Vrijeme kolonizirane svijesti

Novostečena sloboda govora i javne riječi, u odnosu na totalitarni komunistički sistem, umjesto da omogući uživanje u blagodatima demokratskih principa, dijaloga i polemike po zakonitostima argumenata, suočava se sa nezapamćenim primitivizmom u javnim dijalozima, ocjenjuju bosanskohercegovački intelektualci, članovi PEN centra, koji nastoje pronaći modus uspostavljanja donjih granica pristojnosti u izražavanju. Profesor Zdravko Grebo oslikava trenutno stanje javnih dijaloga:

„Dugo vremena nismo ni imali naviku da ljudi sučeljavaju mišljenja, da čak vrlo vehementno zastupaju svoje stavove. Međutim, čini mi se da je u posljednje vrijeme ta vrsta komuniciranja između ljudi jednostavno zaboravila i povode i argumente. Argumentacija se vodi ad hominem, spominjući majke, kćerke, anatomiju, mali prst, veliki prst, glavu, rahitičnost, porijeklo, sve do najnižih nivoa spominjanja izmeta i sličnih poređenja.“

Bosanskohercegovački prostor oskudijeva kulturom dijaloga i zbog naopako postavljenog sistema vrijednosti, napominje književnik Hadžem Hajdarević:

„Živimo u vrijeme u kojem vlada sindrom kolonizirane svijesti. Svijest se odražava u vidu različitih, nesretnih, ideoloških pozicija. Onu nekadašnju komunističku atmosferu gdje je postojao jednopartijski sistem, gdje su svi jednako mislili, zamijenila je neka vrsta vlastitog odnosa prema stvarnosti da „svako mora misliti kao ja“ ili kako misli određena grupacija ljudi. Tako da je doslovce nametnut taj nesretni teror političke diferencijacije. Tako da piscima i svima onima koji su intelektualci ostaje jedino da govore, da pričaju, pa i da se svađaju. U nedostatku časopisa, u nedostatku književne kritike, u nedostatku pravih razgovora i pravih tema, sve se svodi na to kolumnaško prepucavanje koje, nažalost, često više govori o onima koji pišu nego o onome o čemu pišu. Ali kako živimo u vrlo nesretno i bolesno vrijeme, onda su to samo nesretni rezultati svega toga.“

Na prizemnost u političkim dijalozima, bosanskohercegovačko društvo već je naviklo, ali zabrinjava činjenica da ni među intelektualcima koji bi trebali biti korektivna svijest, situacija nije ništa bolja, kaže politički analitičar Ugo Vlaisavljević, predsjdnik Upravnog odbora PEN centra:

„Naš veliki problem je da ne možemo da poštujemo neistomišljenika i pretvaramo ga u neprijatelja. To ima duboku tradiciju stalnih ratova, stalnih sukobljavanja u kojima smo mi, praktično, zaglibljeni i onda kad nije rat. Tako da doba pacifikacije ustvari nikad nije ni počela. Počeće onog časa kada budemo uistinu dopustili da svako argumentiran način može izložiti mišljenje o bilo čemu a da ga ne shvatimo kao rušenje države i napad na naše tekovine. To je vrlo teško postići.“

Mediji bi trebali odrediti granice pristojnosti, smatra književnik Željko Ivanković:

„Meni se čini da je upravo naš prostor jedan od onih koji tragično oskudijeva uopće kulturom dijaloga, a kultura dijaloga znači i kvalitetnu, zdravu polemiku, odnosno polemiku utemeljenu na argumentima. Kad to kažem, onda podrazumijevam da dio naših medija uopće nema otvoren prostor za kvalitetan dijalog, za sučeljavanje mišljenja, stavova, argumenata, nego kad se to i dogodi, dogodi se uglavnom kritika ad hominem, dakle napad na čovjeka, diskvalifikacija čovjeka po nacionalnoj, vjerskoj, ideološkoj i bilo kojoj drugoj osnovi, što je znak da je ovo jedno društvo koje je zaista nedoraslo, da ne kažem bolesno, i da cijeli taj prostor treba temeljito profiltrirati nekim novim vjetrovima kulture, civilizacije.“

U egzistencijalnoj trci mediji su postali sakupljači žutih informacija za jeftinu zabavu širokih narodnih masa, te je teško očekivati da će se u takvim okolnostima pravila ubrzo promijeniti. Bosanskohercegovački intelektualci smatraju da ne bi bilo primjereno govoriti o bilo kakvim sankcijama za nepristojno izražavanje i prizemno diskreditovanje bilo koga, te ostaje na raspolaganju jedino Sizifova metoda. Profesor Grebo:

„Bosna i Hercegovina je sita žuči i gorčine koju baštinimo vjerovatno odavno, ali svakako u posljednjih 15 godina, ili u posljednjih pet godina kada ne znamo kako da izađemo iz ovih okova koji su nam nametnuti, i egzistencijalnih i kulturoloških i religijskih i tako dalje. Ova vrsta bahatosti i nepristojnosti je luksuz koji sebi ne možemo dozvoliti. Jedino što mi se čini da je moguće jeste da se ljudi upristoje, da budu civilizovani i da se jednostavno ne vrijeđaju ako s već mrze što ne možemo izbjeći. Takvi smo. Ne moramo se voliti, ali se ne moramo ni tamaniti, čak i doslovno.“