Jedna od brojnih ličkih kuća koja uvečer utone u potpuni mrak je i kuća Mirka i Nenada Momčilovića, koji su se iz izbjeglištva u Srbiji vratili prije nekoliko godina, ali još uvijek žive bez struje, pa su jučer, u znak prosvjeda, započeli štrajk glađu:
"Čuli smo da se u Smiljanu, koji nije daleko od nas, slavi 150. obljetnica rođenja Tesle. Troše se veliki novci. A mi, kao susjedi, smo bez struje. Brat i ja moramo štrajkati glađu jer više ne znamo šta ćemo."
Četrdesetdvogodišnji Mirko i njegov nešto mlađi brat nisu usamljeni u svojim mukama, ističe donačelnik općine Udbina, Đoko Opalić:
"Ko prolazi cestom od Zagreba prema Zadru može uvečer strogo odrediti koja sela su srpska, a koja hrvatska. Srpska sela su u mraku, nemaju nikakve elektrifikacije, dok sva hrvatska sela blistaju u svjetlu."
I Božo Delić iz ličkog sela Vedašić kraj Korenice živi u mraku:
"U tome i jeste problem. Mi se tobože ponosimo sa čovjekom koji je naš, domaći, a mi nemamo struje. U XXI stoljeću biti bez struje i živjeti uz svijeću je sramota. Živimo od konzervi i malo ličkih uštipaka."
"Kupujem u prodavnici koja je deset kilometara daleko. Prvi dan moram sve potrošiti, a drugi dan, ako što ostane, sve mogu da bacim. To se pokvari. Skuham grah ili neku supicu."
Momčilovićima je jedina veza sa svijetom radio na baterije i mobitel:
"Mobitel nosim puniti u susjedno selo udaljeno tri kilometara kod komšije. Dosađujem komšiji jer se mobitel puni tri sata. On ima svoga posla, ali mi opet pomogne. To je jedina stvarčica što mi nešto vrijedi."
Najstrašnije je zimi:
"Snijeg ovdje bude velik. Desi se da se mobitel isprazni, a po snijegu ne mogu da ga odnesem na punjenje kod komšije jer se ovdje snijeg ne čisti. Nemam telefon."
Mnogi srpski povratnici vjeruju da otezanje s priključivanjem struje nije slučajno. Jednostavno, zaključuje Božo Delić, žele da se što manje ljudi vrati. U njegovom su Vedašiču prije nekoliko mjeseci pokrali čak postojeće žice i stupove:
"Proljetos sam radio ovdje i dva dana u Korenici. Kada sam se vratio, bandere niskonaponske mreže su bile porezane motornim pilama. To je bilo u nekih 2,5 kilometara dužine. Svaka žica je 35 metara duga, a to znači negdje oko 70 stupova je pokradeno. Policija je bila dva puta. Našli su lopova. U međuvremenu se i dalje šuti. Napisao sam dopis Gospiću, općini Udbina, Elektro Korenica, svima, pa ništa. Niko ne reagira. Nemam odgovora."
Donačelnik općine Udbina, Đoko Opalić, kaže da će zbog svega toga malo tko od ličkih Srba povratnika i prisustvovati skoroj svečanosti u Teslinom Smiljanu, pogotovo što su među organizatorima i oni koji su Teslu, zbog njegova srpskog porijekla, devedesetih prešućivali i marginalizirali, kao i rušenje njegova spomenika u Gospiću:
"To je promocija nekih interesa, jedna najobičnija parada. Ovdje na terenu vidimo samo čemer i jad i ljude bez struje."
I autori upravo otvorene izložbe u Zagrebu s 48 umjetničkih prijedloga za "anti-spomenik Tesli" pitaju gdje je Tesla u hrvatskom društvu bio devedesetih i zašto se čovjeku koji je izumio budućnost rade spomenici po uzoru na one iz XIX stoljeća. Kustosica, Sabina Sabolović:
"Ovo je barem neki pokušaj da se digne kritički glas. Mlada multi-medijalna umjetnica, Vlatka Horvat, predlaže da se svake godine na Teslin rođendan naprave izmjenične redukcije struje, po 15 minuta u Hrvatskoj i po 15 minuta u Srbiji, što bi na neki način podsjetilo ljude što znači život bez struje. Ona tu ima i jednu ironičnu aluziju o tome da bi iz svemira te redukcije struje izgledale kao SOS znak."
Donačelnik općine Udbina, Đoko Opalić, kaže da je trenutno najbolji anti-spomenik Tesli sama situacija na terenu, s potrganim i pokradenim dalekovodima prema mnogim povratničkim selima:
"Bandere vise na žicama, a ne žice na banderama. Sve neke suprotnosti."
"Čuli smo da se u Smiljanu, koji nije daleko od nas, slavi 150. obljetnica rođenja Tesle. Troše se veliki novci. A mi, kao susjedi, smo bez struje. Brat i ja moramo štrajkati glađu jer više ne znamo šta ćemo."
Četrdesetdvogodišnji Mirko i njegov nešto mlađi brat nisu usamljeni u svojim mukama, ističe donačelnik općine Udbina, Đoko Opalić:
"Ko prolazi cestom od Zagreba prema Zadru može uvečer strogo odrediti koja sela su srpska, a koja hrvatska. Srpska sela su u mraku, nemaju nikakve elektrifikacije, dok sva hrvatska sela blistaju u svjetlu."
I Božo Delić iz ličkog sela Vedašić kraj Korenice živi u mraku:
"U tome i jeste problem. Mi se tobože ponosimo sa čovjekom koji je naš, domaći, a mi nemamo struje. U XXI stoljeću biti bez struje i živjeti uz svijeću je sramota. Živimo od konzervi i malo ličkih uštipaka."
"Kupujem u prodavnici koja je deset kilometara daleko. Prvi dan moram sve potrošiti, a drugi dan, ako što ostane, sve mogu da bacim. To se pokvari. Skuham grah ili neku supicu."
Momčilovićima je jedina veza sa svijetom radio na baterije i mobitel:
"Mobitel nosim puniti u susjedno selo udaljeno tri kilometara kod komšije. Dosađujem komšiji jer se mobitel puni tri sata. On ima svoga posla, ali mi opet pomogne. To je jedina stvarčica što mi nešto vrijedi."
Najstrašnije je zimi:
"Snijeg ovdje bude velik. Desi se da se mobitel isprazni, a po snijegu ne mogu da ga odnesem na punjenje kod komšije jer se ovdje snijeg ne čisti. Nemam telefon."
Mnogi srpski povratnici vjeruju da otezanje s priključivanjem struje nije slučajno. Jednostavno, zaključuje Božo Delić, žele da se što manje ljudi vrati. U njegovom su Vedašiču prije nekoliko mjeseci pokrali čak postojeće žice i stupove:
"Proljetos sam radio ovdje i dva dana u Korenici. Kada sam se vratio, bandere niskonaponske mreže su bile porezane motornim pilama. To je bilo u nekih 2,5 kilometara dužine. Svaka žica je 35 metara duga, a to znači negdje oko 70 stupova je pokradeno. Policija je bila dva puta. Našli su lopova. U međuvremenu se i dalje šuti. Napisao sam dopis Gospiću, općini Udbina, Elektro Korenica, svima, pa ništa. Niko ne reagira. Nemam odgovora."
Donačelnik općine Udbina, Đoko Opalić, kaže da će zbog svega toga malo tko od ličkih Srba povratnika i prisustvovati skoroj svečanosti u Teslinom Smiljanu, pogotovo što su među organizatorima i oni koji su Teslu, zbog njegova srpskog porijekla, devedesetih prešućivali i marginalizirali, kao i rušenje njegova spomenika u Gospiću:
"To je promocija nekih interesa, jedna najobičnija parada. Ovdje na terenu vidimo samo čemer i jad i ljude bez struje."
I autori upravo otvorene izložbe u Zagrebu s 48 umjetničkih prijedloga za "anti-spomenik Tesli" pitaju gdje je Tesla u hrvatskom društvu bio devedesetih i zašto se čovjeku koji je izumio budućnost rade spomenici po uzoru na one iz XIX stoljeća. Kustosica, Sabina Sabolović:
"Ovo je barem neki pokušaj da se digne kritički glas. Mlada multi-medijalna umjetnica, Vlatka Horvat, predlaže da se svake godine na Teslin rođendan naprave izmjenične redukcije struje, po 15 minuta u Hrvatskoj i po 15 minuta u Srbiji, što bi na neki način podsjetilo ljude što znači život bez struje. Ona tu ima i jednu ironičnu aluziju o tome da bi iz svemira te redukcije struje izgledale kao SOS znak."
Donačelnik općine Udbina, Đoko Opalić, kaže da je trenutno najbolji anti-spomenik Tesli sama situacija na terenu, s potrganim i pokradenim dalekovodima prema mnogim povratničkim selima:
"Bandere vise na žicama, a ne žice na banderama. Sve neke suprotnosti."