ubijediti Moskvu da prihvati multilateralni pregovarački format, čime bi se potencijalno otvorila vrata za zvanično učešće Evrope. Kušner je nagovijestio da će tokom posjete Moskvi zatražiti Putinovo odobrenje.
Ovo pitanje je osjetljivo jer Velika Britanija, Francuska, Njemačka, NATO i Evropska komisija nisu bili uključeni u glavne trilateralne pregovore, iako su evropski predstavnici bili prisutni na marginama.
Za Kijev, ova zabrinutost nije samo stvar diplomatskog protokola. Ukrajina strahuje da bi Washington i Moskva mogli da razgovaraju o njenoj budućnosti, a da pritom ne uključe dovoljno samu Ukrajinu, čija su teritorija i suverenitet u pitanju.
Zelenski je insistirao na tome da Evropa mora biti zastupljena, ističući da se odluke o evropskoj bezbjednosti ne mogu donositi bez evropskih vlada.
Širi dnevni red takođe pokreće pitanja o strateškim ambicijama Moskve.
Čini se da Rusija pokušava da uvuče Washington u mnogo širu raspravu o evropskom bezbjednosnom poretku, što bi moglo da oslabi transatlantski savez i umanji uticaj Evrope.
Prema ovom tumačenju, pregovori više nisu usmjereni samo na Ukrajinu, već i na strateške odnose između Sjedinjenih Država, Evrope i Rusije.
Mark Rutte, generalni sekretar NATO saveza
Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte izjavio je da njegovi kontakti sa zvaničnicima NATO-a koji su učestvovali u razgovorima u Abu Dabiju ukazuju na to da su Sjedinjene Države, Ukrajina i Evropa "potpuno usaglašene i ujedinjene".
Ipak, naglasio je da Rusija mora da pokaže da je iskreno spremna za angažovanje.
Testiranje uticaja Washingtona
Eventualni sastanci s Putinom i Zelenskim pokazali bi može li diplomatija nadići fazu istraživačkih razgovora i iznjedriti konkretne prijedloge.
Ključni problem ostaje: ako se poslijeratni sigurnosni aranžmani ne mogu provesti dok se ne riješe teritorijalni sporovi, kakve garancije Ukrajina može dobiti prije donošenja odluka o okupiranom teritoriju?
Za Kijev, svaki sporazum koji zemlju ostavlja izloženom novom ruskom napadu nosi rizik da se prekid vatre pretvori u tek kratku pauzu u sukobu.
Zelenski je u Dublinu izjavio da su Ukrajini potrebni "vrlo konkretni odgovori" o sigurnosnim garancijama, dodajući da će mnogo toga zavisiti o Rusiji, ali još više o Sjedinjenim Državama, jer, prema njegovim riječima, Ukrajina "ne traži sigurnosne garancije od Rusije, već od Sjedinjenih Država".