Recepti odbrane od muke

Svoje recepte odbrane od muke će nam dati:

* Enver Petrovci, dramski umetnik iz Prištine.
* Lucija Šerbedžija, dramska umetnica iz Zagreba.
* Mihal Ramač, novinar i glavni urednik beogradskog dnevnika Danas.

****

PETROVCI: Pokušavao sam kroz moj život da budem strpljiv i da se pridržavam onog Božjeg - da treba biti strpljiv i opraštati. Tako sam se ponašao kroz ceo život i mislim da me je upravo ta moja neosvetiljubivost spašavala kroz život. To je malo dugoročniji put, ali je mnogo bolji i uspešniji. Ipak, došla su neka vremena koja me teraju da kažem da mi je muka. Muka mi je od ovog vremena koji se dešava i od ovog prostora. Muka mi je od toga što je danas najunosniji posao biti političar. Muka mi je od politike i ljudi, većinom tih ljudi koji se bave politikom. Muka mi je od ovog vremena tranzicije koji traje tako dugo. Život mi prolazi u tranziciji. Kada me neko po starost upita - Kako ti je prošao život, moj odgovor će biti – Moj život je bio tranzicija. Zaista strašno, ali je tako. Žao mi je i ovih mladih ljudi koji su se rodili ili koji su skoro rođeni i koji su svoju mladost uzaludno potrošili u tranziciji očekivajući nešto, a ne znaju ni sami šta. Naravno, oni nisu krivi. Krivo je ovo vreme i ovi ljudi koji stvaraju ovo vreme, u ovom prostoru.

Ranije, kada je bio jednopartijski sistem, umeli smo da reagujemo na tu partiju, koju smo zvali Komunističkom, tražeći i zahtevajući više slobode, što je logično. I ja sam bio jedan od njih. Nisam bio nikada u Komunističkoj partiji, upravo zato što sam smatrao da trebam da pripadam partiji sveta, a to je umetničkoj partiji. Za razliku od onog vremena, koje mi umetnici nismo voleli, sa velikom radošću smo sačekali i dočekali mnogo-partijski sistem. Pošto je ovo vreme tranzicije, mislim da sada shvatamo da se nismo mnogo obradovali jer taj mnogo-partijski sistem narod Balkana, ne znam da li je nenaviknut na to, ali nije dobro iskoristio. Nervira me to i muka mi je od toga što, da bi uspeo u nečemu, moraš da pripadaš nekoj partiji. Ranije je Komunistička partija pomagala, lakše ti je bilo da uspeš u životu ako si pripadao Partiji, ali je bio uslov da ti koji pripadaš toj Partiji moraš da znaš svoju profesiju i da radiš.

Sada mi se čini da biti u nekoj partiji nije uslov znati i umeti, već samo biti u partiji i podržavati je do kraja. Onda, i ako nisi čovek od profesije, imaš neku garanciju da ćeš uspeti. Razlika je ogromna između ove i one.

Ne pripadam, niti propagiram, jednopartijski sistem, ali od ovog mnogo-partijskog sistema, možda i zbog vremena u kojem živimo, je meni velika muka. Jedva čekam da se nešto sredi u nekom sistemu, možda i na Kosovu, da se dobije neki status, da znamo gde smo i šta smo pa da se onda borimo protiv ovih ljudi koji su stvorili jedno ružno vreme, vreme bez perspektive, vreme gde mladi ljudi apsolutno ne osećaju svoje mesto, svoj grad, svoje selo. Žive da bi otišli. To je strašno. Ne smem da kažem da mrze svoje mesto jer bi to bilo suviše grubo, ali sam siguran da ovo mesto oni ne vole, upravo zato što im je muka od politike koja se gradi po celom Balkanu. Muka mi je najviše od toga.

Inače sam čovek koji ume da oprašta i gotovo nikada ne reagujem tako da mi nešto stvara mučninu, ali ovo što sam rekao, rekao sam najiskrenije. Zaista mi je muka od ovog vremena i od ovih političara koji stvaraju ovo vreme.

Da bih se spasio od ove mučnine ja praštam jer i to je jedan od Božjih zahteva kod ljudi – umeti praštati. Spas od ove mučnine nalazim, i naći ću, u praštanju. Samo neka oni prođu i ja ću im oprostiti. Siguran sam da će im i mladi ljudi oprostiti.

****

ŠERBEDŽIJA: Život je takav da postoje boli koje nas zauvijek obilježe i koje ostaju negdje duboko u nama. Takve su boli gubitak dragih ljudi, bolest dragih ljudi, smrt nekog bliskog u familiji, ili nekoga s kim si bio blizak. To je neizbrisivo u nama i to nije bol koja je prolazna, ostane zauvijek u nama, ali čovjek se ni tada ne predaje, nego ide dalje.

Obzirom na te boli koje nam život i tako donosi i koje su neminovne, na koje mi ne možemo utjecati ni na koji način, koje se dese prije ili kasnije, mislim da je dosta bahato i bezobrazno na neki način kada čovjek sam sebi pristaje na muku, bilo iz mazohizma, bilo iz ne znam kojih razloga. Uživanjem u toj boli pristaje tonuti u tu bol, pristane se predati nekim malim nepravdama i mukama koje su bezrazložne. Mislim da je to bez veze. Znam dosta ljudi koji se zatvore u svoju sobu, danima pate i sjete se svih boli koje su im se desile. Nisam ni naročito pametna, ni naročito iskusna, ne znam da li je to stvar intuicije, ili te godine nekako nauče, ali već unaprijed radim prevenciju od situacija koje mi mogu stvarati mučninu. Ne okružujem se takvim ljudima, niti se dovodim u te situacije, bilo poslovne, bilo privatne. Mislim da ništa nije vrijedno toga i sve prođe. Ništa nije vrijedno ni tvojih živaca, ni suza, ničega.

Sve je na neki način pitanje vlastite odluke - da li se predati boli, ili biti borac i ići dalje. Ne znam. Rodila sam se sa sedam mjeseci i bila je panika da li ću uopće preživjeti. Doktori su govorili mom tati ateisti da ode zapaliti svijeću. Bila sam medicinsko čudo. Već tada sam odlučila živjeti. Inače sam kroz život veliki borac, što nije nimalo lako, što je puno teže nego ići linijom manjeg otpora, posustajanja, predavanja boli i patnjama, predaji samosažaljenju i pitanjima zašto baš ja.

Čovjek se najviše otrijezni i najviše se pribere kada ti se nešto konkretno desi, neka fizička ili psihička bol. Nedavno sam imala saobraćajnu nesreću, dosta tešku, kada me je pregazio motorista na pješačkom prijelazu. Završila sam sa obje rastrgane ruke i natucanim rebrima. U tom trenutku, baš u sekundi, kada dobiješ tu fizičku bol, shvatiš koliko čovjek sam sebi može biti neprijatelj, koliko može izdramatizirati sve svoje situacije i stvoriti sam sebi probleme i bezizlazne situacije. To je glupo, bahato i kretenski na neki način. Čovjek treba biti zdrav i sretan sa najmanjim stvarima, počevši od toga da je živ, zdrav i ceo, pa na dalje.

Svakim danom su prisutne strašne situacije. Neki dan sam u novinama pročitala o jadnim bebama, siročadima, koje su izgorjele u bolnici u Sarajevu. Preko noći je pet beba izgorjelo. Naravno da mi je bilo muka i naravno da suosjećam sa tim. Naravno da suosjećam i sa situacijom koja se dogodila nedavno u Knez Mihajlovoj, kada je psihički poremećeni čovjek poranjavao nevine ljude. Naravno da sa svim ratovima i sa svim siromaštvima čovjek suosjeća i da to jesu gadne stvari. Ne možemo biti slijepi na te situacije. Naravno da to sve negdje tišti i dira, ali baš zato svakim jutrom i svakim danom čovjek treba biti prisutan, biti u redu, cijeniti dan što je počeo, cijeniti prijatelje koje ima, cijeniti posao koji ima. Treba tako razmišljati i tako ići dalje.

Mislim da umjetnost općenito, ne samo gluma, pomaže. Ti ljudi su silni i umjetnost pomaže čovjeku da kanalizira bolne situacije, ili bol koju nosi u sebi, a ne uspijeva je izraziti, ili se pomiriti sa njom, kao glumac kroz ulogu, kao slikar kroz sliku, ili muzičar kroz melodiju, koji izbacuju iz sebe i izražavaju to što osjećaju u nekom najdubljem dijelu svoje duše.

To na neki način rješavam i boksom. Svu negativni energiju izbacujem iz sebe boksom. Kada sam zdrava i čitava i u jednom komadu idem na boks. Otkrila sam da je boks genijalna stvar. Volim i jogu, ali svaki čovjek za sebe individualno treba naći vrstu rekreacije. Mislim da je sport važna stvar. Boks je stvarno fantastičan jer sam otkrila da nisam čovjek koji se voli svađati ili ljutiti. Izbjegavam svađe i takve situacije. Ponekada nismo ni svjesni koliko se u nama akumulira glupe negativne energije. Recimo, kada u dućanu stojiš u redu, a ona na kasi priča sa susjedom i pita je kako je maloj u školi i šta će praviti za ručak. Pričaju pola sata o tome, a tebi se baš žuri na jako važan poslovan sastanak i nikao da dođeš na red. Tu situaciju automatski zaboravljaš čim platiš račun i izađeš iz dućana. Takve situacije zaboraviš da su uopće bile prisutne u toku dana. Akumuliraju se u tebi kao jedna negativna energija koju nisi ispraznio. Zato je boks genijalan jer odeš preko svojih mogućnosti. Djeluje dosta agresivno, ali kada ga treniraš rekreativno, stvarno je fantastičan jer izbaciš preko svoje snage svaki, i zadnji djeličak, negativne energije. Iza toga se osjetiš kao beba.

****

RAMAČ: Čovjek razgovara sa ljudima o svemu što se dešava, a ne može da ne razgovara, jer bilo da dođe na posao, bilo da sedi u voz, ili osluškuje u gradskom prevozu razgovore, manje-više svi govore o istom i retko ko govori o svojim svakodnevnim životnim problemima. Najčešće razgovaraju baš o onome što je jutros bilo u novinama, ili što je sinoć bilo na televiziji, ili o političarima. Svi sastavljaju vladu, gde god se čovek pokrene. Svi brinu kosovske brige. Svi pričaju o vremenu, a niko ništa ne čini da se ono promeni.

Atmosfera, po meni, nije prilično zdrava. Čovek ne može ni da sedne, da uživa, da stane pred nekom školom i nekim fakultetom, ili na šetalištu uveče da gleda te druge, mlađe ljude, koji se apsolutno ne opterećuju nikakvim vladama, nikakvim državnim brigama, nego žive neke svoje živote, svoje male životne sreće. Ono što jako raduje čoveka je da bude u stanju da primeti da ima i takve sredine oko njega. Roditelji te dece, i mi iz nekih srednjih godina XX veka, gledamo stalno isto, mučimo se stalno sa istim. Neki, na žalost, čak i ne primećuju da postoji išta drugo osim tih njihovih strašno važnih briga za državu, njihove uvređenosti i povređenosti ponašanjem političara, kako vlasti, tako i opozicije. Sada se zaista ne zna ko je vlast, a ko je opozicija.

Tim neodgovornim ponašanjem svađali su se pre izbora, posle izbora i ispostavilo se da ne mogu nikako da nađu jedan zajednički jezik i neke zajedničke imenitelje, bar oko deset državnih i nacionalnih pitanja, nego svako manje-više gusla svoje i rugaju se biračima, i svojim i tuđim, jer i jedni i drugi su građani ove zemlje, sa istim pravima. Rugaju se tim svojim neodgovornim ponašanjima. Mislili su da mogu sastaviti vladu, ako ne do kraja februara, onda do kraja marta sigurno. Ovo sve drugo je nekako neozbiljno mučenje javnosti, iritiranje nekim najavama i demantima. To sve stvara jednu jako ružnu sliku. I ako na kraju formiraju neku vladu, pamtiće i jedni i drugi šta je ko kome govorio i to će biti vlada u kojoj polovina neće govoriti s drugom polovinom. Druga polovina čak pakosti onoj trećoj trećini, koliko ih već bude u toj vladi. Sve je to jako ružna atmosfera koju mediji ne pokušavaju da prikriju, nego je opisuju jer svima znači. I partiji predsednika Tadića i partiji premijera Koštunice kao da je stalo da samo što više naruže one druge, a ne da pokažu neku otvorenost i spremnost da zajedno rade na istom državnom poslu.

Sva sreća, dosta godina sam radio za strane medije, za ukrajinske, za poljske i neke slovačke. Naučio sam i uvek su tražili od mene isključivo samo informacije. To me je naviklo da mogu da se isključim i da pokušam da gledam onako kako su tražili od mene - gledaj na to kao da ti ne učestvuješ u svemu tome, kao da te se ne tiče, nego piši šta se dešava, bez viška osećanja, naravno ne bezdušno. Siguran sam da je to jedan način spasavanja iz ovoga mora otrova i žuči koja se prosipa svaki dan i mora neozbiljnosti i neodgovornosti.

Nisam ni psiholog ni psihijatar i ne znam šta bih preporučio drugima, ali ako čovek ne može da nađe sam za sebe neki beg iz ove stvarnosti u kojoj mora i dalje živeti, onda verujem da mu je izuzetno teško.

Veliko je olakšanje i kada čovek može da živi između dve sredine. Već više od godinu dana živim između Beograda i Petrovaradina. Kada dođe kraj sedmice, obaveze ne prestaju, ali makar menjam sredinu i za tih sat i nešto vremena u vozu dovoljno je gledati bujne pšenice, procvetale voćke i sav onaj sremski krajolik koji ima u sebi toliko lepote, toliko boja, toliko nijansi zelene boje, tako da dok stignem do Novog Sada zaboravim i kako se zove predsednik vlade i šta je na prvoj strani u listu o kome sam razmišljao ceo dan. Jedva čekam da izađem iz voza i da udahnem dunavski vazduh, da isključim sve ono što me je opterećivalo tokom dana i tokom nedelje.