Dok se u Bosni i Hercegovini tek govori o potrebi za uvođenjem mjera za ublažavanje ekonomske krize, građani koje je uveliko pogodila počeli su popuštati pod pritiskom. Bračni par Puzigaća iz Prijedora izvršio je samoubistvo zbog nemogućnosti da riješi svoje finansijske probleme. Ostali se snalaze kako znaju, nudeći na prodaju čak i vlastite organe.
Nakon što su dobili otkaz u firmama u kojima su radili, te neuspješnog pokretanja privatnog biznisa, nagomilanih kredita i dugova, supružnici Nada i Dušan Puzigaća iz Prijedora jučer su izvršili samoubistvo. Tako su i zvanično postali prve žrtve recesije u Bosni i Hercegovini.
U posljednja tri mjeseca, kao posljedica svjetske ekonomske krize, u Bosni i Hercegovini je oko 15.000 osoba ostalo bez posla. Među njima je i Nemin Grebo:
“Do 18. decembra 2008. godine radio sam više od 5 godina u fabrici Volkswagen u Vogošći. Imao sam rješenje o stalnom zaposlenju i zbog posljedica svjetske ekonomske krize dobio sam otkaz. U decembru prošle godine otkaz je dobilo i više od 70 mojih kolega. Sada živim od pomoći koju dobijam od Biroa za zapošljavanje – mjesečno po 300 konvertibilnih maraka. Živim kao podstanar, imam ženu i dvoje djece. Dok platite kiriju i režije, zamislite šta vam ostane?! Umjetnost je danas ovako preživjeti.”
Tufik Osmanović nema ni pomoć od Zavoda za zapošljavanje. Radio je po pozivu. Kaže svašta: kopao, nosio. Nedavno je ostao bez tri prsta na ruci sa dvoje djece koje izdržava. Prije nekoliko dana odlučio se na drastične mjere. Dao je oglas sa tekstom: “Prodajem bubreg jer mi je potreban novac! Cijena - 30.000 konvertibilnih maraka”:
“Skoro sam ostao bez tri prsta. Morao sam da platim troškove bolnice i to je iznosilo oko 800 konvertibilnih maraka. Obratio sam se načelniku i prvi put mi je dao 80 konvertibilnih maraka. Drugi put kad sam mu tražio pomoć dao mi je 40 konvertibilnih maraka. Šta ću ja sa tih 40 KM? To mi je dvije vreće brašna! Dao sam oglas da prodajem bubreg jer moram. Prisiljen sam! Nije bitno da li ću još dugo živjeti, ali djeci moram krov nad glavom da napravim! Neka se zna šta je Bosna i Hercegovina i neka se zna šta je naša država! Ja sam prisiljen da prodam bubreg!”
Kako ekonomija bude tonula dublje u depresiju za njom će i građani, smatra psiholog Srđan Puhalo:
“Sama ta neizvjesnost, priča o mogućnosti gubitka posla i zatvaranju fabrika svakako da će stvarati i nervozu i anksioznost. Možemo očekivati više ljudi sa povišenim krvnim pritiskom, bolestima srca i sa svim psihosomatskim oboljenjima. Sa druge strane, činjenica je da smo mi u permanentnoj krizi još od devedesetih godina, tako da naši ljudi neće to tako tragično shvatati kao ljudi sa zapada, na primjer. Naši ljudi će uvijek pronaći način kako da prežive od prvog do prvog!”
Samo u oblasti industrije tekstila, kože i obuće u Bosni i Hercegovini očekuje se otpuštanje oko 8.000 radnika. Amir Međić iz Udruženja tekstilaca, kožara i obućara BiH kaže kako je otpuštanje radnika već počelo:
“Ne možemo reći da ekonomska kretanja koja se dešavaju u svijetu i Evropi nemaju uticaja i na Bosnu i Hercegovinu. Posebno kada je u pitanju ova branša. Ona je među prvima došla na udar. Smanjene su narudžbe od naših partnera iz Evropske unije i mi imamo problem jer ljudi u trenutku ostaju bez posla. Mnoge firme su smanjile proizvodnju i sad su u velikim problemima. Ljude ne mogu da šalju kući, a ne mogu ni svima da daju otkaze.”
U tuzlanskoj tvornici obuće “Aida” situacija je već godinama teška. Dolaskom recesije još je teža. Mevludin Tufekčić zajedno sa suprugom radi u Aidi. Radnici su najčešće u štrajku, a plaće neredovne. Ima troje djece od kojih se dvoje školuju. Na pitanje kako živi Mevludin kaže:
“Da vam pravo kažem ne znam ni ja kako živim! Platu ne dobijamo, a sve što nam usput daju je neredovno i nestabilno. Teško je, ali nekako se snalazimo! Ženini rođaci su u Švedskoj, pa nam oni nekad nešto pošalju. Ja se snalazim tako što sudim utakmice. Inače sam profesionalni fudbalski sudija. Nešto zaradim i od utakmica, ali je stanje jako, jako teško!”
I druge kompanije već prave plan otpuštanja radnika. U međuvremenu država nema mjera za prevazilaženje krize. Vijeće ministara i entitetske vlade tek se spremaju praviti paket mjera kao odgovor na ekonomsku krizu. U međuvremenu, sve je manje onih koji se ovim mjerama mogu spasiti...