Carla del Ponte smatra, kao i najveći dio javnosti, sramotnim sto međunarodna zajednica, i pored višegodišnjeg prisustva moćnih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini nije ni do danas mogla, ili željela, uhapsiti Karadžića i Mladića. Obilježavati desetogodišnjicu genocida u Srebrenici dok su oni na slobodi, nedostojno je srebreničkih žrtava i članova njihovih porodica, kazala je Del Ponte, i uslovila svoje prisustvo tom događaju njihovim isporučivanjem sudu pravde.
Da li je zaista realno očekivati da to bude učinjeno u narednih nepunih mjesec i po dana? Derek Chappell, predstavnik NATO snaga u BiH, kaže kako razumije zabrinutost Carle del Ponte, ali da je zadaća koju traži suviše teška.
„Mi činimo najviše što je moguće, ali kada je neko izgradio jaku mrežu podrške optuženicima i ulaze u to ogromne količine novca, ako su u to uključeni obavještajni izvori, vojni i policijski zvaničnici, uključujući i ulogu vlade u zaštiti njihovog kretanja po planinskim područjima, zadatak nije jednostavan. Veoma je teško naći nekoga koga štite državne institucije.“
Na pitanje planirali NATO ipak poduzeti ogovarajuću akciju u hvatanju Karadžića i Mladića prije obilježavanja godišnjice masakra u Srebrenici ovog ljeta, Chappell kaže:
„Sve sto mogu reći je da bi mi voljeli uhvatiti tu dvojicu ljudi i otpremiti ih u Hag što je prije moguće. To je važno za kraj tog slučaja, za političko ujedinjenje, za budućnost Bosne i Hercegovine, zaista je veliki broj razloga zašto je to važno učiniti. Zato mi na tome radimo svakodnevno, sakupljamo potrebne informacije i dokaze, poduzimamo određene operacije, ali ne mogu garantovati da će traženi haški bjegunci biti uhvaćeni i isporučeni u Hag do ovogodišnje manifestacije u Srebrenici.“
Da li je opravdano i dalje čekati da Karadžića i Mladica uhapse domaće snage bezbjednosti u Bosni i Herceogivni, u zemlji u kojoj nacionalno policija iz jednog entiteta nema pravo djelovati u drugom?
Komandant EUFORA, britanski general David Leakey, s ljutnjom u glasu kaže da je to prevashodno njihov zadatak i obaveza:
„Ljudi koji to mogu nabolje učiniti žive u ovoj zemlji. Oni znaju jezik, geografiju te zemlje, znaju mjesta gdje se ti ljudi skrivaju, znaju ljude koji optuženima čine mrežu podrške. Zašto sami ne pronađu i uhapse Karadžića. Šta radi policija Republike Srpske, šta radi MUP Federacije? Očigledno svi znaju gdje se ti ljudi nalaze i zašto to nisu uradili, zašto bi to za vas učinila međunarodna zajednica, učinite to sami. Ako vi to niste u stanju učiniti i ako dobijemo potrebne obavještajne podatke, onda ćemo to mi učiniti isto kao sto smo to činili do sada. Snage SFOR-a, odnosno EUFOR-a su do sada uhapsile 29 haških optuženika. Međunarodna zajednica je uložila mnogo truda i rizikovala život svojih vojnika. Sada je vrijeme da to uradi sama Bosna i Hercegovina, a ako neće, onda se ne može priključiti klubu priznatih evropskih zemalja. Šta treba još reci da to bude dovoljno jasno?“
Zašto nisu uhapšeni Karadžić i Mladić ni deset godina od prestanka rata u BiH, to nije samo retoričko pitanje. Ta činjenica suštinski razotkriva nivo volje, opredijeljenosti i odlučnosti domaćih vlasti da to učini, ali i spremnosti pojedinih članica međunarodne zajednice da okonča jedan posao koji je sama započela osnivanjem suda u Hagu.
Profesor strateških studija na Američkom mornaričkom univerzitetu u Virdžiniji, Norman Cigar, u razgovoru o toj temi za Radio Slobodna Evropa ističe da bi međunarodne snage konačno morale biti aktivnije u hapšenju Karadžića i Mladića:
„Ja mislim da se danas stvari mijenjanju i da je NATO sada više zainteresirano i uvjereno da to mora učiniti. To može učiniti samo NATO. Lokalna policija to nije u stanju učiniti, na jednoj strani, ili nije voljna da to učini, kao sto je slučaj u Republici Srpskoj. Zato mislim da postoji samo jedna snaga koja to može učiniti, a to su NATO i EUFOR koji su za to osposobljeni i imaju mandat.“
Sadam Husein je, na primjer, uhapšen za svega nekoliko mjeseci. Mislite li da je hvatanje Karadžića i Mladića previše težak zadatak za NATO vojnike ili je problem nedostatak volje?
„Ja mislim da to nije samo vojno pitanje, već je i političko. Važno je vršiti pritisak na Vladu Srbije zbog slučaja hapšenja Ratka Mladića, kao i na vlasti Republike Srpske da prihvate predviđenu reformu policije, o čemu će raspravljati krajem ovog mjeseca i Narodna skupština tog entiteta, da se omogući slobodno kretanje policiji preko entitetskih granica. Ja mislim da je to ključno na čemu treba konstantno insistirati kao na uslovu za pristupanje pregovorima za pridruživanje Evropskoj uniji.“
Dragan Čavić, čelni čovjek vlasti u Banjaluci, u definisanju interesa prema haškim obavezama prvi put jasno upozorava javnost Republike Srpske da taj entitet nije država i da moguće posljedice izbjegavanja saradnje mogu biti pogubne:
„Potpuna saradnja, ispunjavanje svih obaveza što prije, to je interes Republike Srpske i interes svih njenih građana, naravno interes posebno Bosne i Hercegovine. Tu nema nikakve dileme. To Direktno implicira odnose u procesima koji su pred nama. Ako išta možemo da naučimo o značaju ove institucije na političke odnose u regionu, onda je možda najbolji primjer Republika Hrvatska. Niti je dobila zeleno svjetlo za ulazak u NATO, odbijena je, dakle, na temelju činjenice da Gotovina nije isporučen Haškom tribunalu, niti je dobila zeleno svjetlo za započinjanje pregovora o pridruživanju u stabilizaciji. Možda je ova ilustracija najbolja za poređenje sa Republikom Srpskom koja nije država i čija je pozicija, u međunarodnim razmjerima, lošija, a to jednim faktičkim stanjem da je ona entitet a ne država. To ukazuje na mogući razvoj situacije i na značaj ovog pitanja koje se mora u potpunosti apsolvirati. Mnogima se to ne sviđa, ali proći će neka vremenska distanca, pa će razumjeti. Naša budućnost je dobrim dijelom vezana za rješavanje ove obaveze. Ja ipak mogu da kažem da nakon dugo vremena, kapacitet sadašnje vlade i kapacitet sadašnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova u ispunjavanju obaveza je ubjedljivo veći nego ikada.“
Profesor Norman Cigar ističe kako bi vlast u Banjaluci konačno morala preuzeti odlučujuću akciju u hapšenju najtraženijih haških bjegunaca:
„Za sada je učinjen progres na tom polju, nakon što je Republika Srpska priznala da je u Srebrenici počinjen zločin i ispričala se za to. Ali to je samo prvi korak, sljedeći mora biti hapšenje odgovornih pojedinaca. Ja mislim da će to biti lakmus test koji će pokazati koliko se Republika Srpska promijenila. Izbjegavanje hapšenja najodmornijih osoba za zločin je veoma negativna indikacija, a to je uslov za stvaran napredak i normalizaciju.“
Zvaničnici Republike Srpske se energično protive uspostavljanju jedinstvene policije na nivou države. U kojoj mjeri je sadašnja podijeljena policija razlog opstruiranja hapšenja ratnih zločinaca?
„Po mom mišljenju to je veoma važan problem koji mora biti riješen, ne samo zbog hapšenja optuženih za ratne zločine, već i zbog potrebe normalizacije i stabilizacije ukupnih prilika u zemlji kao što je, na primjer, sektor povratka izbjeglica. Sve zavisi od novog sistema policije i za to je to kljucni program. Mislim da je Visoki predstavnik u pravu što to naglašava. U svakom slučaju reforma policije će biti test volje rukovodstva Republike Srpske da li želi da BiH bude integrisana u Evropsku uniju.“
Da li je zaista realno očekivati da to bude učinjeno u narednih nepunih mjesec i po dana? Derek Chappell, predstavnik NATO snaga u BiH, kaže kako razumije zabrinutost Carle del Ponte, ali da je zadaća koju traži suviše teška.
„Mi činimo najviše što je moguće, ali kada je neko izgradio jaku mrežu podrške optuženicima i ulaze u to ogromne količine novca, ako su u to uključeni obavještajni izvori, vojni i policijski zvaničnici, uključujući i ulogu vlade u zaštiti njihovog kretanja po planinskim područjima, zadatak nije jednostavan. Veoma je teško naći nekoga koga štite državne institucije.“
Na pitanje planirali NATO ipak poduzeti ogovarajuću akciju u hvatanju Karadžića i Mladića prije obilježavanja godišnjice masakra u Srebrenici ovog ljeta, Chappell kaže:
„Sve sto mogu reći je da bi mi voljeli uhvatiti tu dvojicu ljudi i otpremiti ih u Hag što je prije moguće. To je važno za kraj tog slučaja, za političko ujedinjenje, za budućnost Bosne i Hercegovine, zaista je veliki broj razloga zašto je to važno učiniti. Zato mi na tome radimo svakodnevno, sakupljamo potrebne informacije i dokaze, poduzimamo određene operacije, ali ne mogu garantovati da će traženi haški bjegunci biti uhvaćeni i isporučeni u Hag do ovogodišnje manifestacije u Srebrenici.“
Da li je opravdano i dalje čekati da Karadžića i Mladica uhapse domaće snage bezbjednosti u Bosni i Herceogivni, u zemlji u kojoj nacionalno policija iz jednog entiteta nema pravo djelovati u drugom?
Komandant EUFORA, britanski general David Leakey, s ljutnjom u glasu kaže da je to prevashodno njihov zadatak i obaveza:
„Ljudi koji to mogu nabolje učiniti žive u ovoj zemlji. Oni znaju jezik, geografiju te zemlje, znaju mjesta gdje se ti ljudi skrivaju, znaju ljude koji optuženima čine mrežu podrške. Zašto sami ne pronađu i uhapse Karadžića. Šta radi policija Republike Srpske, šta radi MUP Federacije? Očigledno svi znaju gdje se ti ljudi nalaze i zašto to nisu uradili, zašto bi to za vas učinila međunarodna zajednica, učinite to sami. Ako vi to niste u stanju učiniti i ako dobijemo potrebne obavještajne podatke, onda ćemo to mi učiniti isto kao sto smo to činili do sada. Snage SFOR-a, odnosno EUFOR-a su do sada uhapsile 29 haških optuženika. Međunarodna zajednica je uložila mnogo truda i rizikovala život svojih vojnika. Sada je vrijeme da to uradi sama Bosna i Hercegovina, a ako neće, onda se ne može priključiti klubu priznatih evropskih zemalja. Šta treba još reci da to bude dovoljno jasno?“
Zašto nisu uhapšeni Karadžić i Mladić ni deset godina od prestanka rata u BiH, to nije samo retoričko pitanje. Ta činjenica suštinski razotkriva nivo volje, opredijeljenosti i odlučnosti domaćih vlasti da to učini, ali i spremnosti pojedinih članica međunarodne zajednice da okonča jedan posao koji je sama započela osnivanjem suda u Hagu.
Profesor strateških studija na Američkom mornaričkom univerzitetu u Virdžiniji, Norman Cigar, u razgovoru o toj temi za Radio Slobodna Evropa ističe da bi međunarodne snage konačno morale biti aktivnije u hapšenju Karadžića i Mladića:
„Ja mislim da se danas stvari mijenjanju i da je NATO sada više zainteresirano i uvjereno da to mora učiniti. To može učiniti samo NATO. Lokalna policija to nije u stanju učiniti, na jednoj strani, ili nije voljna da to učini, kao sto je slučaj u Republici Srpskoj. Zato mislim da postoji samo jedna snaga koja to može učiniti, a to su NATO i EUFOR koji su za to osposobljeni i imaju mandat.“
Sadam Husein je, na primjer, uhapšen za svega nekoliko mjeseci. Mislite li da je hvatanje Karadžića i Mladića previše težak zadatak za NATO vojnike ili je problem nedostatak volje?
„Ja mislim da to nije samo vojno pitanje, već je i političko. Važno je vršiti pritisak na Vladu Srbije zbog slučaja hapšenja Ratka Mladića, kao i na vlasti Republike Srpske da prihvate predviđenu reformu policije, o čemu će raspravljati krajem ovog mjeseca i Narodna skupština tog entiteta, da se omogući slobodno kretanje policiji preko entitetskih granica. Ja mislim da je to ključno na čemu treba konstantno insistirati kao na uslovu za pristupanje pregovorima za pridruživanje Evropskoj uniji.“
Dragan Čavić, čelni čovjek vlasti u Banjaluci, u definisanju interesa prema haškim obavezama prvi put jasno upozorava javnost Republike Srpske da taj entitet nije država i da moguće posljedice izbjegavanja saradnje mogu biti pogubne:
„Potpuna saradnja, ispunjavanje svih obaveza što prije, to je interes Republike Srpske i interes svih njenih građana, naravno interes posebno Bosne i Hercegovine. Tu nema nikakve dileme. To Direktno implicira odnose u procesima koji su pred nama. Ako išta možemo da naučimo o značaju ove institucije na političke odnose u regionu, onda je možda najbolji primjer Republika Hrvatska. Niti je dobila zeleno svjetlo za ulazak u NATO, odbijena je, dakle, na temelju činjenice da Gotovina nije isporučen Haškom tribunalu, niti je dobila zeleno svjetlo za započinjanje pregovora o pridruživanju u stabilizaciji. Možda je ova ilustracija najbolja za poređenje sa Republikom Srpskom koja nije država i čija je pozicija, u međunarodnim razmjerima, lošija, a to jednim faktičkim stanjem da je ona entitet a ne država. To ukazuje na mogući razvoj situacije i na značaj ovog pitanja koje se mora u potpunosti apsolvirati. Mnogima se to ne sviđa, ali proći će neka vremenska distanca, pa će razumjeti. Naša budućnost je dobrim dijelom vezana za rješavanje ove obaveze. Ja ipak mogu da kažem da nakon dugo vremena, kapacitet sadašnje vlade i kapacitet sadašnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova u ispunjavanju obaveza je ubjedljivo veći nego ikada.“
Profesor Norman Cigar ističe kako bi vlast u Banjaluci konačno morala preuzeti odlučujuću akciju u hapšenju najtraženijih haških bjegunaca:
„Za sada je učinjen progres na tom polju, nakon što je Republika Srpska priznala da je u Srebrenici počinjen zločin i ispričala se za to. Ali to je samo prvi korak, sljedeći mora biti hapšenje odgovornih pojedinaca. Ja mislim da će to biti lakmus test koji će pokazati koliko se Republika Srpska promijenila. Izbjegavanje hapšenja najodmornijih osoba za zločin je veoma negativna indikacija, a to je uslov za stvaran napredak i normalizaciju.“
Zvaničnici Republike Srpske se energično protive uspostavljanju jedinstvene policije na nivou države. U kojoj mjeri je sadašnja podijeljena policija razlog opstruiranja hapšenja ratnih zločinaca?
„Po mom mišljenju to je veoma važan problem koji mora biti riješen, ne samo zbog hapšenja optuženih za ratne zločine, već i zbog potrebe normalizacije i stabilizacije ukupnih prilika u zemlji kao što je, na primjer, sektor povratka izbjeglica. Sve zavisi od novog sistema policije i za to je to kljucni program. Mislim da je Visoki predstavnik u pravu što to naglašava. U svakom slučaju reforma policije će biti test volje rukovodstva Republike Srpske da li želi da BiH bude integrisana u Evropsku uniju.“