Sredinom 1992. godine Samira Tuzlak iz Foče napustila je svoj rodni grad. Nakon starhota koje je doživjela u logoru, a potom u izbjeglištvu s nestrpljenjem čeka da joj se napravi kuća kako bi se nakon 16 godina mogla vratiti u svoj dom:
„Prije svega, svoju ličnost da vratim, da me niko više ne gleda tim ružnim očima, očima prognanika, izbjeglice, ili već kako ga ko naziva. A sve ostalo, nadam se da će biti puno bolje nego ovdje.“
Samira je samo jedna od 153.000 ljudi koja se želi vratiti u svoje prijeratno mjesto stanovanja. Pa i oni koji su se vratili bore se da prežive. U nekim mjestima još nema struje, a većina povratnika nema posla.
Mile Marčeta, koji je od samog početka učestvovao u organizaciji povratka u Drvar, kaže da je nedostatak posla najveći problem povratnika:
„Posao kao posao je najtragičnija stvar koja se nama desila, svi smo ostali bez toga. Uzeću samo primjer: mi smo imali 2000. godine 8.500 povratnika, vjerujte danas nema 6.000 ljudi u Drvaru.“
Proces povratka odvija se sporo, smatra predsjednica Saveza izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika BiH Mirhunisa Zukić i dodaje da je politika glavna kočnica tog procesa:
„Ono što nas brine u ovom momentu, pored statističkih podataka, je kako i na koji način završiti proces povratka, s obzirom da trenutna strategija za implementaciju Aneksa 7 je veoma jasno odredila nosioce procesa povratka i dala odgovornosti, to su državno ministarstvo i lokalna vlast, međutim ni jedni ni drugi nisu u funkciji iz razloga što imamo dosta političkog uticaja. I ljudi u loklanim vlastima dolaze iz političkih partija. Iz tog razloga mi imamo čisto etnička područja. Mnogi načelnici i ne znaju da su im se ljudi vratili, niti oni osjećaju brigu za njih.“
U Federaciji BiH 90 posto raseljenih osoba želi se vratiti u svoje prijeratne domove, a među raseljenima najviše je Bošnjaka - skoro 85 procenata. U ovom bh. entitetu evidentirano je više od 2.000 osoba u kolektivnim centrima. Federalno Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica napravilo je projekat za rješavanje smještaja ovih ljudi, kaže ministar Edin Mušić:
„Putem tog projekta će biti obnovljeno 558 kuća za one koji su smješteni u kolektivnim centrima i alternativnim smještajima.“
U proteklom periodu na državnom nivou izdvajalo se svega milion KM godišnje za povratak. Ove godine je Vijeće ministara osiguralo 32,5 miliona KM za proces povratka. Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Safet Halilović rekao je da BiH nema dovoljno sredstava za povratak:
„Pomak od milion na pedesetak miliona maraka je ogroman. To je više nego za sve prethodne godine, ali je nedovoljno u odnosu na potrebe. Da bismo 153.000 ljudi vratili domovima trebalo bi nam 600 miliona za rekonstrukciju i 450 miliona za održivost povratka.“
Povratnici nisu često dobro primljeni nakon što su se vratili na svoje prijeratne adrese, kaže Dušan Šehovac iz udruženja građana Demokratske incijative sarajevskih Srba:
„Problem povratka za mene kao sociologa jeste jedna ljudska klima koja nedostaje u svakom kutku BiH, a to je da mi onoga drugoga, onoga koji je manjina prihvatimo kao ravnopravnog, kao svog komšiju, kao svog susjeda. Mislim da je to najvažniji problem. To se pokazuje u mnogobrojnim situacijama gdje druge, drugačije ne prihvatamo i na taj način šaljemo poruku da ih ne želimo da budu naši susjedi, komšije, prijatelji kao štio je nekada bilo.“
Oni koji su još uvijek bez krova nad glavom imaju samo jednu želju:
„Na svoje obavezno. Za mene nije grad, za mene je đe sam se rodio. I to poručujem svakome da se vrati na svoje obavezno. Šta ja imam ovde? Ja volim pod onom šljivom, pod onom kruškom leći, da ti kažem nako iskreno, ja sam se seljak rodio, seljak hoću i da umirem.“