Civilni sektor u radu Odjela za procesuiranje ratnih zločina Suda BiH ima svoju ulogu i može da doprinese efikasnijem radu. Stoga su predstavnici Suda potražili mišljenje nevladinih organizacija kako da što bolje izvrše pripreme za početak procesuiranja ratnih zločina koje treba da preuzmu od Haškog tribunala. Predstavnik Suda BiH, Refik Hodžić:
“Od ogromne je važnosti da Vijeće za ratne zločine u svom radu čuje glas društva, da bude integrisano, jer, na kraju-krajeva, to je institucija koja služi građanima ove zemlje. Ovdje ne govorimo konkretno o predmetima, dakle o nekakvom uticaju na ono što se događa u sudnicama, već više jedan društveni kontekst suđenja za ratne zločine - šta će ta suđenja proizvesti u ovom društvu i koliko je, ustvari, potrebno da društvo se uključi u taj proces kroz stvaranje pozitivne atmosfere prije svega, kroz različite segmente, kao što su zaštita svjedoka itd.”
Nevladine organizacije upozoravaju da ne postoji zakonska regulativa u BiH koja štiti identitet zaštićenog svjedoka, što može bitno uticati na odluku žrtve hoće li uopšte svjedočiti. Mirjana Senjak, direktorica programa Centra za terapiju žena Medika, Zenica:
“U Tadićevom slučaju se desilo da je otkriven identitet jedne naše klijentice, tako što je u cijelosti bila objavljena njena izjava, koja je prethodno data u istražnom postupku, u jednom našem nacionalnom listu. Djevojka je odustala od svjedočenja. I ono na šta ukazuje ovaj primjer jeste da je potrebno raditi na zakonskoj regulativi oko zaštite identiteta žrtava seksualnog zlostavljanja. Jedan takav zakon je sedamdesetih godina donesen u Americi. Također, postoji Zakon o krivičnom postupku, koji reguliše da identitet žrtve ne može biti otkriven u toku krivičnog postupka, niti da smije biti otkriven identitet maloljetne osobe. To se u prošloj godini u dva naša dnevna glasila desilo u razmaku od tri dana. Mi smo, kao centar, vrlo često intervenisali pišući upravama medijskih kuća i policijskim upravama da bi se ukazalo na ovaj problem.”
Senjak je također upozorila da se uposlenici Suda moraju educirati u pogledu posljedica psihološke traumatizacije kod žrtava, odnosno svjedoka:
“Jer traumatska sjećanja mogu u određenoj mjeri uticati na davanje izjave svjedoka. Tako izjava neće biti hronološki uređena i, također, sjećanja su fragmentirana, pa onda u cijelosti u određenim slučajevima ne moraju biti precizna.”
Jasna Zečević, iz nevladine organizacije Viva žene Tuzla, ukazala je na još jedan problem zbog kojega svjedoci ponekad odustaju od svjedočenja, a to su nagodbe kojima se zločincima izriče manja kazna:
“Očekivanja su postavljena na neznanju da su neke nagodbe mogle smanjiti kaznu ratnim zločincima. Ljudima to teško možete objasniti. Međutim, ako to bude sad pri sudu našem u BiH dobro prezentirano u javnosti, bude detaljno opisano i stalno se ta mreža širila, mislim da će to biti bolje.”
Udruženje majki Srebrenice predlaže da, umjesto što od zločinaca pravi heroje dajući njihovim porodicama novčanu naknadu - kao što je slučaj u RS-u, vlasti pomognu zaštićenim svjedocima. Predstavnik Suda, Refik Hodžić dodaje da i društvo može učiniti pomake u tom pravcu:
“U društvu treba da postoji jedna atmosfera u kojoj će svjedoci ratnih zločina biti viđeni kao iznimno važni za ovo društvo, kao heroji - ako hoćete na kraju-krajeva, a ne optuženi za ratne zločine. I to je temelj bilo kakvog pristupa zaštiti svjedoka. Jer, mi možemo imati zakonska rješenja, mi možemo imati fizičku zaštitu, i mi je imamo, i imat ćemo je, i bit će vrlo rigorozna. Međutim, ako hoćemo da govorimo o nekakvom konačnom rješenju, to mora doći iz društva.”
Predsjednica Suda BiH, Medžida Kreso, kaže da još uvijek postoje negativne tenzije političara u RS-u prema Sudu BiH, ali da će suđenja pokazati da Odjel nije napravljen za odstrijel, nego za pravična suđenja ratnim zločincima.
“Od ogromne je važnosti da Vijeće za ratne zločine u svom radu čuje glas društva, da bude integrisano, jer, na kraju-krajeva, to je institucija koja služi građanima ove zemlje. Ovdje ne govorimo konkretno o predmetima, dakle o nekakvom uticaju na ono što se događa u sudnicama, već više jedan društveni kontekst suđenja za ratne zločine - šta će ta suđenja proizvesti u ovom društvu i koliko je, ustvari, potrebno da društvo se uključi u taj proces kroz stvaranje pozitivne atmosfere prije svega, kroz različite segmente, kao što su zaštita svjedoka itd.”
Nevladine organizacije upozoravaju da ne postoji zakonska regulativa u BiH koja štiti identitet zaštićenog svjedoka, što može bitno uticati na odluku žrtve hoće li uopšte svjedočiti. Mirjana Senjak, direktorica programa Centra za terapiju žena Medika, Zenica:
“U Tadićevom slučaju se desilo da je otkriven identitet jedne naše klijentice, tako što je u cijelosti bila objavljena njena izjava, koja je prethodno data u istražnom postupku, u jednom našem nacionalnom listu. Djevojka je odustala od svjedočenja. I ono na šta ukazuje ovaj primjer jeste da je potrebno raditi na zakonskoj regulativi oko zaštite identiteta žrtava seksualnog zlostavljanja. Jedan takav zakon je sedamdesetih godina donesen u Americi. Također, postoji Zakon o krivičnom postupku, koji reguliše da identitet žrtve ne može biti otkriven u toku krivičnog postupka, niti da smije biti otkriven identitet maloljetne osobe. To se u prošloj godini u dva naša dnevna glasila desilo u razmaku od tri dana. Mi smo, kao centar, vrlo često intervenisali pišući upravama medijskih kuća i policijskim upravama da bi se ukazalo na ovaj problem.”
Senjak je također upozorila da se uposlenici Suda moraju educirati u pogledu posljedica psihološke traumatizacije kod žrtava, odnosno svjedoka:
“Jer traumatska sjećanja mogu u određenoj mjeri uticati na davanje izjave svjedoka. Tako izjava neće biti hronološki uređena i, također, sjećanja su fragmentirana, pa onda u cijelosti u određenim slučajevima ne moraju biti precizna.”
Jasna Zečević, iz nevladine organizacije Viva žene Tuzla, ukazala je na još jedan problem zbog kojega svjedoci ponekad odustaju od svjedočenja, a to su nagodbe kojima se zločincima izriče manja kazna:
“Očekivanja su postavljena na neznanju da su neke nagodbe mogle smanjiti kaznu ratnim zločincima. Ljudima to teško možete objasniti. Međutim, ako to bude sad pri sudu našem u BiH dobro prezentirano u javnosti, bude detaljno opisano i stalno se ta mreža širila, mislim da će to biti bolje.”
Udruženje majki Srebrenice predlaže da, umjesto što od zločinaca pravi heroje dajući njihovim porodicama novčanu naknadu - kao što je slučaj u RS-u, vlasti pomognu zaštićenim svjedocima. Predstavnik Suda, Refik Hodžić dodaje da i društvo može učiniti pomake u tom pravcu:
“U društvu treba da postoji jedna atmosfera u kojoj će svjedoci ratnih zločina biti viđeni kao iznimno važni za ovo društvo, kao heroji - ako hoćete na kraju-krajeva, a ne optuženi za ratne zločine. I to je temelj bilo kakvog pristupa zaštiti svjedoka. Jer, mi možemo imati zakonska rješenja, mi možemo imati fizičku zaštitu, i mi je imamo, i imat ćemo je, i bit će vrlo rigorozna. Međutim, ako hoćemo da govorimo o nekakvom konačnom rješenju, to mora doći iz društva.”
Predsjednica Suda BiH, Medžida Kreso, kaže da još uvijek postoje negativne tenzije političara u RS-u prema Sudu BiH, ali da će suđenja pokazati da Odjel nije napravljen za odstrijel, nego za pravična suđenja ratnim zločincima.