NAŠ GOST JE DOKTOR MEDICINSKIH NAUKA RADOMIR PAVIČEVIĆ, PREDJSEDNIK NACIONALNE ZAJEDNICE CRNOGORACA HRVATSKE
RSE
O statusu Crnogoraca u Hrvatskoj i organizaciji Zajednice kaže:
PAVIČEVIĆ
Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske okuplja preko 90 posto Crnogoraca, bilo da se radi o udruženjima ili pojedicima iz gradova u kojima nemamo udruženja. Naš ustavno-pravni status u Hrvatskoj, kao i ostalih nacionalnih manjina, definiran je na način koji nam otvara pune perspektive naše afirmacije, ali je umnogome na nama da te mogućnosti konkretiziramo u zbiljskom životu naših ljudi kao državljana demokratske Hrvatske. Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske je krovna organizacija koja ima svoje predsjedništvo, koje je koordinaciono tijelo udruženja koja su nosioci ukupne aktivnosti naše nacionalne manjine u Hrvatskoj. Naša udruženja imamo u Zagrebu, u kojem živi oko 1300 Crnogoraca, u Rijeci, gdje živi negdje oko 700 Crnogoraca, u Splitu, gdje živi oko 800 Crnogoraca, i u Istarskoj županiji, gdje imamo udruženja u Rovinju i Puli. Krajem prošle godine smo osnovali novo udruženje u Karlovcu, a u narednom periodu ćemo imati udruženja u Poreču, Zadru i Dubrovniku. Članovi udruženja naše Zajednice su osnovali i sedam vijeća crnogorske nacionalne manjine. Ustavni Zakon o nacionalnim manjinama, otvorio je svim nacionalnim manjinama u demokratskoj Hrvatskoj institucionalne mogućnosti participacije u lokalnoj samoupravi, kao i mogućnost da predlože svoje kandidate u središnje tijelo za provođenje državne manjinske politike. Tako crnogorska nacionalna manjina ima u Savjetu za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske svog delegata, to je gospodin profesor Lalović, i osnovala je vijeća u ovim gradovima koje sam naveo. U ta vijeća su glasanjem Crnogorci izabrali 160 Crnogoraca i Crnogorki. U istim tim gradovima imamo i udruženja koja imaju drugu namjenu. Dok vijeća donose strateške odluke, udruženja su odgovorna za očuvanje kulturnog identiteta svake nacionalne manjine, pa i naše. Druga naša poluga nije u nekoj vlastitoj stranci, jer bi nas to, s obzirom na broj, odvelo u getoizaciju. Svaki Crnogorac ima pravo da glasa za predstavnika u Saboru sa još četiri manjine ili za stranku prema svom političkom opredjeljenju. I jedna i druga poluga će omogućiti naš doprinos demokratizaciji Hrvatske i stvoriti prostor za punu afirmaciju nacionalnog identiteta.
RSE
Kakva je veza članova Zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj sa matičnom državom?
PAVIČEVIĆ
Veza sa matičnom državom kao naše pravo i obaveza, u smislu da smo upućeni jedni na druge u Evropi, bila je čvrsta od samog osnivanja Nacionalne zajednice 1990. godine. Prije tri godine smo učvrstili vezu i svojim dolaskom na Kongres crnogorskog iseljeništva na Cetinju, čijem smo održavanju dali značajan doprinos. Nakon toga smo pozvali gospodina Branka Lukovca da nam dođe u posjetu u Hrvatsku. Nakon toga je uspostavljena dobra suradnja i sa tadašnjim predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem i sa Ministarstvom kulture i Ministarstvom prosvjete. Naša upućenost na matičnu državu je neobično bitna, kao i za sve nacionalne manjine, jer bez te veze, bez matične države, svaki narod gubi osobine iseljeništva i postaje dijaspora. Mi to ne želimo.
RSE
Našeg smo sagovornika upitali i o programu Zajednice:
PAVIČEVIĆ
Dio programa za ovu godinu, koji ćemo realizirati, ukomponiran je u zajednički program s ljudima iz matične domovine – s Ministarstvom kulture, s Ministarstvom prosvjete, s Maticom crnogorskom, a koordinaciju svih tih aktivnosti radi Centar za iseljeništvo na čelu sa gospodinom profesorom Vukčevićem. Mi smo za ovu godinu dogovorili nekoliko modaliteta školovanja. Pored naše škole, koja se u Hrvatskoj održava već godinama, a koju finansira država Hrvatska, u kojoj se uči crnogorska književnost, istorija, zemljopis i vjerska kultura, dogovorili smo da ćemo u narednom periodu organizirati dolazak u međunarodnu školu u Crnoj Gori. Naši mladi su dobili poziv da dođu u Crnu Goru u sklopu razmjene studenata i omladine između našeg udruženje iz Rijeke i udruženja Hrvatsko građansko društvo iz Kotora. Dakle, dogovoreno je nekoliko modaliteta. Dalje, u susretu sa gospodinom rektorom Stankovićem, koji nas je upoznao sa organizacijskim i reformskim potezima koje sada čine na Univerzitetu u Podgorici, prema pravilima Bolonjskog procesa, govorili smo o mogućoj saradnji između između Univerziteta u Podgorici i Sveučilišta u Zagrebu. Kao znak dobre volje i razumijevanja, taj znanstvenik svjetskog glasa je preko nas uručio na stotinu knjiga crnogorskih autora i profesora Zagrebačkom sveučilištu. Nadam se da će uskoro doći i do susreta. Naša značajna veza, bez koje mi ne možemo raditi, niti ostvarivati svoje programe, jeste sa Ministarstvom kulture. Izuzetno smo sretni što je naša poznanica još iz Matice, profesorica Kilibarda, sada na čelu tog Ministarstva, gdje smo postigli potpunu suglasnost o tome da je i Crna Gora dužna pružati određenu potporu, više personalnu i organizacijsku nego finansijsku, za kvalitetno definiranje i realizaciju dugoročnih i kratkoročnih projekata, ne samo za ovu Zajednicu, nego i za ostala iseljenička društva po svijetu, gdje će učestvovati kulturni radnici Crne Gore i članovi tih zajednica.
RSE
O tome kako crnogorska Zajednica u Hrvatskoj gleda na budućnost Crne Gore naš sagovornik kaže:
PAVIČEVIĆ
Naša nacionalna zajednica, kao što je to ugradila u kongresne dokumente sa Cetinja, zalaže se za suverenu, samostalnu Crnu Goru, članicu Ujedinjenih naroda. Za to što ona to još nije, mislimo da snose odogovornost međunarodni faktori, uskogrudi interesi nekih evropskih zemalja koje koče definisanje crnogorske državnosti u svim elementima. A isto tako poguban uticaj imaju pojedine stranke u Crnoj Gori koje uče narod da se odriče svoje domovine i nacionalnog identiteta. Navešću vam samo jedan primjer, pa sami zaključite. U Zakonu o ustavnim manjinama Republike Hrvatske stoji da sve nacionalne manjine mogu upotrebljavati hrvatski jezik ili jezik svoje nacionalne manjine. Mi, na žalost, dok se to ne definiše u Ustavu Crne Gore, naš jezik ne možemo nazvati crnogorskim. Osim jezika, drugo pitanje je i pitanje crkve. Poštujući ustavno određenje Crne Gore kao građanske i demokratske države, naš naglasak u očuvanju duhovnog identiteta bi trebao biti na crkvi kao duhovnoj zajednici. Zato se i mi zalažemo za crnogorsku autokefalnu crkvu. Jer, svaki narod ima ljubav prema svojoj domovini, pa tako i Crnogorci trebaju imati ljubav prema domovini, i svaki narod ima pravo na svoju crkvu i svoj jezik, pa i mi mislimo, ako tako ne bude, da će to biti hendikep za ujedinjenu Evropu.
RSE
Dio rubrike „Gost subotom“ rezervisan je za malo privatnosti našeg gosta:
PAVIČEVIĆ
Ja radim sasvim drugi posao od ovoga o kojem sam do sad govorio i valjda sam zabludom kadrovske politike došao za predsjednika. Tako ja mislim. Rođen sam u Crnoj Gori, maturirao sam u Podgorici, tadašnjem Titogradu, u generaciji koja danas u Crnoj Gori daje značajan doprinos kulturnom, znanstvenom i drugom razvoju Crne Gore. Studirao sam u Zagrebu i tu ostao, na Klinici za torakalnu kirurgiju. U opštoj praksi nisam nikada radio, čitav život se bavim torakalnom kirurgijom, ili grudnom, kako se to kaže u drugim krajevima, odnosno Crnoj Gori. Moja osnovna preokupacija u tom radu, kroz ovih blizu 35 godina, jeste kirurgija pluća, koju smo unaprijedili time što smo u prethodnoj državi operirali veliki broj pacjenata iz ostalih republika. I danas u Crnoj Gori žive moji pacjenti koje sam operirao. To je polako opet krenulo, iz BiH nam opet dolaze pacjenti, a nadam se da će početi da dolaze i iz drugih država nastalih na tlu bivše Jugoslavije. Moja preokupacija, kao i svih ljudi na ovoj Klinici, jeste da i mi damo nekakav doprinos unapređenju struke. Najveći broj operacija koje smo radili, najčešće se ticao bolesti evropskog kontinenta, a to je rak pluća, kod kojeg je mortalitet oboljenih u porastu, pogotovo u tranzicijskim zemljama. Smrtnost od raka pluća je u zadnje dvije decenije jako narasla. Zemlja u kojoj živim je po mortalitetu na drugom mjestu, a prva je Mađarska (nemam podatke za sve zemlje). Širok je sprekar rizika. Kirurgija, onkologija i dijagnostika je došla do maksimuma, ali pošto se radi o jednoj bolesti koja se dijagnosticira vrlo kasno, sedamdeset posto bolesnika dolazi onda kada se teško šta može učiniti.
RSE
I za kraj priča o maslini i Danilovgradu:
PAVIČEVIĆ
Kada se 1929. godine moj otac vraćao u selo Do Pješivački, donio je maslinu i zasadio. To je danas tamo jedno od najvećih drveća, veće je i od jedne murve i oraha, pamti dugo godina i događaja. Šteta što oni koji su oko nje živjeli, sve te događaje nisu pisali. Tako mi je to dalo ideju da i ja probam da za njegovu 101 godinu, koliko je živio, osvježim Pješivce sa maslinama, jer očito tamo dobro uspijevaju i dobro rađaju. Tako da bi unuci imali gdje doći i gdje se okupljati.
O statusu Crnogoraca u Hrvatskoj i organizaciji Zajednice kaže:
PAVIČEVIĆ
Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske okuplja preko 90 posto Crnogoraca, bilo da se radi o udruženjima ili pojedicima iz gradova u kojima nemamo udruženja. Naš ustavno-pravni status u Hrvatskoj, kao i ostalih nacionalnih manjina, definiran je na način koji nam otvara pune perspektive naše afirmacije, ali je umnogome na nama da te mogućnosti konkretiziramo u zbiljskom životu naših ljudi kao državljana demokratske Hrvatske. Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske je krovna organizacija koja ima svoje predsjedništvo, koje je koordinaciono tijelo udruženja koja su nosioci ukupne aktivnosti naše nacionalne manjine u Hrvatskoj. Naša udruženja imamo u Zagrebu, u kojem živi oko 1300 Crnogoraca, u Rijeci, gdje živi negdje oko 700 Crnogoraca, u Splitu, gdje živi oko 800 Crnogoraca, i u Istarskoj županiji, gdje imamo udruženja u Rovinju i Puli. Krajem prošle godine smo osnovali novo udruženje u Karlovcu, a u narednom periodu ćemo imati udruženja u Poreču, Zadru i Dubrovniku. Članovi udruženja naše Zajednice su osnovali i sedam vijeća crnogorske nacionalne manjine. Ustavni Zakon o nacionalnim manjinama, otvorio je svim nacionalnim manjinama u demokratskoj Hrvatskoj institucionalne mogućnosti participacije u lokalnoj samoupravi, kao i mogućnost da predlože svoje kandidate u središnje tijelo za provođenje državne manjinske politike. Tako crnogorska nacionalna manjina ima u Savjetu za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske svog delegata, to je gospodin profesor Lalović, i osnovala je vijeća u ovim gradovima koje sam naveo. U ta vijeća su glasanjem Crnogorci izabrali 160 Crnogoraca i Crnogorki. U istim tim gradovima imamo i udruženja koja imaju drugu namjenu. Dok vijeća donose strateške odluke, udruženja su odgovorna za očuvanje kulturnog identiteta svake nacionalne manjine, pa i naše. Druga naša poluga nije u nekoj vlastitoj stranci, jer bi nas to, s obzirom na broj, odvelo u getoizaciju. Svaki Crnogorac ima pravo da glasa za predstavnika u Saboru sa još četiri manjine ili za stranku prema svom političkom opredjeljenju. I jedna i druga poluga će omogućiti naš doprinos demokratizaciji Hrvatske i stvoriti prostor za punu afirmaciju nacionalnog identiteta.
RSE
Kakva je veza članova Zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj sa matičnom državom?
PAVIČEVIĆ
Veza sa matičnom državom kao naše pravo i obaveza, u smislu da smo upućeni jedni na druge u Evropi, bila je čvrsta od samog osnivanja Nacionalne zajednice 1990. godine. Prije tri godine smo učvrstili vezu i svojim dolaskom na Kongres crnogorskog iseljeništva na Cetinju, čijem smo održavanju dali značajan doprinos. Nakon toga smo pozvali gospodina Branka Lukovca da nam dođe u posjetu u Hrvatsku. Nakon toga je uspostavljena dobra suradnja i sa tadašnjim predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem i sa Ministarstvom kulture i Ministarstvom prosvjete. Naša upućenost na matičnu državu je neobično bitna, kao i za sve nacionalne manjine, jer bez te veze, bez matične države, svaki narod gubi osobine iseljeništva i postaje dijaspora. Mi to ne želimo.
RSE
Našeg smo sagovornika upitali i o programu Zajednice:
PAVIČEVIĆ
Dio programa za ovu godinu, koji ćemo realizirati, ukomponiran je u zajednički program s ljudima iz matične domovine – s Ministarstvom kulture, s Ministarstvom prosvjete, s Maticom crnogorskom, a koordinaciju svih tih aktivnosti radi Centar za iseljeništvo na čelu sa gospodinom profesorom Vukčevićem. Mi smo za ovu godinu dogovorili nekoliko modaliteta školovanja. Pored naše škole, koja se u Hrvatskoj održava već godinama, a koju finansira država Hrvatska, u kojoj se uči crnogorska književnost, istorija, zemljopis i vjerska kultura, dogovorili smo da ćemo u narednom periodu organizirati dolazak u međunarodnu školu u Crnoj Gori. Naši mladi su dobili poziv da dođu u Crnu Goru u sklopu razmjene studenata i omladine između našeg udruženje iz Rijeke i udruženja Hrvatsko građansko društvo iz Kotora. Dakle, dogovoreno je nekoliko modaliteta. Dalje, u susretu sa gospodinom rektorom Stankovićem, koji nas je upoznao sa organizacijskim i reformskim potezima koje sada čine na Univerzitetu u Podgorici, prema pravilima Bolonjskog procesa, govorili smo o mogućoj saradnji između između Univerziteta u Podgorici i Sveučilišta u Zagrebu. Kao znak dobre volje i razumijevanja, taj znanstvenik svjetskog glasa je preko nas uručio na stotinu knjiga crnogorskih autora i profesora Zagrebačkom sveučilištu. Nadam se da će uskoro doći i do susreta. Naša značajna veza, bez koje mi ne možemo raditi, niti ostvarivati svoje programe, jeste sa Ministarstvom kulture. Izuzetno smo sretni što je naša poznanica još iz Matice, profesorica Kilibarda, sada na čelu tog Ministarstva, gdje smo postigli potpunu suglasnost o tome da je i Crna Gora dužna pružati određenu potporu, više personalnu i organizacijsku nego finansijsku, za kvalitetno definiranje i realizaciju dugoročnih i kratkoročnih projekata, ne samo za ovu Zajednicu, nego i za ostala iseljenička društva po svijetu, gdje će učestvovati kulturni radnici Crne Gore i članovi tih zajednica.
RSE
O tome kako crnogorska Zajednica u Hrvatskoj gleda na budućnost Crne Gore naš sagovornik kaže:
PAVIČEVIĆ
Naša nacionalna zajednica, kao što je to ugradila u kongresne dokumente sa Cetinja, zalaže se za suverenu, samostalnu Crnu Goru, članicu Ujedinjenih naroda. Za to što ona to još nije, mislimo da snose odogovornost međunarodni faktori, uskogrudi interesi nekih evropskih zemalja koje koče definisanje crnogorske državnosti u svim elementima. A isto tako poguban uticaj imaju pojedine stranke u Crnoj Gori koje uče narod da se odriče svoje domovine i nacionalnog identiteta. Navešću vam samo jedan primjer, pa sami zaključite. U Zakonu o ustavnim manjinama Republike Hrvatske stoji da sve nacionalne manjine mogu upotrebljavati hrvatski jezik ili jezik svoje nacionalne manjine. Mi, na žalost, dok se to ne definiše u Ustavu Crne Gore, naš jezik ne možemo nazvati crnogorskim. Osim jezika, drugo pitanje je i pitanje crkve. Poštujući ustavno određenje Crne Gore kao građanske i demokratske države, naš naglasak u očuvanju duhovnog identiteta bi trebao biti na crkvi kao duhovnoj zajednici. Zato se i mi zalažemo za crnogorsku autokefalnu crkvu. Jer, svaki narod ima ljubav prema svojoj domovini, pa tako i Crnogorci trebaju imati ljubav prema domovini, i svaki narod ima pravo na svoju crkvu i svoj jezik, pa i mi mislimo, ako tako ne bude, da će to biti hendikep za ujedinjenu Evropu.
RSE
Dio rubrike „Gost subotom“ rezervisan je za malo privatnosti našeg gosta:
PAVIČEVIĆ
Ja radim sasvim drugi posao od ovoga o kojem sam do sad govorio i valjda sam zabludom kadrovske politike došao za predsjednika. Tako ja mislim. Rođen sam u Crnoj Gori, maturirao sam u Podgorici, tadašnjem Titogradu, u generaciji koja danas u Crnoj Gori daje značajan doprinos kulturnom, znanstvenom i drugom razvoju Crne Gore. Studirao sam u Zagrebu i tu ostao, na Klinici za torakalnu kirurgiju. U opštoj praksi nisam nikada radio, čitav život se bavim torakalnom kirurgijom, ili grudnom, kako se to kaže u drugim krajevima, odnosno Crnoj Gori. Moja osnovna preokupacija u tom radu, kroz ovih blizu 35 godina, jeste kirurgija pluća, koju smo unaprijedili time što smo u prethodnoj državi operirali veliki broj pacjenata iz ostalih republika. I danas u Crnoj Gori žive moji pacjenti koje sam operirao. To je polako opet krenulo, iz BiH nam opet dolaze pacjenti, a nadam se da će početi da dolaze i iz drugih država nastalih na tlu bivše Jugoslavije. Moja preokupacija, kao i svih ljudi na ovoj Klinici, jeste da i mi damo nekakav doprinos unapređenju struke. Najveći broj operacija koje smo radili, najčešće se ticao bolesti evropskog kontinenta, a to je rak pluća, kod kojeg je mortalitet oboljenih u porastu, pogotovo u tranzicijskim zemljama. Smrtnost od raka pluća je u zadnje dvije decenije jako narasla. Zemlja u kojoj živim je po mortalitetu na drugom mjestu, a prva je Mađarska (nemam podatke za sve zemlje). Širok je sprekar rizika. Kirurgija, onkologija i dijagnostika je došla do maksimuma, ali pošto se radi o jednoj bolesti koja se dijagnosticira vrlo kasno, sedamdeset posto bolesnika dolazi onda kada se teško šta može učiniti.
RSE
I za kraj priča o maslini i Danilovgradu:
PAVIČEVIĆ
Kada se 1929. godine moj otac vraćao u selo Do Pješivački, donio je maslinu i zasadio. To je danas tamo jedno od najvećih drveća, veće je i od jedne murve i oraha, pamti dugo godina i događaja. Šteta što oni koji su oko nje živjeli, sve te događaje nisu pisali. Tako mi je to dalo ideju da i ja probam da za njegovu 101 godinu, koliko je živio, osvježim Pješivce sa maslinama, jer očito tamo dobro uspijevaju i dobro rađaju. Tako da bi unuci imali gdje doći i gdje se okupljati.