U Bosni i Hercegovini živi 500.000 penzionera. Prosječna penzija iznosi oko 300 KM, a ima i onih koji primaju minimalnu. Kad plate režije, kupe lijekove, gotovo da im ne ostane ništa za životne namirnice. Postavlja se pitanje kako uspiju preživjeti sa 300 maraka mjesečno?
Priča penzionisanog rudara Zihnije Kulaglića dobro oslikava život bosanskohercegovačkih penzionera danas.
U staroj kući u selu Koritnik kod Breze, sa penzijom koja nije dovoljna za osnovne potrebe, Zihnija i njegova supruga Samija provode teške dane:
“Radio sam u rudniku 40 godina, 9 mjeseci i 16 dana. Penzionisan sam 1986. u junu mjesecu. Penzije dobijam 317,5 maraka. Od čega da živim, bolestan?»
S primanjima koja ima Zihnija mora voditi koliko-toliko dostojanstven život, ali kako platiti sve ono što se od njega očekuje?
«Prvo moram platit' struju, vodu, smeće. Pa onda, ako ima, u džamiju, što u nas kažu, za mesdžid. I to moram platit'. A onda moram prvo - uzet' brašna da imam u kući. Pa ulje, so, pa onda, ako šta stignem, a odakle stić'? Dok platim lijekove, nemam ništa više. Gotovo je.»
Samija kaže da preživljava nejteže razdoblje svog života:
«Ležim i plačem. Pa mi dođe muka od gladi. Svašta ne smijem jesti. Pa mi onda gorčina dođe da me utuši. I glad. Ne mogu svašta jest'. A nemam o'kle uzdurisat'. Nikako, eto. Slabo je, slabo. Ja treba nešto da pojedem fino. Pa da malo dođem u kuvet. A nemam. Lijekove mi daje. Ne daje mi hljeba da se najedem. Ništa. Ne mogu više ni lijekova.»
Bez obzira da li žive na selu ili u gradu, da li su školovani ili ne, u BiH penzioneri žive u veoma teškim uslovima, pa tako i Azem Sinanović, penzionisani šumarski entomolog iz Sarajeva, koji je već 20 godina u penziji.
«Do rata je moja penzija bila nešto oko 480 maraka. I moglo se živjeti onda od toga. Međutim, rat, poslije rata, ta penzija je vrlo skromna. Danas ja imam penziju 381 marku. Sa višom stručnom spremom sam penzionisan. Zaista je teško sa jednom penzijom izdržavati kuću.»
Pola penzije ovaj 82-godišnjak odvoji za režije koje redovno plaća, a značajnu sumu novca izdvaja i za lijekove.
«Oko 100 maraka damo za ove lijekove, a ono drugo je za hranu, ono što jedemo i pijemo. Od toga se životari. Valja se i grijati.»
Poražava činjenica da većina penzionera ne može sebi priuštiti ni kvalitetnu ishranu, a ni kvalitetne lijekove.
Predsjednik Udruženja penzionera iz Breze, Zuhdija Muhić, kaže da penzioneri, koji su većinom bili rudari, danas žive na ivici siromaštva i bijede:
«Ovdje u Brezi umire godišnje 5% penzionera. Zbog bolesti. Nemamo ljekara. Nema se ni para, nema se odakle. Velike su skupoće, a male penzije.»
Oko 527.000 bh. penzionera predstavlja jednu od najsiromašnijih kategorija ionako siromašnog stanovništva. Prosječna penzija u Federaciji je nešto veća u odnosu na penzije u drugom bh. entitetu, kaže predsjednik Udruženja penzionera Republike Srpske, Rade Rakulj:
«Republika Srpska ima 202.500 penzionera. Žive sa prosječnom penzijom 266 maraka, što je ispod nivoa dostojanstva čovjeka. U prosjeku su svi u ekstremnom siromaštvu. Manji broj, oko 20%, može da pokrije svoje životne potrebe, a svi ostali su zavisni od nekog drugog, ili od djece, ili od nekog člana porodice ili humanitarne pomoći, a nje je, nažalost, sve manje i manje. Oni žive ispod nivoa dostojanstva.»