Tako je bilo i kada se počeo naslučivati rat na prostorima bivše Jugoslavije. Upozoravao je Mile Prerad svoje komšije Srbe, Hrvate i Bošnjake u rodnom selu Niševići kod Prijedora, na obroncima Kozore, gdje je rođen 1946. godine: Ne dozvolite da pobijedi mržnja:
«Ja sam tada vidio da je situacija napeta, da će do katastrofe doći. Ja sam počeo narod da savjetujem da nije ono što je bilo igra, da se prolijeva krv, da se ubija. Da nije ono igra nekih heroja.»
Usamljeni glasovi nisu pomogli i u Omarskoj, koja se nalazi nedaleko od Niševića, desili su se zločini za koje je čuo cijeli svijet.
Svoju ljubav prema zemlji, za koju kaže da je bila Evopa i prije Evrope jer su u njoj prije rata složno živjeli svi narodi i vjere, ispoljavao je i tokom rata. Želeći dokazati da je moguće živjeti i raditi zajedno, 1993. godine godine organizovao je i izložbu djela osamnaest umjetnika svih nacionalnosti iz Banje Luke u više gradova u Njemačkoj:
«U mome autu ja sam imao njih 18 prvo, koje sam prokrijumčario kroz sve granice samo da bih im pomogao da prodamo nešto i da im te pare vratimo, da mogu da žive, da budu skupa, da se ne razdvajaju.»
Ipak, pažnju svjetske javnosti na sebe je Mile Prerad skrenuo 1993. godine kada je, revolitran ratom i užasima koji su se dešavali, a koje niko nije htio da zaustavi, demonstrativno prerezao svoju skulpturu Isusa Hrista:
«Bila je to teška situacija. Neki su ljudi prijetili mi da će me ubiti, i sve ostalo. Ali ja sam samo htio da upozorim vođe koje zarađuju pare od toga - da nas ne varaju.»
Nerazumljivo je umjetniku bilo i uništavanje vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini tokom rata. Kada je čuo za vjest da je najljepša banjalučka džamija Ferhadija srušena, zamolio je prijatelje da mu donesu tri kamena koja su simbolički trebala da predstavljaju tri konstitutivna naroda u BiH, osjećajući da će ona jednog dana ipak biti obnovljena:
«Jedan kamen je vraćen. Još dva imaju, oni će biti vraćeni kada se džamija počne graditi. Ali posebno mi je žao što mi našu džamiju, naš spomenik onih vremena uništismo. Taj spomenik se ne može više tako napraviti, iako ga napravimo, kao što je most u Mostaru - on je napravljen, ali nije to taj most koji je pravljen rukama.»
I dok sa Milom Preradom, koji je daleko poznatiji kao umjetnik van granica Bosne i Hercegovine, razgovaramo u njegovom rodnom selu, on sa žaljenjem konstatuje da, iako je oružje zamuklo, mira u Bosni i Hercegovini još nema. Za sve, kaže, krivi su političari koji su se kroz rat samo htjeli obogatiti:
«Mrze se, evo. Otvorite, pa vidite šta se piše, šta se čita, šta se prikazuje. Gdje su ti mirotvorci koji danas dane nose oružje po Bosni da nas mire? Zašto oni trpe te političare koji pljuju, koji jedan na drugoga udaraju, idu. To nije mir. Ti ljudi pripadaju Den Hagu.»
Da mira nema svjedoči i skulptura «Drvo mira», koju je umjetnik počeo praviti 1990. godine od 18 metara visokog hrasta. Nedovršena skulptura na kojoj se nalaze isklesani likovi ljudi iz njegovog rodnog sela - i muslimana i pravoslavaca i katolika - danas propada na njivi pored Preradove kuće u Niševićima.
Iako se na «Drvetu mira» trebao nalazi i krst sa razapetim Isusom, kao simbolom ljubavi, ova skulptura zasmetala je predstavnicima Srpske pravoslavne crkve koja se počela graditi 1991. godine:
«Poslije tih temelja, kad je crkva napravljena, oni su rekli da tu se pravi ograda i oni će skinuti to ’Drvo mira’. Oni ne žele Isusa u svom dvorištu. Znači, crkva ga ne želi. Shvatate li vi šta znači to? Ovo su djela koja pričaju, a ovo djelo trune, jer trula nam je politika još i danas dani ovdje.»
Bosna i Hercegovina ima budućnost, ali ne sa ovim današnjim vođama. Ona ima budućnost sa našim mladim ljudima, posebno sa onima koji su se školovali po cijelom svijetu, smatra Prerad:
«Te ljude mi trebamo tražiti, koji znaju ekumenski da žive, koji znaju dijaloge da vode. Mi ne znamo dijaloge da vodimo. Naše sve te vjere ne znaju dijaloge da vode.»
Da bi našim ljudima ponovo približili smisao za mir, u našim dušama mora da vlada mir, otvorenost, ljubav i razumijevanje za druge i zbog toga zalaganju za mir moramo posvetiti svu našu snagu i energiju, kaže Prerad.
I dok odlazimo i ostavljamo ga da se spremi za povratak u Menden, gdje priprema svoju novu izložbu, pitamo se da li će mir na ovim prostorima postati trajna kategorija.
«Ja sam tada vidio da je situacija napeta, da će do katastrofe doći. Ja sam počeo narod da savjetujem da nije ono što je bilo igra, da se prolijeva krv, da se ubija. Da nije ono igra nekih heroja.»
Usamljeni glasovi nisu pomogli i u Omarskoj, koja se nalazi nedaleko od Niševića, desili su se zločini za koje je čuo cijeli svijet.
Svoju ljubav prema zemlji, za koju kaže da je bila Evopa i prije Evrope jer su u njoj prije rata složno živjeli svi narodi i vjere, ispoljavao je i tokom rata. Želeći dokazati da je moguće živjeti i raditi zajedno, 1993. godine godine organizovao je i izložbu djela osamnaest umjetnika svih nacionalnosti iz Banje Luke u više gradova u Njemačkoj:
«U mome autu ja sam imao njih 18 prvo, koje sam prokrijumčario kroz sve granice samo da bih im pomogao da prodamo nešto i da im te pare vratimo, da mogu da žive, da budu skupa, da se ne razdvajaju.»
Ipak, pažnju svjetske javnosti na sebe je Mile Prerad skrenuo 1993. godine kada je, revolitran ratom i užasima koji su se dešavali, a koje niko nije htio da zaustavi, demonstrativno prerezao svoju skulpturu Isusa Hrista:
«Bila je to teška situacija. Neki su ljudi prijetili mi da će me ubiti, i sve ostalo. Ali ja sam samo htio da upozorim vođe koje zarađuju pare od toga - da nas ne varaju.»
Nerazumljivo je umjetniku bilo i uništavanje vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini tokom rata. Kada je čuo za vjest da je najljepša banjalučka džamija Ferhadija srušena, zamolio je prijatelje da mu donesu tri kamena koja su simbolički trebala da predstavljaju tri konstitutivna naroda u BiH, osjećajući da će ona jednog dana ipak biti obnovljena:
«Jedan kamen je vraćen. Još dva imaju, oni će biti vraćeni kada se džamija počne graditi. Ali posebno mi je žao što mi našu džamiju, naš spomenik onih vremena uništismo. Taj spomenik se ne može više tako napraviti, iako ga napravimo, kao što je most u Mostaru - on je napravljen, ali nije to taj most koji je pravljen rukama.»
I dok sa Milom Preradom, koji je daleko poznatiji kao umjetnik van granica Bosne i Hercegovine, razgovaramo u njegovom rodnom selu, on sa žaljenjem konstatuje da, iako je oružje zamuklo, mira u Bosni i Hercegovini još nema. Za sve, kaže, krivi su političari koji su se kroz rat samo htjeli obogatiti:
«Mrze se, evo. Otvorite, pa vidite šta se piše, šta se čita, šta se prikazuje. Gdje su ti mirotvorci koji danas dane nose oružje po Bosni da nas mire? Zašto oni trpe te političare koji pljuju, koji jedan na drugoga udaraju, idu. To nije mir. Ti ljudi pripadaju Den Hagu.»
Da mira nema svjedoči i skulptura «Drvo mira», koju je umjetnik počeo praviti 1990. godine od 18 metara visokog hrasta. Nedovršena skulptura na kojoj se nalaze isklesani likovi ljudi iz njegovog rodnog sela - i muslimana i pravoslavaca i katolika - danas propada na njivi pored Preradove kuće u Niševićima.
Iako se na «Drvetu mira» trebao nalazi i krst sa razapetim Isusom, kao simbolom ljubavi, ova skulptura zasmetala je predstavnicima Srpske pravoslavne crkve koja se počela graditi 1991. godine:
«Poslije tih temelja, kad je crkva napravljena, oni su rekli da tu se pravi ograda i oni će skinuti to ’Drvo mira’. Oni ne žele Isusa u svom dvorištu. Znači, crkva ga ne želi. Shvatate li vi šta znači to? Ovo su djela koja pričaju, a ovo djelo trune, jer trula nam je politika još i danas dani ovdje.»
Bosna i Hercegovina ima budućnost, ali ne sa ovim današnjim vođama. Ona ima budućnost sa našim mladim ljudima, posebno sa onima koji su se školovali po cijelom svijetu, smatra Prerad:
«Te ljude mi trebamo tražiti, koji znaju ekumenski da žive, koji znaju dijaloge da vode. Mi ne znamo dijaloge da vodimo. Naše sve te vjere ne znaju dijaloge da vode.»
Da bi našim ljudima ponovo približili smisao za mir, u našim dušama mora da vlada mir, otvorenost, ljubav i razumijevanje za druge i zbog toga zalaganju za mir moramo posvetiti svu našu snagu i energiju, kaže Prerad.
I dok odlazimo i ostavljamo ga da se spremi za povratak u Menden, gdje priprema svoju novu izložbu, pitamo se da li će mir na ovim prostorima postati trajna kategorija.