Hrvatski poslodavci, ali i izvještaji globalnih ekonomskih institucija, tvrde da je u Hrvatskoj gotovo nemoguće dati otkaz radniku, da su radnici „prezaštićeni“, da su otkazni rokovi predugi, a otpremnine previsoke. Sindikati odgovaraju da zakoni štite radnike, ali ih ne poštuju, a da otpremnine moraju biti više nego, u primjerice Danskoj, kada se u Hrvatskoj na novi posao čeka pet ili šest puta dulje nego u Danskoj.
Je li doista u Hrvatskoj gotovo nemoguće dati radniku otkaz, kako se žale poslodavci i kako tvrde sve analize globalnih neoliberalnih institucija, poput Svjetske banke ili Međunarodnog monetarnog fonda?
Jedne novine objavljuju priču o presudi splitskog Općinskog suda po kojoj radnik, koji nije zadovoljio na probnom roku, pa je dobio otkaz, tuži poslodavca i dobija spor. Poslodavac lošeg radnika mora vratiti na posao i platiti troškove postupka, a radnik će posebnom tužbom tražiti i naknadu za duševne patnje.
Zakon nije rigidan, nego poslodavci štede na pravnicima, pa su rješenja o otkazu takva da padaju na sudu, tvrdi dopredsjednik Hrvatske udruge sindikata, Zdenko Mučnjak.
I na današnjoj sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća izišli su sa sličnom pričom - o poslodavcu koji nije mogao dati otkaz ženi koja je bila na bolovanju, a za to vrijeme radila na drugom mjestu, kaže naš sugovornik:
„Njihovi pravnici se bave radnim pravom uz put. Najčešća posljedica bavljenja takvim radom uz put je greška u proceduri i zbog formalnih stvari gube sudske postupke. Onda kažu da je naše zakonodavstvo rigidno i da je teško čovjeku dati otkaz.“
Točno, kaže Mučnjak, otkazni rokovi kod nas dulji su nego u većini država Europske unije, i otpremnine su u Hrvatskoj veće nego tamo, ali za to postoji razlog:
„U zemljama sa kojima se uspoređujemo, čekanje na novo zapošljavanje traje neusporedivo kraće, pet do šest puta kraće nego kod nas. Onda se ne mogu uspoređivati kruške i jabuke. Njihove otkazne rokove, njihove otpremnine, njihovo otpuštanje i ponovno zapošljavanje je puno jednostavnije provesti jer tamo ostati bez posla ne znači ostati trajno nezaposlen, kao što je u našim uvjetima.“
Pravna savjetnica u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, Marina Kasunić Peris, kaže kako zakon štiti od olakog davanja otkaza, ali da se zakon ne poštuje:
„U praksi, ljudi vrlo jednostavno dobivaju otkaze i radnik nikada nije bio nesigurniji nego što je danas. O tome mi svjedočimo skoro svaki dan. Po odredbama Zakona o radu se čini kao da je radnik u velikoj mjeri zaštićen, da mu apsolutno niko ne može ništa, a u praksi apsolutno nije tako.“
U takvoj situaciji ništa se ne radi na inspekciji rada, niti na jačanju radnog sudovanja, koje bi zaštitilo zakonite interese radnika, ali i poslodavca, upozorava gospođa Kasunić Peris. Međutim, takav jednostran pristup o preskupom radu, previsokim otpremninama, predugim otkaznim rokovima i uopće o prezaštićenosti radnika, prisutan je i u ocjenama Hrvatske od strane globalnih neoliberalnih institucija, poput nedavne analize Svjetske banke:
„Izvješće se ogleda samo u jednom segmentu, a ne gleda se cjelokupna priča. Naravno, kada bi bio razvijen sustav socijalne sigurnosti, možda bi se u tom kontekstu i moglo razmišljati o nekoj daljnjoj fleksibilizaciji. Danska je očiti primjer modela sigurnosti, gdje je vrlo fleksibilno radno zakonodavstvo, gdje čovjek nije ostavljen na ulici, kao što je ostavljen u Hrvatskoj.“
Hrvatska doista jest zemlja ekstrema, zaključuje dobra poznavateljica radno-pravne problematike, novinarka „Jutarnjeg lista“, Gordana Galović:
„S jedne strane imamo poslodavce koji, čak i kada to nije opravdano, niti poslovnim teškoćama u tvrtci, niti ičim drugim, daju otkaze radnicima, a tržište rada je takvo da ne mogu naći novi posao. S druge strane, imamo radno zakonodavstvo koje poslodavcima, koji imaju objektivne teškoće, ne omogućava lako i jednostavno zapošljavanje, niti lako i jednostavno otpuštanje radnika, što bi omogućilo brzu fluktuaciju na tržištu rada, što je cilj svakog uređenog gospodarstva.“
Je li doista u Hrvatskoj gotovo nemoguće dati radniku otkaz, kako se žale poslodavci i kako tvrde sve analize globalnih neoliberalnih institucija, poput Svjetske banke ili Međunarodnog monetarnog fonda?
Jedne novine objavljuju priču o presudi splitskog Općinskog suda po kojoj radnik, koji nije zadovoljio na probnom roku, pa je dobio otkaz, tuži poslodavca i dobija spor. Poslodavac lošeg radnika mora vratiti na posao i platiti troškove postupka, a radnik će posebnom tužbom tražiti i naknadu za duševne patnje.
Zakon nije rigidan, nego poslodavci štede na pravnicima, pa su rješenja o otkazu takva da padaju na sudu, tvrdi dopredsjednik Hrvatske udruge sindikata, Zdenko Mučnjak.
I na današnjoj sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća izišli su sa sličnom pričom - o poslodavcu koji nije mogao dati otkaz ženi koja je bila na bolovanju, a za to vrijeme radila na drugom mjestu, kaže naš sugovornik:
„Njihovi pravnici se bave radnim pravom uz put. Najčešća posljedica bavljenja takvim radom uz put je greška u proceduri i zbog formalnih stvari gube sudske postupke. Onda kažu da je naše zakonodavstvo rigidno i da je teško čovjeku dati otkaz.“
Radnik nikada nije bio nesigurniji
Točno, kaže Mučnjak, otkazni rokovi kod nas dulji su nego u većini država Europske unije, i otpremnine su u Hrvatskoj veće nego tamo, ali za to postoji razlog:
„U zemljama sa kojima se uspoređujemo, čekanje na novo zapošljavanje traje neusporedivo kraće, pet do šest puta kraće nego kod nas. Onda se ne mogu uspoređivati kruške i jabuke. Njihove otkazne rokove, njihove otpremnine, njihovo otpuštanje i ponovno zapošljavanje je puno jednostavnije provesti jer tamo ostati bez posla ne znači ostati trajno nezaposlen, kao što je u našim uvjetima.“
Pravna savjetnica u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, Marina Kasunić Peris, kaže kako zakon štiti od olakog davanja otkaza, ali da se zakon ne poštuje:
„U praksi, ljudi vrlo jednostavno dobivaju otkaze i radnik nikada nije bio nesigurniji nego što je danas. O tome mi svjedočimo skoro svaki dan. Po odredbama Zakona o radu se čini kao da je radnik u velikoj mjeri zaštićen, da mu apsolutno niko ne može ništa, a u praksi apsolutno nije tako.“
U takvoj situaciji ništa se ne radi na inspekciji rada, niti na jačanju radnog sudovanja, koje bi zaštitilo zakonite interese radnika, ali i poslodavca, upozorava gospođa Kasunić Peris. Međutim, takav jednostran pristup o preskupom radu, previsokim otpremninama, predugim otkaznim rokovima i uopće o prezaštićenosti radnika, prisutan je i u ocjenama Hrvatske od strane globalnih neoliberalnih institucija, poput nedavne analize Svjetske banke:
„Izvješće se ogleda samo u jednom segmentu, a ne gleda se cjelokupna priča. Naravno, kada bi bio razvijen sustav socijalne sigurnosti, možda bi se u tom kontekstu i moglo razmišljati o nekoj daljnjoj fleksibilizaciji. Danska je očiti primjer modela sigurnosti, gdje je vrlo fleksibilno radno zakonodavstvo, gdje čovjek nije ostavljen na ulici, kao što je ostavljen u Hrvatskoj.“
Hrvatska doista jest zemlja ekstrema, zaključuje dobra poznavateljica radno-pravne problematike, novinarka „Jutarnjeg lista“, Gordana Galović:
„S jedne strane imamo poslodavce koji, čak i kada to nije opravdano, niti poslovnim teškoćama u tvrtci, niti ičim drugim, daju otkaze radnicima, a tržište rada je takvo da ne mogu naći novi posao. S druge strane, imamo radno zakonodavstvo koje poslodavcima, koji imaju objektivne teškoće, ne omogućava lako i jednostavno zapošljavanje, niti lako i jednostavno otpuštanje radnika, što bi omogućilo brzu fluktuaciju na tržištu rada, što je cilj svakog uređenog gospodarstva.“