Titu nije bilo stalo ni do kakve ideologije ili političke doktrine, kazao je profesor političke filozofije na zagrebačkom Sveučilištu, Žarko Puhovski. Njemu je bilo stalo samo do vlasti:
„Sve drugo je bilo prihvatljivo, svaka ideologija – nacionalizam ili totalitarizam. Tako treba stvar shvatiti, pri čemu on nije bio diktator, nego totalitarni vođa, koji je imao veoma visoku podršku velikog dijela stanovništva u raznim nacijama.“
Međutim, citirajući rezigniranu izjavu jednog poljskog sindikalnog lidera i kasnijeg predsjednika, Lecha Walese: „Sloboda je za disidente, ostali više vole sigurnost“, Puhovski je ukazao na činjenicu da se, osim ružnih stvari, poput primjerice žrtava Bleiburga i Golog otoka, iz Titove ere pamti sigurnost. Od konca pedesetih do konca šezdesetih, životni je standard rastao gotovo iz dana u dan, a i osobna sigurnost je u Titovo vrijeme, bar u Hrvatskoj, bila na visokoj razini:
„Od 1950. do 1990. godine nitko u Hrvatskoj nije ubijen iz političkih razloga. To je najduže razdoblje u hrvatskoj povijesti u kojem nitko nije ubijen iz političkih razloga. Bilo je ubijanja u inozemstvu, od Bosne i Hercegovine, preko Njemačke, pa na dalje. To je stvorilo taj dubinski osjećaj sigurnosti, s kojim su ljudi imali poteškoća kada je nestao u šokantnoj promjeni, obzirom na nastalo ratno stanje.“
Povjesničar Dušan Bilandžić kazao je kako su i kraljevska i socijalistička Jugoslavija nastale voljom velikih sila, odnosno „za zelenim stolom“, a da se nije pitalo narode koji su u nju ušli. Međutim, u Titovoj Jugoslaviji, svatko je nešto dobio: Srbi - to da svi žive u jednoj državi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i građani Bosne i Hercegovine – državu, a Crnogorci – obnovljenu državu nakon što su je izgubili 1918. godine. Bilandžić je i oštro polemički odgovorio onima koji misle da je 1945. realno postojala neka bolja opcija za narode Jugoslavije:
„Govorimo o onim okolnostima i što je bila alternativa. Da li je mogla biti alternativa liberalna demokracija? Apsolutno ne! A što je moglo biti? Mogla je biti jedna Jugoslavija u kojoj bi granica između Slovenije i Srbije bila na rijeci Kupi. Pogledajte zapisnike Momčila Ninćića i Mihe Kreka i ne znam koga još.“
Govoreći o značenju Tita u svjetskoj politici i međunarodnom radničkom pokretu, hrvatsko-američki povjesničar, Ivo Banac, kazao je kako je njegov bitni doprinos konfrontacija sa Staljinom 1948. godine i njegovo ponašanje kasnije - dovođenje u pitanje jednog međunarodnog centra:
„Važno je vidjeti ono što je zapadna politika izvukla iz raskola. Nije se istočno-evropskim političkim vodstvima nudila neka politička ideološka alternativa, nego upravo ono što je Tito već postigao u Jugoslaviji, naime da može vladati svojim prostorom na način kako je to i do tada radio, ali bez ikakvog ovisništva o Moskvi, o jednom međunarodnom centru.“
Bosansko-hercegovački publicist, Ivan Lovrenović, pokušao je objasniti otkud u njegovoj domovini toliko štovanja Titovog kulta:
„Upravo zbog toga što je Bosna i Hercegovina najviše postradala, kako i u ondašnjem ratu, tako i sada, a s druge strane nikako da se konsolidira. Mislim da je tu glavni moment štovanja Titovog kulta, naprosto zato što je to zemlja koja sveukupno dubinski pamti jednu lošu povijest.“
„Sve drugo je bilo prihvatljivo, svaka ideologija – nacionalizam ili totalitarizam. Tako treba stvar shvatiti, pri čemu on nije bio diktator, nego totalitarni vođa, koji je imao veoma visoku podršku velikog dijela stanovništva u raznim nacijama.“
Međutim, citirajući rezigniranu izjavu jednog poljskog sindikalnog lidera i kasnijeg predsjednika, Lecha Walese: „Sloboda je za disidente, ostali više vole sigurnost“, Puhovski je ukazao na činjenicu da se, osim ružnih stvari, poput primjerice žrtava Bleiburga i Golog otoka, iz Titove ere pamti sigurnost. Od konca pedesetih do konca šezdesetih, životni je standard rastao gotovo iz dana u dan, a i osobna sigurnost je u Titovo vrijeme, bar u Hrvatskoj, bila na visokoj razini:
„Od 1950. do 1990. godine nitko u Hrvatskoj nije ubijen iz političkih razloga. To je najduže razdoblje u hrvatskoj povijesti u kojem nitko nije ubijen iz političkih razloga. Bilo je ubijanja u inozemstvu, od Bosne i Hercegovine, preko Njemačke, pa na dalje. To je stvorilo taj dubinski osjećaj sigurnosti, s kojim su ljudi imali poteškoća kada je nestao u šokantnoj promjeni, obzirom na nastalo ratno stanje.“
Povjesničar Dušan Bilandžić kazao je kako su i kraljevska i socijalistička Jugoslavija nastale voljom velikih sila, odnosno „za zelenim stolom“, a da se nije pitalo narode koji su u nju ušli. Međutim, u Titovoj Jugoslaviji, svatko je nešto dobio: Srbi - to da svi žive u jednoj državi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i građani Bosne i Hercegovine – državu, a Crnogorci – obnovljenu državu nakon što su je izgubili 1918. godine. Bilandžić je i oštro polemički odgovorio onima koji misle da je 1945. realno postojala neka bolja opcija za narode Jugoslavije:
„Govorimo o onim okolnostima i što je bila alternativa. Da li je mogla biti alternativa liberalna demokracija? Apsolutno ne! A što je moglo biti? Mogla je biti jedna Jugoslavija u kojoj bi granica između Slovenije i Srbije bila na rijeci Kupi. Pogledajte zapisnike Momčila Ninćića i Mihe Kreka i ne znam koga još.“
Govoreći o značenju Tita u svjetskoj politici i međunarodnom radničkom pokretu, hrvatsko-američki povjesničar, Ivo Banac, kazao je kako je njegov bitni doprinos konfrontacija sa Staljinom 1948. godine i njegovo ponašanje kasnije - dovođenje u pitanje jednog međunarodnog centra:
„Važno je vidjeti ono što je zapadna politika izvukla iz raskola. Nije se istočno-evropskim političkim vodstvima nudila neka politička ideološka alternativa, nego upravo ono što je Tito već postigao u Jugoslaviji, naime da može vladati svojim prostorom na način kako je to i do tada radio, ali bez ikakvog ovisništva o Moskvi, o jednom međunarodnom centru.“
Bosansko-hercegovački publicist, Ivan Lovrenović, pokušao je objasniti otkud u njegovoj domovini toliko štovanja Titovog kulta:
„Upravo zbog toga što je Bosna i Hercegovina najviše postradala, kako i u ondašnjem ratu, tako i sada, a s druge strane nikako da se konsolidira. Mislim da je tu glavni moment štovanja Titovog kulta, naprosto zato što je to zemlja koja sveukupno dubinski pamti jednu lošu povijest.“