Boje se vještica, a spaljuju žene!

Nenad Pejić

Proizvesti strah znači stvoriti preduvjete da čovjek reagira onako kako proizvodjači straha žele. Kad se sve hladno analizira izgleda nevjerojatno da se ljudski strahovi pojavljuju i u vezi sa dogadjajima koji su se dogodili prije nekoliko stotina godina.
Rat je već bio počeo, već smo duboko bili zagazili u travanj 1992-e godine. Vrijeme nimalo nije ličilo na proljeće. Sje je bilo tmurno. I u duši i na nebu. Mi smo na TV Sarajevo trošili strahovitu energiju da pokušamo gledaocima pružiti objektivnu informaciju. Neka su borna kola JNA krenula na RTV dom pa se vratila. Tadašnji direktor TV Sarajevo, Besim Cerić, me pozvao tada u kancelariju i rekao: "Stari, vrijeme je da ti nadjemo skrovište. Kad oni dodju, prvi si na redu!" Lutali smo zajedno po zgradi RTV doma i tražili nemoguće - mjesto gdje da se sakrijem. Našli smo jednu od onih velikih strujnih razvodnih kutija sa metalnim vratima. I odlučili da će to biti moje skrovište. Ako neko drugi ne stigne prije mene. Strah, koljena klecaju.
Svjetski poznati neurolog, Dr. Vilayanur Ramachandran je napisao: "Naš mentalni život je uglavnom vodjen iz jednog kotla punog emocija, motiva i želja za koje jedva i znamo da postoje i ono što mi zovemo svjesni život je obično jedna dobra racionalizacija stvari koju mi činimo iz drugih razloga". Pročitao sam ovih dana kako je veoma davno neko rekao da "nijedan osjećaj ne zarobi snagu uma i blokira snagu djelovanja kao strah!" Pročitao sam, takodjer, kako u američkoj predizbornoj kampanji demokratski kandidati izgovaraju poruke kako je predsjednik Bush politikom straha od rata dobivao podršku za rat, politikom straha da će Amerika biti napadnuta dobio podršku za napad. Danas zvuči nevjerojatno ali čak 40% Amerikanaca je bilo ubijedjeno da Irak ima nuklearno oružje iako su javnosti već bili saopćeni dokazi da to nije istina. (podaci su iz 2006-e godine).
Naši kapaciteti straha su tvrdo usančeni u mozgu kao jedna iskonska strategija koja nam omogućava da brzo reagiramo u slučajevima opasnosti za naš život. Drugim riječima, proizvesti strah znači stvoriti preduvjete da čovjek reagira onako kako proizvodjači straha žele. Kad se sve hladno analizira izgleda nevjerojatno da se ljudski strahovi pojavljuju i u vezi sa dogadjajima koji su se dogodili prije nekoliko stotina godina. Kao u onim dječjim bajkama kad se Trnoružica ubola na vreteno pa je čitavo kraljevstvo spavalo dok se nije pojavio princ i probudio je poljupcem. Tako i političari svojim riječima i postupcima DANAS izazivaju strahove motivirane dogadjajima u PROŠLOSTI.
Bush je u jeku predsjedničke kampanje čak rekao da "ako pobjedi demokratska stranka, pobjedili su teroristi!!"; "imperijazam želi da nas uništi!" ponavlja Putin u Moskvi; "Amerika vodi rat protiv Srbije" - ponavlja Koštunica u Beogradu. Richard Nixon, bivši predsjednik SAD-a je, tvrde mnogi, dobro poznavao tu tehnologiju izazivanja straha i rekao svojim suradnicima: "Ljudi reagiraju na strah, a ne na ljubav!" Prije koji mjesec predsjednik SAD-a je upozorio, u povodu nuklearnog projekta Irana, da je moguć i III svjetski rat. Velika većina ljudi u Americi je na to samo - podigle obrve. Taj je strah već jednom "prodala" državni sekretar SAD-a, Condoleezza Rice kad je rekla da ne želi biti svjedokom da se nad Amerikom pojavi "oblak gljive" sasvim jasno zazivajući iz sjećanja strahote koje je atomska bomba počinila u Japanu u II svjetskom ratu.
Kada je Papa Ivan Pavao II posjetio Grčku 2001'e godine tisuće je ljudi nosilo parole i izvikivalo povike protiv Pape zbog nečega što se dogodilo prije 800 godina!!! (Konstantinopolj je tada bio napušten i oslabljen što je kasnije iskoristila Turska i osvojila grad). Ili, jedan dogadjaj sa naših prostora. U rano ljeto 1989-e godine Slobodan Milošević je na Gazimestanu je govoreći o porazu Srba prije 600 godina pripremao narod na nove ratove. Odmah nakon te kolektivne traumatizacije brutalna kampanja protiv drugih etničkih grupa je započela! Ljudi su motivirani nečim što se dogadjalo prije 600 ili 800 godina!! Čak i ako se dublje udje u uzroke konflikata u Sjevernoj Irskoj, na Indijskom potkontinentu, Bliskom istoku i u Africi lako je pronaći kako su današnje emocije popunjene sjećanjima na prošle tragedije.
Ima naravno i političara, velikih lidera, koji strah nisu željeli koristiti kao motiv podrške za svoje odluke. Jedan od njih, i jedan od rijetkih koji je izgubio izbore iako je dobio rat, Winston Churchill, je jednom prilikom rekao: "Ono što nas drži zajedno jeste da smo u ratu. Od nikoga se ne traži da odustane od svojih ubjedjenja. Tako nešto bi bilo nedostojno i neprimjereno. Mi se držimo zajedno radi nečega van nas što je zaokupilo našu pažnju. I princip po kojem mi radimo glasi: Sve za rat, bilo to nešto sporno ili ne, ali ništa sporno što nije pošteno ne može biti za rat!"
Ja, srećom, nisam dočekao provjeru one rečenice mog kolege sa početka priče da sam prvi na redu "ako oni dodju". Radije sam napustio grad i potražio život u inozemstvu. Kad god je strah glavni motiv bitka se gubi. Bila ona mala i privatna ili velika i državna. Strah nije nikad uzrok pobjede gotovo je uvijek dio poraza.
Ljudi se boje vještica, a spaljuju žene!